Foto: Nikola Šćekić

Istoriografski esej o Ukrajini i ukrajinsko–ruskim odnosima

Zemlja i ljudi

Da bismo razumjeli kompleksnu prošlost Ukrajine, prvo moramo da razumijemo njene geografske karakteristike. Karpati na zapadu polako se spuštaju u šumovitu niziju, koju presijecaju velike rijeke. Međutim, približavajući se Crnom moru i kada se pređe na desnu obalu Dnjepra, nailazi se na ključnu karakteristiku Ukrajine i ovog dijela Evrope – stepu. Prostrane travnate ravnice istočnoevropske nizije odigraće ključnu ulogu u oblikovanju istorije Ukrajine. Dom konjaničkih nomada tokom milenijuma, kreiraće i uništavaće cijeli niz kultura i država koje će pokušati da se ukorijene na ovom prostoru.

Dominantna karakteristika stepe jeste da joj nedostaju velike geografske prepreke. Samim tim, prostor Ukrajine predstavljao je svojevrsna „vrata Evrope“ za migracije nomada sa istoka, ali i prodor evropskih ideja sa zapada.

Druge dvije geografske karakteristike su velike plovne rijeke i Crno more. Rijeke koje isključivo teku s sjevera na jug, a koje će tokom vjekova predstavljati primarne tokove komunikacije, kreiraće svojevrstan autoput između Mediterana i Baltika. Crno more sa druge strane biće kopča sa Mediteranom, a samim tim poveznica sa svim razvijenim civilizacijama još od vremena antike.

Kao što ćemo vidjeti u ovom tekstu, Ukrajina će predstavljati pograničnu oblast mnogih država i carstava. Međutim, tokom svoje istorije, ona je suštinski predstavljala granicu između prvobitne podjele ljudskog društva. Između sjedelačkog stanovništva i nomada. Širenjem carstava u 17. vijeku, ta podjela će biti potisnuta sa geopolitičke scene, ali važno je znati da će zapravo ona oblikovati istoriju i Ukrajine i većeg dijela Evrope, skoro do vremena prosvetiteljstva.

Ukrajinci pripadaju istočnoslovenskoj grupi naroda. Iako korijene nalaze u velikoj migraciji Slovena u ranom srednjem vijeku, turbulentna prošlost, česte depopulacije cijelih oblasti i porozna granica stepa, značila je da su Ukrajinu tokom vjekova naseljavali mnogi narodi skitskog, slovenskog, germanskog, turskog, mongolskog i jevrejskog porijekla. Tokom 18. vijeka, čak su se Crnogorci iz Stare Crne Gore, Brda i Hercegovine naselili u ove oblasti.

Ukrajina kao prostrana zemlja danas ujedinjuje mnoge različite kulturne oblasti. Priča o Ukrajini je priča o različitoj istoriji tih oblasti u kojima se, sredinom 19. vijeka, javila ideja o ukrajinskoj naciji. Međutim, viševjekovna pripadnost tih oblasti različitim kraljevstvima i carstvima, koliko daje interesantnu notu ukrajinskoj istoriji, toliko je i izazov za jednostavno predstavljanje. Ne može da se ispriča istorija Ukrajine bez osnovnog razumijevanja istorije tih regiona, ali i kontinuiranog pomjeranja granica, kako država tako i kulturnog prostora.

Od Herodota do „zatvaranja vrata“ u 16. vijeku, nekoliko velikih država je niklo na ovom području, uvijek iščekujući sudbinu kada će morati da brani svoje istočne granice, ali često i granice Evrope, od nove nomadske najezde sa istoka. Nakon toga, Ukrajinom se vladalo iz četiri prijestonice – Varšave, Beča, Istanbula i Moskve. Krajem 18. vijeka, preostali su samo Beč i Moskva, da bi u 20. vijeku, ostala samo Moskva.

Iako su danas prepoznate etničke granice Ukrajine, njeni regioni imaju jasno određene kulturne prostore nastale pod uticajem raznih naroda i kultura, poput mađarske Transkarpatije, austrijske Galicije, poljske Podolije i Volonije, kozačke lijeve obale Dnjepra, Sloboda Ukrajine, rusko kolonizovanog Donjeckog bazena i, na kraju, multinacionalne obale Crnog mora. Ipak, i pored viševjekovnog uticaja i života u različitim državama, iznova i iznova, rađala se ideja jedinstvene nacije. Priča o Ukrajini je priča o borbi za tu ideju.

Prije nego što pređemo na istoriju Ukrajine, potrebno je definisati i određenu terminologiju koja uslijed konfuzije kreira teren za manipulaciju. Interesantno, samo razumijevanje terminologije o prošlosti Ukrajine, podjednako objašnjava njenu kompleksnost koliko i hronologija. Na kraju, potrebno je definisati i određene crnogorske specifičnosti izgovora određenih toponima, ličnosti i istorijskih događaja.

