Foto: ISJ
Za vrijeme organizovanja izbora za mis Perua Lima je bila u potpunoj euforiji. Iako se ova država po mnogo čemu razlikovala od ostatka kontinenta, opčinjenost ženskom ljepotom Peruancima je opsesija isto kao i ostalim narodima Latinske Amerike. Vrele krvi gringosi su uživali u čarima života ne mareći mnogo za zapadno shvatanje smisla ljudskog postojanja. Ove godine izbor najljepše kandidatkinje bio je najmanje neizvjestan.
Paola Kusovaz je posljednjih godina punila novinske stupce i zračila svojom izuzetnom ljepotom. Njena dominacija nad prelijepim mulatkinjama i krelokama ogledala se u raskošnoj rasnosti, izrazito bijeloj puti koja je 1962. godine još uvijek bila na cijeni na kontinentu gaučosa i pola. Bilo je i drugih istaknutih konkurentkinja poput nećakinje predsjednika Perua i ćerke gradonačelnika. Paola je očarala ljepotom vatrene Limanose, od kojih je ne mali broj slao na stotine buketa koloritne helikonije. Imalo je u njoj nešto čarobno, primamljivo, a ujedno i neukrotivo. Žestoko i divlje. Neiskvareno i čisto. Kao da nije bila Peruanka. Mnogi magnati nudili su Paoli da postane gospodarica prostranih polja kafe ili maka, ali nikome se nije ni nasmiješila, a kamoli dozvolila da joj priđe. Njena nedodirljivost nije bila dio neke osmišljene strategije ili ženske igre već dio njenog karaktera. Ni sama nije znala porijeklo ove drugosti. Ovakvo gordo njeno držanje izazivalo je čudne poglede, ali niko se nije usudio da joj postavi neprimjerena pitanja, čak ni oni koji su je bolje poznavali. Svi su znali za gnijev koju bi izazvali zalazeći previše u njenu intimu. Riječ njenog oca bila je nepisani zakon. On je dobro znao da je držanje njegove ćerke dio montanjarskih gena. Znao je da Paola nosi gordost i ljepotu svoje babe čije ime nosi.
Vrevu kamermana i organizatora, oko pripreme đevojaka za svečano finale i uzbuđenost gostiju, naglo je prekinuo ulazak jedne persone u foajeu pozorišta. Bijelo odijelo bilo je besprekorno ispeglano, pantalone su, nešto uže, padale na izrazito dugim nogama. Bijela košulja sa zlatnim manžetnama provirivala je ispod bijelog sakoa koji je jasno oslikavao korpulentnost njegovog vlasnika. S bijelim šeširom, oivičenim braon štofom po kraju oboda, izgledalo je da će jedva ući kroz vrata centralne lože. Zlatni šafhauzen jedini je remetio ton boja na ovom starijem muškarcu. Guka koja se kupila svako malo na sastavu vilica, pri dnu obraza mogla je odavati čovjeka snažne energije koji u sebi sakriva duboke tajne. Muk koji je izazvao njegov ulazak ostavio je utisak na one koji su ga prvi put sreli. Gledali su radoznalo čovjeka sa crnim naočarima, koje nije imao namjeru skinuti ni nakon što se udobno smjestio u prvi red centralne lože.
Naročitu pažnju mogao je privuči prsten pečatnik na kojem se ocrtavala figura orla raširenih krila u poletu. Niko nije zasigurno znao kakav je to pečat na njegovoj ruci. Svi su jedino slutili da mu je značio više čak i od Paole koja je jedina imala privilegiju da izbliza vidi simbole ua prstena. Bilo je to davno, dok su živjeli u porodičnom hotelu u Maču Pikču, još kao dijete kad joj je otac pričao bajku o zemlji surih stijena i orlova. Više se nije sjećala je li takva zemlja zaista postojala ili je to bila samo očeva priča. Šapatom se brzo pronijelo da je na ceremoniju došao Cristiforo Kusovaz, vlasnik lanca otmjenih hotela. Njegovo ime izazivalo je strahopoštovanje, izgovaralo se ispod glasa. Misterije oko njega ispredale su još otkad je glavni grad oslobodio od napasne bande koja je harala zemljom. Zapravo, niko i ne zna što se dogodilo te noći prije više od dvadeset godina kada je u jednom trenu stradalo više od deset glavnih članova bande Adeide Fernandeza. To je vjerovatno i bio razlog zbog kojeg mu je te večeri prišlo više mladića i poljubilo mu snishodljivo ruku nazivajući ga „done Cristiforo“.
