Foto: privatna arhiva

Istoričar Miloš Vukanović piše za Fokalizator o neophodnostima promjene percepcije učenja crnogorske prošlosti, u kontekstu našega projektnog zadatka – promatranja budućih procesa u kulturi, nauci i obrazovanju

Proljeća 2012. godine naučnim svijetom eksplodirala je vijest o „Kralju ispod parkinga“, odnosno o pronalasku ostataka posljednjeg engleskog kralja iz dinastije Plantagenet, Ričarda III. Iako ih istoričari dijele u nekoliko faza, Plantageneti su vladali Engleskom od 1154. godine do 1485. godine i dali najpoznatije engleske srednjovjekovne vladare. Još važnije, svaka dinastija koja ih je naslijedila, sve do današnje britanske kraljevske porodice, težila je da istakne liniju nasljeđa od nekog od kraljeva iz ove dinastije. Samim tim, pronalazak ostataka kralja za kojeg se mislilo da je završio u rijeci, predstavljalo je arheološko i istorijsko otkriće vijeka.

Međutim, značaj priče se tu ne završava. Ričard III, osim što je bio posljednji kraj Plantageneta i sa čijom smrću je završen Rat ruža, u svijesti Britanaca ostao je prije svega upamćen kao ključni negativac istoimene Šekspirove drame. U njoj, kralj je predstavljen sa fizičkim nedostacima i okrutnom naravi koji je u bici kod Bosvorta doživio adekvatnu sudbinu. Samim tim Šekspir je kreirao jednog od najpoznatijih negativnih i tragičnih junaka u svjetskoj književnosti i za sljedećih pet vjekova oblikovao svijest o ovom vladaru. Sa druge strane, isto toliko vjekova istoričarima su mnoge stvari izazivale sumnju.

Šekspirovo djelo je napisano više od vijek nakon pogibije Ričarda III. Izvori iz tog perioda upućivali su da se Henri VII iz nove dinastije Tjudor odnosio sa poštovanjem prema poraženom prethodniku i da su ga i država i crkva ispratili na adekvatan način. Takođe, mnogi drugi detalji iz vremena vladavine Ričarda III bacali su sumnju na Šekspirovu interpretaciju tog perioda. Upravo su ti detalji i nelogičnosti natjerali istoričare i entuzijaste da se pobune protiv usađenog narativa i na osnovu konkretnih istorijskih dokaza krenu u potragu za nestalim kraljem.

Pronalazak ostataka Ričarda III na parkingu u gradu Lester zasnovan je upravo na dokazima o njegovoj adekvatnoj sahrani (prije parkinga tu je bila bašta katedrale) i predstavljalo je pobjedu istorijske nauke nad ustaljenim istorijskim stereotipima i svojevrsnu rehabilitaciju kralja.

Suštinski, cijeli proces oko Ričarda III predstavlja prirodni naučni istorijski revizionizam, odnosno daje uvid u ključnu suštinu istorijske nauke. Nauke koja nema opterećenja da na osnovu novih otkrića izmijeni odnos ka davno prihvaćenim stavovima.

Kao što sam već napomenuo, istorijski revizionizam je prirodan naučni proces, međutim, u savremenom društvu on dobija mnogo složenije oblike od čistog novog sagledavanja istorije. U savremenim društvima, istorijski revizionizam se koristi i kao političko ideološko sredstvo koje kroz novi pogled na istoriju treba da utiče na promjene društva sadašnjosti. Samim tim, istorijski revizionizam je u SAD-u prije svega fokusiran na sagledavanje rasnih odnosa u američkom društvu, dok zapadnoevropske zemlje fokusiraju svoj istorijski revizionizam na novo gledanje sopstvene kolonijalne prošlosti.

U Istočnoj Evropi, istorijski revizionizam je fokusiran na nasljeđe komunizma, dok je u Rusiji on prije svega bio usmjeren na isticanje ruske posebnosti, potenciranje centralnog autoriteta i prava na ekspanziju, ali o tome nekom drugom prilikom

Revizija istorije na prostoru bivše Jugoslavije uglavnom je bila fokusirana na podršku novog nacionalnog buđenja. U tom smislu, istorijska nauka je imala za cilj isticanje nacionalne posebnosti i obilježavanje nacionalnog prostora. Kako su u tom procesu susjedi prepoznati kao ključni rivali, trebalo je kreirati i potencirati narative koji demonizuju prve komšije ali i sve ideje i ideologije koje su promovisale jugoslovensko zajedništvo.