Preci današnjih Ukrajinaca su živjeli u desetak srednjovjekovnih i novovjekovnih kneževina, kraljevstava i carstava. U njima su sebe oslovljavali raznim imenima ali svi su nosili korijen od ranosrednjovjekovnog termina Rus.

Termin Rus su u region donijeli Vikinzi, odnosno skandinavski ratnici i trgovci. O samom terminu porijeklu termina biće riječi malo kasnije, ali ono što je važno znati jeste da je u 9. i 10. vijeku ovaj termin usvojen kod većine slovenskih kneževina koje su nikle u istočnoj Evropi. Preci savremenih Ukrajinaca, Bjelorusa i Rusa modifikovali su termin Rus u formi koja odstupa od originalnog sloveniziranog-skandinavskog.

U 18. vijeku Moskovija je prihvatila heleniziranu promjenu Rus u Rusija za naziv svoje države i carstva. Sa druge strane Ukrajinci su imali različite apelacije u odnosu u kojoj državi su živjeli. U Poljskoj je umjesto termina Rus prihvaćen termin Rusini, u Habsburškoj monarhiji Ruteni, a u Ruskoj carevini Mali Rusi.

Pojam Kijevski Rus, koji objenjivava sve istočnoslovenske političke tvorevine je kreiran od strane istoričara u 19. vijeku na osnovu objedinjavanja vizantijskih izvora, a modifikovan u Kijevska Rusija u cilju inkorporiranja jednog cjelokupnog istorijskog perioda u rusku nacionalnu istoriju.

Paralelno, pripadnici ukrajinskog nacionalnog pokreta su odlučili da raskrste sa konfuzijom, ali i da naprave jasnu nacionalnu distinkciju u odnosu na ostale istočne Slovene, odričući se termina Rus u korist Ukrajine i Ukrajinaca. Ovi termini su trebali da definišu njihove zemlje i zasebnu nacionalnu grupaciju i u Ruskoj i u Austrougarskoj carevini. Termin koji su odabrali, odnosno Ukrajina, imao je srednjevjekovne korijene, a preko Kozaka pravio je identitetsku i državotvornu poveznicu sa savremenim dobom.

Radi pojednostavljivanja, u ukrajinskoj istoriji, termin Rus se koristi za srednji vijek, Rutenijanac za novi vijek, a Ukrajinac za savremeno doba. Od uspostavljanja nezavisne ukrajinske države 1991. godine, njeni građani bilo kojeg porijekla, prepoznati su kao Ukrajinci.

Što se tiče toponima, imena istorijskih ličnosti i događaja, postoji razlika između ukrajinskog i ruskog izgovora kod gradova poput Kijeva (Kiiv), Harkova (Harkiv), Lavova (Ljviv); imena Vladimir (Volodimir) itd. Kako je ovaj rad namijenjen široj čitalačkoj publici, u njemu ću koristiti ustaljeni izgovor u našem jeziku, odnosno termine izgovore zastupljene u našoj literaturi. Za neke gradove poput Kijeva osnova je ruska, dok je za npr. Lavov osnova poljska, očigledno u zavisnosti kojim putem su termini dolazili u naš jezik. Imena istorijskih ličnosti i nazive događaja ću pokušati da prezentujem kako su standardizovani u našoj literatiri. Većim razumijevanjem ukrajinske istorije, očekivanje je da će doći i do većeg ustaljivanja ukrajinske varijacije termina.

Na pontskim granicama

Arheološki ostaci ukazuju da su prvi hominidi naselili prostor današnje Ukrajine prije 45.000 godina. Naučnici smatraju da su ljudi oko 40.000 prije nove ere (pr.n.e) na prostoru između Dunava i Dnjepra ostvarili jedan od ključnih  napredaka u praistoriji, odnosno da su pripitomili konje. Samim tim započeli su dugu tradiciju nomadskih društava koje će obilježiti značajan dio ljudske istorije. Na prelazu 4. na 5. milenijum pr.n.e, kreiraju se kompleksnije društvene strukture, a započinje i sahranjivanje u zemljanim tumulima, kurganima. Postoje razne teroije o raslojavanju i migracijama prvobitnih grupacija ljudi, ali više njih upućuje da je su se grupacije koje će postati preci indo-evropljana, se upravo oformile na teritoriji današnje Ukrajine.

