Foto: privatna arhiva

Detaljno istraživanje jeretičkog nasljeđa, pažljiva ugradnja tih značenjskih slojeva u funkciji uvjerljive individualizacije likova, i snažna imaginacija kojom je djelo prožeto i povezano u cjelinu – sve to upućuje na jasno opredjeljenje autora da je za istinom još moguće tragati samo u onim sferama duha koje su izmakle kanonizaciji i kontroli. Tako u minijaturi pod naslovom „Izgnanik Miton“ autor pripovijeda sudbinu bogumilskog učitelja koji je uspio da izmakne smrti, iako je zbog svojega učenja osakaćen: urezali su mu jezik u grlu, otkinuli oba uva i šaku desne ruke. Ukrštajući u svojoj priči dva govora: jedan učitelja Mitona, jeretički, nijemi i potisnuti, onaj koji je osuđen na nepostojanje, i drugi, govor oficijelnog hrišćanstva koje zastupaju biskupi, autor je u stvari ponudio čitaocu da iz nove perspektive pristupi razumijevanju romana, jer kao da samo djelo počiva na dva diskursa koji se neprestano prožimaju i bore – govor moći i dominacije na jednoj strani, i govor onih koji ne pristaju da budu nadvladani, na drugoj.

Prisutnost otpadništva, izgona i neukorijenjenosti, uz neprestanu metafizičku žudnju za domom, koliko god on bio izmišljen – a upravo su oni fiktivni domovi, često i najtopliji – osnovna je premisa na kojoj autor izgrađuje likove romana. Vladimir i Jelisaveta, Fanito, dona Mirabela, ljekar Vukašin, sve njih podjednako motiviše potreba da u ovom trošnom i propadljivom svijetu pronađu sigurno utočište i oslonac. U svom romanu Hajnrih od Ofterdingena – koji je nažalost ostao nedovršen – u dijelu pod naslovom „Ispunjenje“ Novalis je na pitanje „Kuda to idemo?“ odgovorio – „Vazda ka domu.“ I zaista, ukoliko dom razumijemo kao puninu bivstvovanja, kao imaginarno mjesto prisnosti koje povezuje čovjeka i svijet, onda je taj isti čovjek uvijek na putu, često bez nade da će ikada okončati svoje hodočašće, ali isto tako riješen da istraje do kraja bez obzira na cijenu samoće koju sigurno plaća. Metafizičku žudnju za domom Vulević razumijeva kao neprestano traganje kroz bogatstvo različitih određenja čovjekovog identiteta: dom je u njegovoj interpretaciji istovremeno i unutrašnje pomirenje čovjeka sa sobom, ali i očekivanje – često iznevjereno – da će od svijeta, taj čovjek, napokon uspjeti da načini zavičaj, da će napokon biti prihvaćen od njega. Stoga, Duklja, Zeta i Crna Gora, bitne odrednice unutar djela, nijesu ništa drugo do snažna umjetnička artikulacija te žudnje, koju je autor uspio da ugradi u temelje svog romana. Tome je svakako doprinijela pažljivo odmjerena ironija, sumnja, i spremnost pisca da sve o čemu pripovijeda pokuša sagledati iz više uglova, ali i ozbiljno istraživanje estetski indiferentnog materijala kojemu je autor pronašao pravu mjeru ugrađujući ga u roman.

Na pojedinim mjestima, autor sebe nedvosmisleno upisuje u tekst poigravajući se nekim podacima iz sopstvene bio-bibliografije, i to čini vješto izbjegavajući stereotipe i pad u banalnost. Kada, na primjer, ironijski dekonstruiše slučaj romana „Povratak predaka“, on to čini oslobođen resantimana bivše žrtve (jer zna da se na ovim prostorima bivše žrtve isuviše lako pretvaraju u nove dželate) te ono što je nekad bila tragedija više nije ni farsa, već u Vulevićevoj interpretaciji postaje groteska. Ali groteska koja uspijeva da na pravi način delegitimiše pojavne oblike totalitarizma, a koja se, stepenom vlastite umjetničke ostvarenosti, nalazi u ravni bulgakovljevskih tehnika delegitimizacije ideoloških naracija. Što je u opštoj zasićenosti književnog diskursa banalnim interpretacijama prošlosti, za dobru literaturu bio jedini pravi izbor, a čitaocu priuštilo poseban književni ugođaj.