Baš u tom trenutku kelnerica u plavoj bluzi, servirala mu je na tacni šampanjac dobrodošlice. Kada je posegnuo za čašom vidio je da se ispod stope nalazi koverta naslovljena na njega. Neki osjećaj mu je govorio da se tiče prošlosti koju je decenijama pokušavao zakopati u najzabitijim djelovima svoje duše. Kao da je daleka prošlost sada izranjala iz dubina njegovog biće. Položio je čašu. Otvorio je kovertu u kojoj je bila požutjela fotografija. Vidio je sebe u neobičnoj uniformi još dok nije imao niti jedne bore i sijede. Do njega stajao je čovjek stamene građe, takođe u unoformi, ali sa epoletama i dugačkom crnom bradom čiji su vrhovi dosezali do ešarpe na crnom kožnom opasaču. Na njenoj poleđini osim standardnog natpisa Cartoline Italia bile su samo rukom ispisane dvije riječi i inicijali M. M. B. Odjednom mu se kroz glavu poređalo stotinu davnih događaja. Dok su mu emocije nadimale grudni koš, krv mu je jurnula prema očima i mozgu. Mislio je da će patnja koju je pohranio prije više od četrdeset godina nestati. Prevario se, čak i on kojem je instinkt toliko puta ranije spasio život. Silina emocija izazvala je ogromne impulse, krv je šiktala u naletima i počela da se izliva na mozgu. Osjećao je da gubi svijest. Glava mu je pala na ogradu lože. S njom je pala i čaša šampanjca, koja je skrenula pažnju ostalima.
Ničega se nije sjećao od trenutka kad je dohvatio fotografiju. Na bolničkoj postelji, pribijenog za krevet probudio ga je poznati glas: „Taaataaa, taaata, ja sam Paola“. Otvorio je oči i osjetio ruku svoje kćerke na grudima. Tek što je počeo da se budi, u izmaglici čuo je Paolu kako pokušava da pročita natpis sa fotografije…. „Smrt il’ svoboda“ nevješto je izgovarala riječi ispisane pismom koje prvi put vidi. Dok se naprezao da ostane budan, Paola ga je držala za ruku, ali ponovo je ostao bez svijesti. Tonuo je u komu dok je slušao kako ga neko doziva iz dubine sna.
„Oooo, Krcune Nikičin“, odzvanjalo je Pjacom Kavur koja je bio tako živa i dinamična. Bio je to glas njegovog najboljeg prijatelja Mašana Borozana; da svrne na partiju „66“ ili zekana, kako su ga zvali Crnogorci koji su u emigraciji bili već četvrtu godinu. Posljednji ostaci crnogorske vojske u Italiji okupljali su se baš u Hotelu Paris u Rimu. Svratio je. Nije se mogao odbiti ratnom drugu. Kad je ušao vidio je mnoga poznata lica. Pomislio je: „Na tanko si došla, Crna Goro, ali đe je bilo tu i kaplje.“ Hotelski bife bio je glavno mjesto sastanka najistrajnijih Crnogoraca koji se nijesu vratili u spaljenu Crnu Goru niti su digli put Argentine ili Amerike. Čekali su što će reći Jovan Plamenac, nijesu htjeli još otići kud i kamo. Ostali su da bi čekali i uvjerili se imali nade za njihove snove i državu. Nijesu htjeli posustati sa svog puta pa makar platili vlastitom glavom. Mnogi njihovi nekadašnji drugovi prodavali su se za čin više ili bagaš žita pri ionako punom koritu. Na njih su sa prezrenjem gledali čak i oni koji su ih kupili. Takvih su se stiđeli i najuži članovi porodice. Muka im je dati bilo slušati, svakodnevno pravdanje kako su to uradili zbog neke ranije nepravde. A siromasi nijesu znali da nema veće nepravde od prodaje sopstvene domovine. Oni u emigraciji bili su nemili svjedoci takvog ližisahanskog držanja. Zaboravili su takvi sopstvenu čast i zadatu riječ. Ali njima ne bješe ništa sveto pa ni kolijevka iz koje se odnjihahu. Pokazalo se to uskoro kad ostaviše i drugoga kralja kojem pohitaše da se što prije zakunu, dok im je prvi bio još u životu.
