Foto: Lucija Milović
Bilo je toplo prijepodne kad sam, u šorcu i majici sa likom Prleta i Tihija iz “Otpisanih”, izašao ispred zgrade na uobičajeni sastanak sa ostatkom ekipe iz Ulice maršala Tita. Bio je prvi vikend nakon početka školske godine 1976, a napolju mrtvilo i tišina, iako mu vrijeme nije. Nije bilo drugara ni na stepeništu iza cvjećare, ni kod tunela kraj “Dječje radosti”, ni kod govornice pored Suda, čak ni kod Nebojšine zgrade između apoteke i “Vračara”. Kao u zemlju propali.
Najčudnije je što je i sa odraslima bila ista stvar – vidjeli se samo ovi što su radili u prodavnicama, i rijetki, baš rijetki prolaznici. Kao da je neko kompletnu Staru Topolicu izmjestio u kakav zabit, i od svijeta zaboravljeni predio, a mi pojedinci preživjeli apokalipsu.
I taman kad sam mislio da se vratim nevoljno kući i prepustim “čarima” čitanja lektire, kroz ulaz je zadihan, preskačući po pet stepenika odjednom, istrčao Bato.
Pogledao je začuđeno u mene i pitao zašto nisam sa ostalima na gatu. Vidjevši da ga gledam bijelo, jer pojma nemam o čemu je riječ, prezrivo je iskrivio usne u nešto što bi trebao biti smiješak i rekao: “Ti i ne znaš da stiže Veljko, i da je preplivao čitavo more, potrčimo, pred lukobranom je”.
Bili smo blizu nacionalnog rekorda na 800 metara, trčeći pored Arifove slastičare, pa kraj “Turista” ka gatu, gdje nisi mogao vidjeti more od okupljenog naroda. Onako majušni, probijali smo se između nogu, na opšte negodovanje starijih, i stigli sve do improvizovanog dolazišta. Iz daljine se, pored pilotine, približavala grudva pjene koja je iz časa u čas bila sve veća, i u kojoj su se polako razaznavale ruke plivača. Uz ushićenje odraslih, ciku djece i brodske sirene, izdigla se dlakava grdosija u kupaćim gaćama, mašući okupljenima koji su skandirali njegovo ime. Bila je tu i televizija, pa opštinski i vojni funkcioneri i sportski radnici, gomila kratko ošišanih klinaca koje je, prolazeći, potapšao po glavi veliki maratonac…
Tog 10. septembra 1976. plivao je od Sutomora do Ulcinja povodom dana Jugoslovenske ratne mornarice. Skočio je u vodu kod hotela “Korali”, sat i po kasnije izašao na naš putnički gat, i nakon 15 minuta odmora zaplivao prema Ulcinju, gdje je stigao za nešto više od sedam sati, praćen brodovima i čamcima.
Bio je to veliki Veljko Rogošić, koji je kroz naše priče u večernjim satima ušao u legendu, svemoćan i jak, ne plaši se ajkula, ni opasnih morskih struja, uhvati čamac i vuče ga ako mu crkne motor, jednom su ga grčevi skoro paralisali, a on je plivao samo jednom rukom, i to rukom koja može podići 100 kila… Svi smo tih dana na polupustim plažama bili Veljko, zamahivali u vodi do pasa delfin ili leptir stilom, neki s više, neki s manje uspjeha. Bio je naš heroj punih sedam dana, dok nas nova atrakcija nije zaokupila.
Kao i u svim dječjim pretjerivanjama, i u slučaju legendarnog jugoslovenskog plivačkog atlete, bilo je dosta istine, saznao sam poslije.
Svjetski prvak u maratonskom plivanju, višestruki državni rekorder na 200 metara delfin, 400 i 1500 metara, učestvovao je na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. i Tokiju 1964, i triput proglašavan za najboljeg maratonca svijeta. Preplivavao je Aleksandriju, Sidnej, Kukov prolaz, rijeku Jangce, Mar del Platu, Ontario, u poznim godinama života stigao s jedne na drugu obalu La Manša, postavši najstariji čovjek kojem je to uspjelo. Svjetski prvak u etapnom pivanju postao je nakon što je “odradio” 1000 kilometara Jadranom, od Istre do Prevlake. Kruna karijere je plivanje dugo 50 sati od Sicilije do rta Bon na sjeveru Afrike, kao prvi koji je na taj način spojio dva kontinenta.
Velika popularnost koju je imao sedamdesetih učinila je da se Veljko Rogošić pojavi u preko 100 domaćih i stranih reklama, ali je nama bila najupečatljivija ona za “Pipi”, gazirani sok firme “Dalmacijavino”, nešto kao preslađeni “Jupi”, koja se godinama prikazivala u pauzama kvizova ili fudbalskih utakmica. Sa trona ga je skinula tek Ana Sasso, miss Jugoslavije, koja je u reklami za isto piće u mokroj majici izašla iz mora.
Pomisao na njene nabrekle bradavice namah je istjerala iz naših misli jednog od heroja barskih popodneva, i tu nikakva Božija ni ljudska aritmetika nije mogla pomoći.
Kapitulacija je bila očekivana, i opravdana.