Roman „Ogrtač boje mirte“ je djelo u kojemu je autor uspio da na pravi način sjedini svoja literarna interesovanja iskazana u „Vanrednoj liniji“ i „Makariju ot Črnie Gori“, ali i da načini ozbiljan iskorak ka novim iskušavanjima teksta. Riječ je o romanu izuzetne umjetničke ostvarenosti, u kojemu su imaginacija i vladanje zanatskim majstorstvom sublimirane na najbolji način.

Nakon Ogrtača Vulević u nekoliko narednih knjiga dosljedno istražuje književno zahtjevnu formu kratke priče. Objavljuje sljedeće naslove: „Bertine partiture“ 2004. godine, „Prtljag snova“ 2005. godine, posthumno je 2007. godine izdata knjiga „Nalet bočnih vjetrova“; sve knjige objavio je beogradski Rad, a urednik je bio Jovica Aćin.

Za čitaoce koji poznaju literaturu Čeda Vulevića, njegova književna interesovanja iskazana u ovih nekoliko posljednjih knjiga mogu predstavljati određeno iznenađenje, u prvom redu zbog toga što se ovaj dokazani crnogorski romansijer poslije iskustva pet objavljenih romana ogleda u formi kratke priče. Izvjesna napetost koja neminovno postoji između epskog zamaha u romanu i narativne sažetosti koju njeguje priča, pažljivom tumaču Vulevićeve knjige neće promaći: svaka od njegovih priča posjeduje dovoljno raskoši da bi se od nje mogao načiniti roman, ali je istovremeno ta raskoš podređena preciznom ostvarenju autorove poetičke zamisli u formi priče, ona je kondenzovana u snažno literarno jezgro koje zahtijeva poseban interpretativni napor čitaoca.

Autor dosljedno produbljuje poetičke topose koji su uspostavljeni u njegovim ranijim djelima: u Makariju od Črnie Gori (izmaštana crnogorska renesansa XV vijeka) i u Ogrtaču boje mirte (zločinačka društvena stvarnost različitih totalitarizama XX vijeka), što je njegovo legitimno poetičko nasljeđe koje, uz delikatno upisivanje tradicije bogumilskog gnosticizma, kabalističke mistike i hrišćanske demonologije, predstavlja gradivne elemente priča. Autorovo istraživanje vanestetske građe iz navedenih oblasti, njena uspjela umjetnička tranformacija, prilagođavanje literarnim ciljevima i pažljiva ugradnja u tekst, omogućavaju postizanje upečatljivih efekata fantastike.

U pozadini svakog postupka ili riječi likova iz Vulevićevih priča u knjizi „Bertine partiture“ čitalac nazire metempsihotičko breme iskustava iz prošlih života koje snagom usuda određuju njihovo sadašnje postojanje. Njihovi životi odavno ne pripadaju samo njima, već su prije mutni sublimat različitih egzistencija iz prošlosti, a spoznaja tog sublimata, koja se zbiva u jedinstvenom bljesku lucidnosti, junake neminovno vodi u ludilo ili u smrt.

Jedan od ključnih momenata koji suptilno prožima nekoliko Vulevićevih priča, jeste vječni problem zla, tačnije: čovjekov pokušaj da u svijetu uništenih vrijednosti sačuva bar nešto od sopstvene ljudskosti, iako ga taj isti svijet neprekidno ubjeđuje da je ljudskost definitivno prevaziđena i da ničemu više ne služi, da jednostavno ne posjeduje upotrebnu vrijednost koja bi joj davala smisao i opravdanje. U nekoliko priča autor precizno uočava samo žarište problema: ljudskosti nije potrebno ništa izvan nje same da bi joj darovalo smisao i vrijednost, jedino u njenom ozračju život zadobija svoje opravdanje, u protivnom se čovjek pretvara u avet, gubi vlastito ontološko utemeljenje i postaje banalni teret životu, a na kraju i stravična opasnost za svijet oko sebe.