Nezgodna vremena pokažu i velike i male ljude. Bastaduru često oganj potajno čakalji zapretaju. Međutim, nasuprot njima oni drugi po Rimu se potucahu i dumahu po vas dugi dan što im je činjeti da bi državu vaspostavili. Đecu i žene nijesu gledali još od pada Lovćena. Govorili su: „Iako je život pokušaj, mi nemamo pravo na grešku.“ Prkos ih je gonio da nastave borbu koje su bili sitani i oni im iz kuće jer je baš njih cijena te borbe najviše koštala. Nijesu htjeli posustati, ostavili su sve za sobom, a da se nikad ne pitahu poradi čega. Bez dileme, gazili su trnjem sa čvrstom voljom u snagu uspjeha. Data riječ bila je preča od bilo čega. Po njihovom poimanju časti, život je bio potonji na ljestvici prioriteta. Nijesu htjeli puštiti vjekovnu borbu svojih pređa iglarima i opančarima kako su zvali one što pepelom posuše sopstveno ognjište. Opstali su u tuđini da bi sačuvali svijest o potrebi postojanja države u čije su temelje posađene kosti predaka. A oni evo spravljahu se da u njih metnu i sopstvene. Ka’ da im je ža’ bilo otići, činjelo im se ako odu iz Rima da će ih vječno proklinjati crnogorska zemlja što je ostaviše kad joj je najpotrebnije bilo. Bojali su se kletve i prijekora svake Crnogorke što ostade doma da su malo brani ono ognjište i kutnji prag. Od prisutnih najviše je govorio oficir male glave, tankih, kratkih brkova koji su djelovali poput crne linije iznad gornje usne. To je crmnički prvak Labo Lekić, zakleti neženja: „Povratka nam u otadžbinu nema. Ako privirimo nazad, čekaju nas vješala ili bukagije. Ljetinu nam ugaziše. Mrs ponesoše. Dom razoriše. Ni kamen na kamen nam nije ostao od naših kuća. Najmilije nam u tamnice sputaše, stoku utukoše. Ali povrh svega najžalije mi je Crne Gore“. „E lako je voljeti bogatu i veliku zemlju, no treba ovoj čemernici našoj dušu dati“, dopuni komandir Pero Bošković.
Najmanje od svih je govorio Dušan Vuković. Krut oficir, ćurukljiv i beskompromisan. Sva mu je kosa od ijeda i muke opala za idealima kojima bješe sve podredio. Nešto u njega puče oni dan na Božić kad je iznad Donjeg kraja doveo vojsku da zbači jaram „bratski“ sa Cetinja svetoga. Otada nikome nije opraštao. Galio je taj i do Amerike i nazad. Mašan mu je bio vjenčani i borbeni kum. Ne mogahu sagorjeti što u jedan vakat izgubiše sve. I markantni Petar Vukov Lekić se sve više uključivao: „Ama sve do obraza đavoljega prosto. Ostavismo čast da nam sudi djelima. Ali mi nijesmo svoju riječ rekli. Ne. Ne“. Podrža ga zdušno i dugajlija Jokica Andrijević: „Nemamo đe bez u ambis. Bez Crne Gore nam nema života. Mi smo siročad. Ali ćemo se bar zamijeniti muški kako valja“. „Ultima se broji“, zagraktaše iz glasa i gorostasi krupnih brčina Ilija Lubarda i Završava Zvicer. Kao da namjerni bjehu da još jednom potegnu oružje. Da se late sablje. Ma su znali da im nije fajde više. Da potonje broje u uniformi dane. Ali htjedoše još nešto da učine, pa među sobom se utvrđivahu: „Moramo, čoče, moramo. Majka ni je“. I Krcun tada dodade: „Majka Crna Gora. Majka no što“. Pofermaše mu i svi ostali. Pridigoše se i mašiše levorima za pojase. Uskliktaše. Jedan drugoga sokoljahu da istraju uprkos krahu koji su doživjeli kraljevom smrću.
