Foto: privatna arhiva
Ne bez razloga, trebali bi se pitati, šta je današnji duh vremena i čega je on izraz. Očito da nije malo toga što bi bilo podvedeno pod odrednicu duh vremena. Valjda je tako bilo u svakom vremenu, pa bi i ovo današnje često trebalo odgonetati svoj duh, to ne bez razloga problematično pitanje.
Ravnodušnost, doba nadzora i ugrožene privatnosti, svijet mašina, doba postistine i postdemokratije, postmedija, standardizacija mišljenja, nove normalnosti i virtuelne realnosti, konzumerizma i populizma, hibridne manipulacije, vještačke inteligencije, što zbirno i fenomenološki konstituiše POSTČOVJEKA dvadeset prvog vijeka. Njega je donio taj novi duh vremena koji ubrzano na raznim socio – kulturološkim nivoima dokida tek rijetke ostatke sada skoro vec zaboravljenog duha nekog tradicionalnog i čovjeka i vremena.
U svojoj knjizi Strah od beznačajnosti – u potrazi za smislom u 21. vijeku, psihijatar Karlo Strenger piše o Homo globalisu, vrsti novog čovjeka, nastalog poslednjih par decenija, koji vodi sve beznačajniji život. Razloga, a u duhu zadate teze o duhu današnjeg vremena je mnogo – konformističko urušavanje vrijednosti, gašenje i gaženje moralnih i intelektualnih ideala, pasivnost, sveprožimajuća manipulacija hibridnih medija, vladavina digitalnog nadzora, samo su neki od negativnih fenomena podsticajnih za konstituciju današnjeg duha vremena i u njemu beznačajnosti čovjeka. U ovom duhu filozof Kornelijus Kastorijadis, kritikujući besmrtni kapitalizam, u knjizi, Uspon beznačajnosti (1999) naveo je društveno političke procese koji će dovesti do beznačajnosti, ističući da će krupnim korakom biti zgažena “sloboda mišljenja i djelovanja” nazivajući kraj prošlog vijeka mamurlukom. Ovim hoćemo kazati da homoglobalis poništava samu suštinu slobodnog kritičkog mišljenja i slobodnog čovjeka.
Današnja, postmoderna stvarnost, ma šta god to za nas pojedinačno značilo, dominantni je odraz medijsko-konzumerističko-manipulativnog konstrukta koji otupljuje kritičko misaoni aparat homo sapiensa današnjice. Nova značenja, nove nametnute vještačke potrebe zadatih tačaka konzumerizma potiru aktuelnost stvarnih i dominantnih civilizacijskih potreba i pitanja slobode i slobodnog promišljanja današnjeg čovjeka. Tek kroz konzumeristički model nametnute tzv. udobnosti sve se razmjenjuje i mijenja na način gdje su pitanja vrednosnog poretka i opštečovječanskog smisla suvišna i tek trivijalno u banalnosti površna. No, nije li u najširem diskursu ovog pitanja cilj neke indoktrinacije efekat potčinjavanja? Posebno je pitanje da li se ljudi danas kritički odnose prema realnosti u kojoj žive, te da li je i zašto ne mijenjaju, ili se bezpogovorno uklapaju u zahtjeve neoliberalnog društva efikasnosti, fleksibilnosti, prilagodljivosti kao modusa – uslova najšireg postojanja. Kazali bi da problematizovani duh vremena traži i slavi trijumf poslušnog pojedinca, tog homo globalisa koji ne pita i ne sumnja.
Ambicija teksta, znači, fokusira se i u duhu vremena, propituje elemente koji generišu savremenu fenomenologiju “sreće” kao izraza konzumerističke udobnosti, euforije, spektakla zamjenjujuće i obmanjujuće stvarnosti, u okviru koje se crtaju i generišu profili poželjnog homo consumensa.
Konačno, unaprijeđeni softveri počivaju na modelima ponašanja na bazi megapodataka izvučenim iz medija, društvenih mreža i tematskih istraživanja o kretanju osjećanja i mišljenja unutar stanovništva, koje se potom koriste za razne propagandne kampanje i socio psihološke operacije. Onda, pitanje ,u cemu je razlika u prodaji političkog ili nekog trgovačkog proizvoda. Tačka susreta je u onom, ne pitati, ne sumnjati u ispravnost i “kvalitet ” proizvoda, vec dobrovoljno pristati i biti, rob potrošač.
Zato ne slučajno, naprotiv, sve je više istrazivača u društvenim naukama čiji je cilj pratiti ljudsko ponašanje koje ukazuje na određene pravilnosti uočene u društvima, koje će se pretvoriti u algoritam. Je li, baze podataka, iskustva govore, sve više opredjeljuju ishode političkih izbora.
Opet je riječ, i u politici, trgovini i društvu, o dobrom pakovanju. Tek, bilo kako ovu stvar posmatrali, ne možemo okretati glavu od stvaranja novog svijeta baziranog na inžinjeringu sociokulturnim podacima, kao modaliteta manipulisanja i upravljanja stanovništvom.
Konačno, homo globalis, kao kreirani izraz svojstava, moći, alata i konvergentnih tehnika današnjeg doba, sve više gubi društvenu funkciju individualnog postojanja. Uostalom, to je i posledični rezultat globalnog duha vremena u kojem države sve više i sve dobrovoljnije postaju ekspoziture korporativnog interesa. Korporacija – država. Zašto se onda truditi (iako je takvih sve manje) u traženju odgovora otkud nepremostiva socio-kulturološka migracija nekadašnjeg Građanina ka Homo globalisu, ka potrošaču ili tek pukom korisniku svih instant rješenja – definicija “željene” stvarnosti.
U takvoj tzv. stvarnosti političkog populizma i tehnološkog determinizma bezalternativosti i neoliberalnog poretka tržista slabi kriticko-misaoni potencijal homo globalisa za koga svijet (p)ostaje tek surova i sirova spektakl datost, kojoj on bez, obzira na sve hrli u susret, njemu se (pre) daje, ne pitajući ni ko je on niti kakav je to svijet, naivno misleći i gledajući kroz optiku raznih mreža,da je to najbolji od svih svjetova. I eto, homo globalisa, i eto željenog i modeliranog Postčovjeka današnjice.