Tako u priči „Dolina magle“, autor na umjetnički uspio način tematizuje duševno rastrojstvo jednog savremenog zločinca, patriotski nadahnutog radnika na terenu, kojega je naposljetku uništio košmar vlastitog zla. Sudbina Mirka R., koji je kao pripadnik paravojne jedinice učestvovao u jednom od nedavnih ratova na prostoru bivše nam domovine, u stvari je upozoravajuća potvrda istinitosti Sokratovog argumenta protiv zločina: najužasnije što se čovjeku može dogoditi jeste da živi sa ubicom u sebi, jer taj pakleni savez nikada više ne može razvrgnuti.

Duše ubijenih naseljavaju dušu ubice, da bi unutar nje započele svoj novi, pervertirani život. „Iscrpljen noćnim prizorima ispred zore bih zaspao, ali su slike ponovo iskrsavale kao na kakvom rastrtom platnu sa suprotnog zida sobe. Komandant moje jedinice je gonio Erola i Metifu po dvorištu, sa isukanim bodežom, a oni su se bježeći kačili o moj vrat. Odredili su mi pravac kuda da ih nosim. Metifa je označila dno vještačkog jezera iznad Nove Varoši, govoreći mi da požurim, jer nas tamo čeka trideset sedam seljana iz okoline Budisavaca. Kasnimo, Mirko. Svadba je zakazana za danas u podne. Ali, kako je moguće da se svadbena svečanost obavlja pod vodom? Podavićemo se, Metifa!/…/U skoku sa mojih leđa Metifa me povukla za ruku i oboje smo zagnjurili ka dnu jezera. Dok sam se otimao zagrcnut vodom, prišao mi je Erolov djed i predstavio čovjeka u tamnom odijelu, sa zakopčanim prslukom i šeširom oborenog oboda, rekavši: pobratim Danilo Tomov, osnivač škole u Budisavcima, a danas stari svat na svadbi moje unuke./…/Učitelj-alhemičar preobraćao je vodu u gustu neprobojnu maglu koja je prekrivala uvalu isušenog jezera.“

Košmarna svadba dželata i žrtve, uz znakovitu prisutnost učitelja-alhemičara, iako na metaforičkoj ravni može biti tumačena kao daleki, i izmješteni odjek glasovite svadbe Kristjana Rozenkrojca, ona ipak ne sadrži ništa katarzično u sebi. Svadba nije pomirenje niti oproštaj, iako dželat vapi da bude upravo to. Podvodno veselje u masovnoj grobnici na dnu jezera – koje učitelj-alhemičar isušuje, a zatim prekriva maglom – samo je dijabolično okončanje jedne zločinačke karijere, upečatljiva slika kojom autor kulminira pripovijest o ubici i njegovoj žrtvi, ali ništa manje i pripovijest o sljepilu posmatra[1]ča, jer u „dolini magle“ izvjesna je samo nemogućnost jasnog pogleda.

U priči „Biljurno ogledalo“ autor ironijskom subverzijom preokreće jedan od standardnih motiva fantastike: antikno ogledalo, staro nekoliko stoljeća, postaje predmet žudnje novokomponovanih bogataša u podgoričkim antikvarnicama, ali ono ne odražava blještavu stvarnost sadašnjeg trenutka, ili budućnost – kao što to čine čarobna ogledala u literaturi – upravo suprotno, biljurno ogledalo u autorovoj inerpretaciji iznosi na vidjelo mračnu i razbojničku prošlost likova koji se u njemu ogledaju, precizno osvjetljavajući prelomne tačke u njihovim životima, ona iskušenja zločina i novca kojima nijesu uspjeli odoljeti, a koja su ih najzad i pretvorila u sablasti. Zbog toga ogledalo, čije bi im posjedovanje potvrdilo gospodstvo trenutka, za likove u pripovjeci postaje osnovni izvor straha i frustracije. Ono se ne pokorava očekivanim željama svojih potencijalnih vlasnika, jer stvarnost koju ogledalo prikazuje nije modelovana stvarnost lažnih biografija.