Priprema oko stvaranja oficirske organizacije držala se u najvećoj tajnosti. Sve je skoro bilo pripravno. Detalje o njenoj sadržaju, organima i središtu znali su samo dvojica oficira. Od Park Hotela sve do Via Volturno kretali su se sporednim ulicama, uvijek u različito vrijeme izbegavajući tajnu pratnju italijanske vojne službe i njihovih žbira. Dobro su osjetili na sopstvenoj koži italijanske soldate kad su ih ono u decembru 1921. godine razoružarali i ostavili bez vojske zarad Rijeke i Istre. Jedan od odvojice izabranika je bio komandir Blažo Marković, vrsni đeneralštabni oficir. U kasarni u Gaeti govorkalo se da je još za vrijeme ruskog cara plesao na balovima na njegovom Dvoru sa danskim princezama. Drugi su pak pričali da je tu bilo nešto više od plesa, tvrdili su čak i da su se u Blažovom šinjelu mogla naći njihove slike pa i pokoje pismo pisano na ruskom jeziku. Na ovakve komentare šarmantni Blažo nikada nije reagovao jer je kao džentlmen držao do ponosa i date riječi. Zbog te riječi je i ostao neženja. Baš kao i drugi izabranik, samo zbog jedne plemenite Gaetine. Maksim Ivov, crni ljepotan, mladić kojem se još brkovi nijesu bili formirali. Ovako zahtjevan posao dobio je samo zato što je njegov rođak Ilija, koji je preminuo na neuobičajen način prije više od godinu dana, bio jedan od ključnih ličnosti Rimske centrale slobodnog zidarstva. Vele da je baš Maksimu pripao trougao i šestar. Njih dvojica odabrani su za težak zadatak da organizuju oficire i vojnike u konspirativnu grupu koja će Crnoj Gori i njenoj ugašenoj kraljevini ostati jedina nada. Maksim je preko jedne rimske baronese s kojom ga je upoznao Ilija, uspio osigurati tajnu lokaciju za njihovu organizaciju. Ostali su sami bez ičije podrške u zemlji i inostranstvu. Osim grupe koju je poveo đeneral Krsto Popović na njih niko više nije računao niti mislio. Iako su još bili aktivni oficiri maloljetnog kralja Mihaila Rimom su se kretali u civilnoj odjeći. Utanačiše sve i svakome aber ponaosob učinješe. Odluka je pala na 25. novembar. Šifra akcije bila je „Evanđelje slobode“. Tekst zakletve sastavio je lično Blažo na pisaćoj mašini na memorandumu Ministarstva inostranih djela. Maksim uze tekst, za trenutak se zakašlja i pročita naglas:
»Rim, 25. novembra 1922. godine
EVANĐELJE SLOBODE
Ovim niže potpisati izjavljujemo i zaklinjemo se:
1) Da ćemo sve svoje snage: fizičke, intelektualne i moralne posvetiti vaskrsnuću crnogorske državne slobode i da smo gotovi za postignuće toga svetog cilja na prvu zapovijest i svoj život dati.
2) Da ćemo sva naređenja, koja nam bude izdavao naš narodni vođa, crnogorski Ministar Predsjednik Gospodin Jovan S. Plamenac bez ikakvog oklijevanja izvršavati.
Njegova naređenja za nas su najveći zakon. Isto tako bez ikakvog oklijevanja izvršavat ćemo i svaku naredbu našeg vođe koju bi nam izdavao preko njemu potčinjenih organa. Tek pošto se naređenje izvrši, ima se pravo na eventualnu žalbu i to konačno kod prve pretpostavljene vlasti naredbodavčeve.
3) Pristajemo da svaki neposluh bude kažnjen smrću i da izvršioci smrtne kazne budu članovi Crne Ruke, koji jedan za drugog ne smiju znati.
Umirem za Crnu Goru“.
Neka što se Maksimu naježi svaka dlaka na tijelu dok je čitao ovo strahovito zavještanje. Nego i Blažu njenom tvorcu, u oku mu se dvije suze smrznuše. Ne dade im oficirski ponos da kanu i poteku. Maksim pripasa beretu i zaminuše ćutke niz ulicu.