Prva država koja je ušla u istoriju na ovim prostorima bilo je Kimerijsko (Bosforsko) kraljevstvo. Savremena arheološka istraživanja pomjerila su osnivanje ovog kraljevstva na 1.300 god. pr.n.e, mada će značajan uspon doživjeti tek osnivanjem grčkih kolonija na sjevernoj obali Crnog mora, tokom 8. vijeka. Bosforsko kraljevstvo prvo će započeti vjekovnu borbu ka širenje ka stepi, koje će im isto toliko vjekova osporavati prvobitni poznati gospodari konja, Skiti. Vjekovni napori za pripitomljavanje nepregledne travnate ravnice će eventualno propasti, a sjeverna obala Crnog mora (Ponta)  za klasične Grke će biti strana i divlja zemlja, prepuna legendi.

U 6. vijeku pr.n.e, Darije Veliki će iz Persije povesti vojsku u pontske stepe u neuspješnom pokušaju uništenja Skita. I pored nomadskog načina života, viševjekovna interakcija sa grčkim lukama kreirala je politički mozaik. Herodot detaljno opisuje kompleksnost tih političkih odnosa ali i angažovanje Skita u vojnu i policijsku službu grčkih polisa.

U 3. vijeku pr.n.e, Sarmati potiskuju Skite i u sljedećih pet vjekova postaju dominantni gospodari stepe. Ovdje moramo napomenuti da su i Sarmati i Skiti indoevropskog porijekla, odnosno da su istog jezičkog, a možda i etničkog, porijekla kao stanovnici Evrope i Irana. Za razliku od budućih nomadskih doseljenika, čije će porijeklo biti vezano za centralnu Aziju ili Mongoliju.

Tokom 1. vijeka nove ere, nova supersila Mediterana, Rimsko carstvo, zavladala je sjevernom obalom Crnog mora. Rim će uspjeti da uspostavi kontrolu u oblastima oko Azovskog mora ali neće uspjeti da se proširi u unutrašnjost. Prema rimskom (grčkom) geografu Strabon identifikuje rijeku Don kao istočnu granicu Evrope.

Tokom 3. vijeka, ovu oblast će pogoditi velike migracije i dolazak germanskih Gota. Uspostavljanje gotske države i njihovu interakciju sa rimskim kolonijama na Krimu, prekinuće veliko pomjeranje naroda na istoku i provala Huna. U ovom periodu postojala je određena kultura u oblasti Kijeva, za koju arheolozi samtraju da predstavljaja preteče Slovena, međutim, osvajanje Huna uništilo je, kako tu kulturu, tako i ostatke gotske države. I pred velikog istorijskog značaja, Huni neće ostaviti veći kulturološki trag, a slomom njihove koalcije, napravljen je vakuum u ovoj oblasti, koji će omogućiti širenje Slovena. Hunska provala i migracije koje su uslijedile predstavlja ključan faktor razumjevanja kašnjenja u društveno-političkom razvoju ovog regiona.

Pretpostavlja se da su se Sloveni već u 5. vijeku proširili u sjevernoj Ukrajini, dok je njihovo prsustvo u južnim stepama slabije prepoznato usljed kontinuirane migracije nomada. U 7. vijeku, kroz ukrajinsku stepu prošao je još jedan nama poznat narod, Bugari. Vodeći porijeklo sa sjeverne Volge, u ovom regionu su na kratko imali svoju državu prije seljenja centra sopstvene političke moći ka Balkanu.

Sljedeći narod koji izlazi na istorijsku scenu su Hazari. Oni su asimilirali ostatke države Bugara, kreirajući  prostrano carstvo. Iako polu-nomadi, uz uticaj Vizantije, uspjeli su da formiraju nekoliko gradova i uspostave kontrolu nad značajnom teritorijom i trgovačkim putevima sjevernog kraka puta svile. Ključno za istoriju Ukrajine, oko 650. godine zabilježeno je prvo prikupljanje tributa (danka) od strane Hazara kod Slovena. Istorijski specifikum ove kulture jeste da su tokom 8. vijeka Hazari prihvatili judaizam, da bi nakon 11. vijeka postepeno počeli da nestaju sa istorijske scene. Iako postoje jasni istorijski i arheološki dokazi o usponu i padu Hazara, određeni apsekti njihove kulture, prije svega interakcija sa Vizantijom i judaizam, proizveli su niz nenaučnih terorija.  

Dok su trajale migracije raznih naroda, na sjeveroj obali Crnog mora, Vizantija je nastavila da kontroliše antičke grčke i rimske kolonije u ovom regionu. Ove vizantijske oblasti omogućiće vitalnu trgovinu, ali i komunikaciju, preko koje je Konstantinopolj nekoliko puta uspio da usmjeri razne nomadske naroda ka neprijateljima koji su prijetili centru carstva. Međutim, vizantijske crnomorske oblasti (teme) tek su trebale da odigraju svoju ulogu u kreiranju srednjovjekovnih država u istočnoj Evropi.

(uskoro nastavak o Kijevskoj Rusi, Komonveltu i Kozacima…)