Mir i samozadovoljstvo nastale elite narušavaju prizori iz ogledala, tako se zajedničke porodične večere pretvaraju u jezivu psi[1]ho-dramu poslije koje se uništavaju prijateljstva i raspadaju brakovi. „Vijest o svađi bračnog para F. prošla je gradom, ušla u kafiće, restorane i mjesta javnog okupljanja. I porodica S. iz Njegoševe ulice kod koje se događaj zbio, bila je iznenađena onim što je čula. Gospodin F. je porekao prizore viđene u biljurnom ogledalu. ‘To nije istina, prijatelji. Kocka, preprodaja droge, ljekova i dvonogih stvorenja bili su moji sporedni poslovi. Cigarete! To je čisti, gos[1]podski posao’. /…/ Gospodin F. je nabrajao imena saučesnika u poslu po abecedi. I već je poprilično odmakao. Posredovala je gospođa F. Garnirani jastog pogodio je gospodina F. u bradu i pao na stoljnjak. Pripit, zaljuljao se na stolici, ali nije zaboravio do koga je slova stigao. Pomenuo je i nekoliko vlasnika sportskih klubova, kladionica, kockarnica, apoteka, kafića i tajnih noćnih klubova za razonodu. Gospođa F. je odgurnula stolicu u pravcu muža. Prišla je i začepila mu usta sa obje šake.“

Sukobljavajući te dvije slike stvarnosti: onu koju prikazuje ogledalo, i sliku koju o sebi pokušavaju stvoriti predstavnici tranzicione elite, autor u tekstu postiže efekte gogoljevske. Poslije suočavanja sa istinom biljurnog ogledala, ti naši savremeni Glembajevi nedvosmisleno shvataju da je sav trud koji ulažu u izmjenu vlastitog statusa – potpuno uzaludan. Ogledalo posjeduje moć božanske transformacije, ono iznosi na vidjelo samu ontološku suštinu likova koji se u njemu ogledaju, pretvarajući fizionomije uglednih građana u ono što ti uglednici stvarno jesu: u bezoblične sluge ništavila.

Već i sam naslov knjige „Prtljag snova“ čitaoca oprezno upućuje da svoj receptivni aparat pripremi za učešće u avanturi putovanja, jer „prtljag“ čeka spreman, i načinjen je od „snova“. Međutim, u ovih osam priča, koliko ih zbirka sadrži, ipak nije riječ o dosljednom primjenjivanju konvencija pikarske proze. U ovoj knjizi putuje se kroz snove košmarne zbilje, u kojoj svaki od putnika nosi vlastiti prtljag na plećima i niko mu ne može olakšati njegovo breme. Ako dakle putovanje ne shvatimo kao banalnu promjenu mjesta, i površno turističko uživanje u krajoliku kroz koji prolazimo, već ako mu, slijedeći autorove literarne igre, pridamo i malo metafizičkih konotacija – prijatna čitalačka iznenađenja sigurno neće izostati.

U Vulevićevoj prozi, junaci podjednakom lakoćom putuju stvarnim i izmišljenim stazama, putuju kroz sjećanja na vlastiti ili tuđi život, melanholično i testamentarno svodeći račune sa svijetom. Od Golog Otoka do andrijevičkog sela „trešnjevog imena“, od Venecije do podgoričke bolnice u kojoj se iščekuje operacija neizvjesnog ishoda, iz doma u nekom izbjegličkom kampu Herceg Novog do jame u kojoj sve okončava, junaci se neprekidno nalaze na putu. U jednom trenutku čitaocu izgleda da oni više i nijesu bitni, koliko je postalo bitno samo putovanje, ono koje postaje sebi cilj pretvorivši se u bergsonovsko trajanje bez kraja, jer Vulevićevim junacima milost metempsihoze i ponovnog rađanja ipak nije uskraćena! Ako već i to nije posljednja laž, iluzija kojom se likovi brane od užasne i neporecive izvjesnosti kraja?

Čitaocima će biti lako da u ovim pričama prepoznaju autobiografske elemente koje pisac ugrađuje u tkivo proze. Ali, za razliku od svojih prethodnih knjiga u kojima je udio autobiografskog dominantno i bez milosti kontaminirao groteskom, stvarajući tako scene bulgakovljevske subverzivnosti, u novoj zbirci autor donekle napušta taj model i postaje skloniji da gorčinu autobiografskog, umjesto groteskom, ublažava i razgrađuje kontrolisanom ironijom i diskretnom patetikom (u tom smislu najupečatljiviji je primjer priča „Pismo“, u kojoj se na jedan dirljiv način prepliću beskonačne varijacije na temu ljubavi i smrti!).