Kliktaj galebova koji su nadlijetali Viktoriov spomenik nagovještavao je buru koja je dolazila… Posljednjih godinu u tuđini, mučeni zovom otadžbine tražili su bilo kakvu sličnost sa Crnom Gorom. Pa su im galeb i bura bili jedina kopča s rodnim krajem. Kad nema orlova, dobri su i galebovi.
Jedan po jedan pristizali su na dogovorenu lokaciju. Tačno na vrijeme. Svi u paradnim uniformama sa šapkama na glavi. Komandir Vuković i Labo Lekić imali su jedini na kaniji okačene sablje. Prema ranijim instrukcijama svi su imali ući u uski prolaz odmah nakon ogromnih drvenih vrata koja su se otvarala debelom metalnom alkom. Kako je koji ulazio, Maksim im je stavljao povez preko očiju. Nakon toga išli su vijugavim putem koji se naglo kidao i sve stepenicama do odredišta. Bat vojničkih cokula jedino je remetio tišinu koja je dodatno kreirala mističnost atmosfere i ambijenta. Uljegoše jedan po jedan. Svima Maksim skide povez. Mračna soba u kojoj svjetlost jedino daje omanja šterika. Na stolu bješe zlatna oficirska sablja model M. 1910 i na balčaku ugravirano ćirilično H. I. Sječivo sijaše, sa kojeg još nije bio izblijedio natpis „Ne drži me žedna“. Poruka koja se u Katunskoj nahiji vjekovima urezivala u oštri čelik. Da se ne zaboravi. Preko gole sablje bješe Gaser sa srebrnim koricama i gravurom duž cijele cijevi. A na mjestu đe se ukrštaju sablja i levor gorijaše svijeća, a pod njom zastava Stare Crne Gore od čiste svile. Na crvenoj podlozi plamćahu oči orlu kao da je živ. Svijeća osvjetljavaše žutu hartiju i do nje lapis sa ćasom mastila. Strašan prizor, strašnih ljudi. Riješenih da se zavjetuju da ime crnogorsko ne pogine. Prilažahu jedan po jedan. Kao da se u vazduhu osjećao miris Crne Gore. Nadimala su im se prsa od uzbuđenja koja se najednom ponovo ispuniše ponosom. Niti jedan nije htio propuštiti ovakvu svečanost. Došli su i oni iz Caserte i Napulja, pa čak i njih nekoliko iz švajcarske Lozane i francuskog Kap Martena.
Prvi priđe Pero Vuković, pripadalo mu je kao komandantu bataljona još od Skadra. Stavi lijevu ruku na srce, a desnu preko sablje i levora na sami grb crnogorski. Pročita riječi zakletve i na kraju prizivajući Boga svrši riječima: „Umirem za Crnu Goru“. Uze crni lapis, nataka malo mastila i na desnoj strani metnu svoj potpis. Prekrsti se. Oficirski iskoraknu nazad i učinje mjesto drugome iza sebe. Prilazili su i ostali. Svi redom. Za njim komandir Marko Vučeraković, zatim Mašan Borozan, komandir Blažo Marković, kom. Savo Bošković, kap. Jokica Andrijević, kom. Zaviša Zvicer, kap. Ilija Lubarda, por. Krsto Niković, Pero Leković, por. Maksim M. Martinović, Mijuško Mrvošević, Aleksandar F. Đokić, Mihailo Tomić, kap. Luka Đurković, kom. Pero Bošković, kom. Simo Čukić, kom. Tomica Lekić, kom. Petar Lekić, Đuro Lazarević, Miljan Lazarević, Risto Sekulić, kom. Ćetko Bigović, Zeko Delibašić, Krcun Kusovac, kom. Petar Vukov Lekić, kom. Milo S. Leković, por. Andrija Radulović, por. Bogdan Simović, Rade Nikić, Vaso Kralj, Bogić Perović, Niko Niković, Kom. M. Kovačević, kom. Dušan Vuković, Vido Nikčević, Mitar Popović, Vasko Radičević, Stevan Lekić, Milo Leković, Špiro Belada, Radisav Nikezić, Krcun Janković«. A kao dvadeset peti zakle se i Krcun Kusovac. I tako redom svih četrdeset tri crnogorska vojnika i oficira. Kao znak raspoznavanja dobili su identične prstene pečatnike sa crnogorskim orlom. Nijesu sami, kasnije bilo ih je još. Potpisa i kapetan Savo Raspopović, kojeg su zbog načina borbe i brade Italijani nazvali „Crnogorski Garibaldi“. Za njima i još mnozina. Potpisaše i oni u Argentino u mjestu Zarate. Potpisali bi i mnogi drugi da su znali, a najviše njih da su bili živi. Eh, da su bili živi. Mnogima olakša, zebli su da neće dočekati ovaj čas kad će moći još nešto da učine. Zakletva životima bila je obaveza koje su bili svi svjesni. Bez plate i prinadležnosti. Bez komande i obaveze. Bez ijednog groša ili interesa postali su dio nečega za što su vjerovali da bi moglo ponovo vratiti san koji snivaju pune četiri godine. San koji će sanjati vjerovatno generacije nakon njih. Ali duboko u sebi znali su da neko mora početi makar sanjati.
