„Ma, p-p-položio sam.“
…naslonjen na zid od opeke, u holu Fakulteta dramskih umetnosti, odbijajući dimove, Miki Bunjuel (Aleksandar Berček), na Flojdovo (Dragan Nikolić) usputno pitanje – „opet si pao“ – upravo tako apatično odumuckuje: „p-p-položio sam.“
Flojd je bio zbunjen: čemu je Miki Bunjuel depresivan, kad je, dozvolite, položio!?
Izmilio ispod kamička metanaracije legendarne Markovićeve „Nacionalne klase“ iz 1978, taj epizodni lik priča naizgled ukrivenu, no uistinu veliku priču o odnosu mainstream akademaca i onih drugih, s vlastitim mišljenjem. Mikija Bunjuela, osim poteškoća u govoru, koje su ga, pretpostavićemo s manje ili više utemeljenja, magnetizmom introvertnog i usmjerile na umjetnost, određuje i njegov specifični posmatrački ukus. Student režije u pokušaju, ne samo da s teškoćom artikuliše doživljaj estetskoga kroz pristup istoriji filma, on jednostavno biva kažnjavan zbog toga što je španskoga reditelja Bunjuela, u iskazu pred ispitnom komisijom sačinjenom od uticajnih profesora, nazvao kompilatorom i plagijatorom. I padao je na ispitima. Ne zbog „govorne mane“. Padao je jer nije mijenjao stav o Bunjuelu.
No, u Mikiju samome, nad izgrađenim stavom o avangardnome reditelju i njegovim nadrelističkim koncepcijama, prevladala je nakana da se ipak „pobijedi“ na studijama filmske režije. To da će položiti ispit, odnosno da će se upuštiti u proces inicijacije, kazao nam je jedan detalj koji Marković majstorski postavlja u kadar. Evo toga kadra – Miki za „ekipom“ užurbano prolazi kroz hodnik pun studenata, a kad naiđe na profesora naglo zastane i bezmalo ga vojnički pozdravi. Scena je nadojena humorom, razumije se. Vijetnamka koju Miki nosi tada biva novim kodom – nije to simbol 68-aša, nije to simbol antiratne hipi-revolucije, to je znak da je Miki kapitulirao i da je navukao uniformu poslušnika.
Crnogorska akademija nauka i umjetnosti je kasnila u procesu inicijacije tri godine za Mikijem Bunjuelom. Nakon uspješnoga osnivanja, te početaka rada izvrsnih stvaralaca i naučnika (što se događalo sredinom sedamdesetih godina), već početkom osamdesetih neko je shvatio da je CANU uzela više slobode nego joj je bilo namijenjeno. Što se dogodilo?
O tome je za ondašnje medije govorio književnik Dušan Kostić, koji je ustvrdio da je Akademiji naređeno da u svoje redove primi izvjesne „komesare“. Evo šta je Kostić kazao ondašnjoj titogradskoj Pobjedi:
To je bio vrlo ružan incident, koji je došao od strane najviših organa Republike. Učinjena je direktna intervencija koja se nametnula Akademiji: ubacivanje u akademike predstavnika Skupštine, SIZ-ova i drugih, što bi danas rekli, subjekata. Da, naime, učestvuju u radu, da budu u neku ruku komesari i da čak biraju akademike! A zna se kako se biraju akademici, kroz kakve stroge kriterijume i filtere. To je onda izazvalo otpor na Skupštini Akademije. Akademici su bili ogorčeni. Lalić i Zogović su tada dali ostavke na članstvo u Akademiji. Lalić je to mogao da učini bez drame, jer je bio član SANU, a Zogoviću nije usvojena ostavka. („Narod je progledao,“ Pobjeda, 1. decembar 1989, str. 10.)
Dakle – Lalić i Zogović „su tada dali ostavke na članstvo“.
Ako u Akademijinim publikacijama tragate o tome događaju, onda ćete tek u Godišnjaku CANU (IX/1981, 9, 65), u Izvještaju o radu, pronaći zapis da su 22. oktobra 1981. godine, na śednici održanoj u CANU, konstatovane ostavke Mihaila Lalića i Radovana Zogovića. Ni manje ni više od toga. Akademija je u svojim zvaničnim glasilima OĆUTALA razloge ostavke.
No, kako bilo da bilo, u Akademiju su se uselili „predstavnici Skupštine, SIZ-ova i drugih subjekata”. Ubrzo ih je bilo mnogo više nego crnogorskih pjesnika, prozaista, slikara, naučnika… koji su sazdali temelje CANU. I ubrzo su nametnuli pravila za „prijemne ispite”.
Kako tada, tako i danas. Rijetki su akademici, poput Vukića Pulevića i Zuvdije Hodžića (koji su dakako zalutali u tu instituciju u trenutku kad je skovan plan da se spoje Dukljanska akademija nauka i umjetnosti i CANU), što oglase svoj stav o aktuelnim problemima u društvu, nauci, kulturi… Većina bira da ĆUTI. A ako se i pojavi neko svečarski intonirano saopštenje akademika, ono obavezno dolazi nakon što splasne eho svih drugih glasova, pa i potrebe za saopštavanjem stavova.
Rad CANU prepun je tragova koji su bjelodani dokazi da se u toj kući decenijama radilo po političkome diktatu. O tome smo naširoko pisali ranije, a bolje od hiljada riječi to pokazuje snimak s Cetinja iz 1993. godine, u vrijeme kad su još tinjali ratni požari širom republika bivše SFRJ. Naučni skup CANU u Vladinome domu na Cetinju prekinut je. Publika je optužila rukovodstvo akademije i akademike da rade za potrebe srpskih vlasti…
Danas CANU raspolaže s mnogo više tekstova o sebi i svome ĆUTANJU nego svojih tekstova.
Ali, ne treba misliti da su akademici koji ćute skroz beskorisni.
Śetimo se Mikija Bunjuela. Pa i on je, takav, nečemu poslužio.
Mada je opet pokazao da mu uistinu socijalna inteligencija nije jača strana, Miki Bunjuel je, kad je ostao za stolom sa Šiljom, Flojdovom vjerenicom (Gorica Popović), pokazao kako može da koristi.
Nije, dakle, Miki Bunjuel pomogao Flojdu, proslavljenome automobilskom asu nacionalne klase, da položi prijemni na „glumi“ i odloži polazak u armiju, ali jeste Šilji da posredno potvrdi misao o švalerskoj prirodi svoga vjerenika. Šilja je sumnjičavo gledala kako Flojd trči za novom drugaricom sa studija, pa je pitala Bunjuela šta studira “njegova devojka”.
„N-n-nije mi to devojka, mi samo učimo zajedno…“