Banalnost životnih činjenica, pustinju svakodnevnog zla koju neprekidno proizvodi beskrupulozna politička praksa, autor razgrađuje koristeći narativnu strategemu direktnog ulaska u samo srce tame, u samo žarište obezljuđene dominacije koja čovjeka već odavno ne doživljava kao dostojanstveno biće s pravom na život, koliko kao prosti višak, puku hranu za nezajažljive fabrike smrti. Zbog toga, u njegovim pričama umjetničko transponovanje stvarnosti često biva presječeno iznenadnim probojem najsurovije realnosti, zločinačke zbilje koja poput majstorskog potpisa nosi pravo ime i prezime dželata. U tom trenutku čitalac zastaje i počinje da se pita zbog čega autor zaobilazi glasoviti ezopovski jezik umjetnosti, zbog čega nas prisiljava da u sred čitanja priče budemo grubo udareni grozomornim ličnostima iz svijeta politike, i to pod njihovim vlastitim imenima? Jedan je mogući odgovor: zločinačka stvarnost poli[1]tike proteklih godina postala je danas u tolikoj mjeri fikcionalizovana, da političari-zločinci odavno više nijesu ljudi, koliko su postali najbanalnije sluge ništavila, ili jednostavno: simboli konceptualizovanog zla. Njihove žrtve su nažalost stvarne, ali oni nijesu – oni su tek likovi u dijaboličnom pozorištu lutaka, o čemu najbolje svjedoči priča „Vrtlari“ koja tematizuje otmicu i pokolj Muslimana/Bošnjaka u Herceg Novom 1992. godine.

Posljednja Vulevićeva knjiga priča „Nalet bočnih vjetrova“ snažno je određena prisutnošću dva najtemeljnija književna motiva: ljubavi i smrti. Povremeno autor pravi reminiscencije na svoja ranija djela, likove i mjesta koja su poznata čitaocima ponovo oživljava i uvodi u prozu, kao da se oprašta sa njima posljednji put. Ironija i groteska, subverzivni potencijali fantastike, sav retorički instrumentarij koji je autor nekada koristio u svojim proznim avanturama, prepustio je mjesto melanholiji i diskretnoj patetici. U većini priča glavni junaci su ljudi koji su stvarno postojali i navedeni su pod svojim imenima, bilo da je riječ o članovima porodice („Moja sestra Magdalena“) ili o golootočkim sapatnicima („Potop“)… U svakoj rečenici čitalac svjedoči o naratoru koji dobro zna da je kraj izvjestan, ali koji se mirno suočava sa činjenicom da je nekadašnja raskoš postojanja svedena na fizički beznačajna pomjeranja u prostoru, i na maštu koja još uvijek tome pokušava dati smisao. Atmosfera je mučna, često nepodnošljiva… Ali, na korak od pada u najdublje beznađe, u samom središtu svijeta koji je sveden na najnužnije – a i to najnužnije polako nestaje! – pojavljuje se milost i spas: ruka drage osobe čiji je stisak jedini znak da još uvijek sve nije okončano, nekoliko kapi vode na usnama ispucalim od temperature, zvuk koji sablasno dolazi odnekud spolja, a koji zaziva prijatno sjećanje na djetinjstvo…

Knjiga je objavljena posthumno, i čitalac zna da pisac referira na vlastitu bolest i smrt, međutim, da to nije slučaj, da je pisac poživio još koju godinu nakon objavljivanja knjige, čitaoci bi primijetili tematsku promjenu interesovanja, intenzivnu svedenost rečenice na ono što je neophodno, spokoj naratorovog glasa koji se lagano primiče ćutanju… Ali nigdje ne bi primijetili da je autor dopustio da ga činjenica vlastitog umiranja omete u književnoj izvedbi; njegovo prozno umijeće i odanost pozivu pisca, i u ovoj knjizi bilo je jače od „bočnih vjetrova“.

 * * *

Odabrana djela Čeda Vulevića u pet tomova objavio je 2011. godine crnogorski PEN-centar. U petom tomu nalazi se „Hronologija života i stvaralaštva Čeda Vulevića“ koju je načinila njegova supruga Radmila Žugić Vulević. Za potrebe ovog teksta korišćeni su citati iz tog izdanja.

(Kraj)