Na koncu pred njima su tek bili sudbonosni dani teških odluka. Lomatali su se od Carigada sve do Bugarske i Albanije. Oni najuporniji uskakali su u Kraljevinu Jugoslaviji i ponovo se vraćali. Zeko Delibašić pogibe u šumi, Mašan je preminuo u Montani, Marko u Liježu, Dušan se raznije bombom pred komunističkom potjerom. I Mitra Popovića stukoše komunisti. Maksim skapa od muke mlad. Krsto Niković se preseli u Ferari i posta ugledni biznismen. Bogdan Simović zamače neđe put Rusije. Jadni Ćetko Bigović izgore u logoru u Njemačkoj. Dva Petra oba Lekića, nakon godina lomatanja, preminuše u Crmnici, sa njima i Milo Leković. Pero Vuković osta bez noge u Drugom ratu. Jokica sa družinom ostavi najbolje godine u zeničkim okovima…. A ja? Krcun Kusovac. U Peruu, na adresi Feo del Castillo 485, San Antonio Miraflores, Lima.
Zaspala je Paola na stolici do očevog kreveta dok je danima čekala da se probudi iz duboke kome kao posljedice teškog šoka koji je doživio. Na stolu joj bješe najnoviji broj „Exspresa“, najčitanijih novina, a na naslovnoj strani njeno lice s krunom na glavi. „Umirem…. Umirem za Crnu Goru“, probudiše Paolu naglo očeve riječi. Budio se iz kome. Ustade snažni starac, pokida igle i ljekarske instrumente i pozva Paolu da mu priđe bliže. Krhka đevojka htjede oca da smiri, da mu kaže da se odmori, da ima vremena za priču.
Ali ne. Cristiforo se nije dao savjetovati. Skinuo je zlatni prsten koji mu je bio vredniji od svega, dok je drugom rukom držao Paolu za dlan. Položio je svoj prstenjak na njen dlan i rekao joj: „Priča koju sam ti pričao svake večeri prije odlaska na spavanje nije bajka. Ona je san o stvarnosti i mit o prošlosti. Kraljevina Crna Gora, čiji sam oficir bio, postojala je“. „Oooo, tata“, zasuziše joj oči i krenu da ga zagrli, ali nije joj dozvoljavao sve dok ne završi: „Moje pravo ime je Krcun, ja nijesam nikakav Christiforo i to ime mrzim iz dna duše. Ja sam Krcun, sin crnogorskih gora. Prije mnogo godina u Rimu smo osnovali organizaciju „Sloboda ili smrti“. Ja i ovaj čovjek na slici bili smo par koji je zajedno obavljao najteže zadatke. Davno smo dali jedan drugom riječ da ko prvi umre da će naći načina da obavijesti onog drugog. Oprosti mi što sam ćutao, ali bol je bila jača. Ovo je prsten zemlje iz koje dolazim. Čuvaj ga jer dok god ga imaš kome dati, moguće je da će san postati java. Ne zaboravi „Umirem za Crnu Goru“. Zagrlila je oca, ali njegove ruke padoše, a beživotno tijelo nasloni se na vječnost. Paola stegnu prsten snažno u šaci i s fotografije još jednom pročita riječi čije značenje nije razumjela, ali je znala da je to očev amanet: „Umirem za Crnu Goru“.