Foto: privatna arhiva
Povodom godišnjice smrti Janka Nikolovskog
Kada odlaze veliki i velika se praznina stvara i osjeti, koja se lako i brzo ne može nadomjestiti. Iskustva su neporeciva.
Godinu dana od smrti Janka Nikolovskog pokazalo je nama njegovim prijateljima, poznavaocima i čitacima njegovih mudrih misli, koliko je naš socijalni i duhovni mikrokosmos postao siromašniji, koliko su izgubile humanističke ideje koje ovaj vrsni makedonski intelektualac, publicista, novinar, teoreticar medija na uzvišen način njegovaše.
Bješe Janko neobična i nesvakidašnja ljudska pojava koja manirizmom starog gospodskog kova, renesansnog znanja i obrazovanja, kulture i geste osvajaše ljude i prostor u kom bi se našao.
Jankovi boravci u Crnoj Gori, profesionalni i privatni, bijahu mu, što ničim nije krio, duševna hrana, ugođaj i prijatnost. Ostale su za pamćenje mnoge naučne i naučene sesije iza i od njega, kao što je ostalo jedno visokouzvišeno boemstvo kao svojevrsna paradigma kafanske kulture u kojoj bi riječju, stavom, kulturom i šarmom vraćao kultnost imena i kafani i njenom širokom dijalogu. I zaista, bijaše to sa Jalem gozba duha kojoj smo se bez ostatka i radovali i davali. Konačno kao i naslov knjige njegovih prijatelja o njemu, štampane u izdanju Komune, Janko Nikolovski: po- etika zivota, upravo sumira njegovu filozofsku, moralnu, intelektualnu, duhovnu i društvenu poentu života kome se je iskreno radovao i cjelinom bića davao.
Na dvocenijsko prijateljstvo sa Jankom ostajem ponosan i privilegovan, kao i svi naši zajednički prijatelji koji su dijelili radost bliskosti sa tako jednom markantnom licnošću. Ostaje nam kultura sjećanja na njegov lik, ostaje nam njegova knjiga „Sloboda izražavanja”, objavljena u Crnoj Gori, ostaju njegovi naučni radovi objavljeni u “Medijskim dijalozima”, kulturološki eseji na portalima Skala iz Kotora i E – Spona iz Berana, Novine Sjevera iz Kolašina, autorski tekstovi u Dnevnim novinama i još mnogo toga što se ne iscrpljuje jednim osvrtom sjećanja.
No, sjećanje je stranica šireg civilizacijskog odnosa prema ljudima koji nadrastaju jedno vrijeme i jedan prostor. Kao takav, Janko Nikolovski, “mladić vedrog duha”, svoj život, traganje i trajanje, bez ostatka posvetio je misiji riječi, ljudske i stručne, misiji humanizma, kulture slobode, etike, dostojanstva i ljudske bliskosti, čiji bijaše istinski doajen.
Kako rece Seneka: “nema života koji nije kratak”, a u tom kosmogonijskom intermecu, naš Jale je dao sve najbolje od sebe ljudima, prijateljima i profesiji. Da, naravno i uzvišenoj boemiji !
Jale, vječiti i neponovljivi „mladić vedrog duha“, čiji duh nama, njegovim prijateljima mnogo nedostaje, na način da vam isti ne može niko drugi nadoknaditi, niti ga ko može takvim oponašati. Janko – jedan i jedinstven.