Istorijska revizija u Crnoj Gori od 90-ih pa do danas imala je određene pozitivne i negativne efekte. Sa jedne strane, otvorene su zakopane kutije dešavanja oko 1918. godine i položaja Crne Gore u Kraljevini Jugoslaviji, disonantnog nasljeđa NOB-a i komunističke Jugoslavije.  Ključno, ušlo se u tešku novu fazu izmjene percepcije sopstvene istorije. Dotadašnji pristup u kojem je crnogorska istorija djelimično ili kompletno predstavljana kao posredna ili periferna epizoda, da ne kažem dopuna većih regionalnih nacionalnih pokreta, je zamijenjena percepcijom koja ima fokus na nacionalnoj posebnosti. Dodatno, ušlo se u fazu širenja znanja kompleksnih elemenata svih istorijskih epoha koje čine našu prošlost.

Sa druge strane, nenaučni regionalni trendovi nijesu zaobišli ni naše društvo. Prelivajući se iz okruženja, nacionalistički revizionizam je uzeo zamaha. Dominirale su publikacije koje su imale za cilj revitalizaciju poraženih kolaboracionističkih pokreta iz Drugog svjetskog rata, kao i procesi koji su još jednom djelove ili kompletnu crnogorsku političku i kulturnu prošlost trebale da vežu za neku od susjednih država.

Tri decenije nakon početka ovog procesa, urađeno je mnogo i suštinski smo na pravom putu, međutim, uspjesi u prihvatanju nenaučnih interpretacija crnogorske prošlosti ipak pozivaju na ulazak u novu fazu koja treba da ima dva cilja. Prvi je povećanje znanja građana o sopstvenoj prošlosti. Drugi je izgradnja kritičkog odnosa ka istorijskim dešavanja, odnosno kreiranja otpora ka nenaučnim i nacionalističkim interpretacijama.

Iako detaljan plan za implementaciju ovog programa ne može biti izložen u kolumni, određeni nacrti mogu.

Prije svega, potrebno je povećanje znanja o kompletnom kulturnom nasljeđu prostora Crne Gore. Neprihvatljivo je da građani Crne Gore apsolutno nemaju odnos ka sopstvenom antičkom i srednjovjekovnom nasljeđu mimo nekoliko sekvenca političke istorije. Nevjerovatno je da na prostoru Crne Gore imamo bogatije, kompleksnije i istorijski duže antičko nasljeđe od npr. Britanije ili Njemačke, a da nemamo ni dio svijesti o značaju i vrijednosti tog nasljeđa. Samim tim ne treba da čudi da nam se arheološko blago nalazi rasuto od Beograda do Petrograda.

Dalje, potrebno je potenciranje slojevitosti, kompleksnosti i promjena. Istorija često teži da uklopi prošlost i ugura je u jednostavne i lako razumljive okvire. Međutim, postoji mogućnost da smo u tim težnjama izostavili neke ključne elemente naše prošlosti. Samim tim ne treba da čudi da generalno postoji svijest da je npr. cijela crnogorska srednjovjekovna istorija vezana za Nemanjiće i par manastira, isključujući ogromnu istoriju ne samo na desetine katoličkih sakralnih objekata, već i kompleksnih društvenih višekulturnih i višeetničkih odnosa koji su vladali na ovom prostoru do 16. vijeka.

Jedan od ključnih segmenata naše prošlosti je crnogorska novovjekovna borba za nezavisnost. Kao takva često je fokus istorijskog izučavanja i centralna tačka znanja kod većine građana. Međutim, tolika fokusiranost u značajnoj mjeri je dovela do isključenja istorije prostora koji u određenom trenutku nijesu bili dio Crne Gore, a danas jesu. Konkretno, ne smijemo da zaboravimo istoriju Kotora, Ulcinja i Pljevalja tokom viševjekovnog perioda oslobodilačkih ratova.

Dvadeseti vijek predstavlja možda i najveći izazov za učenje istorije. Pored sopstvene kompleksnosti i konkretnog uticaja na današnje događaje, donosi i teško i osjetljivo nasljeđe koje i danas polarizuje crnogorsko društvo. Nakon višedecenijskih tendencija stavljanja teške istorije pod tepihe, potrebno je uložiti velike napore za kritičko i konstruktivno sagledavanje osjetljivog nasljeđa 20. vijeka i normalizaciju diskusije i debate o tim temama. Možda ovakve fraze zvuče previše tehnički, ali druga opcija je ostavljanje tog i svakog novog istorijskog nasljeđa koje nas dijeli u nasljeđe budućim generacijama da se oni svađaju oko njega. Otvorena priča o zločinima prošlosti je preduslov zrelog društva da sagleda svoje greške, sazrije i konačno nastavi dalje.

I na kraju, izučavanje, učenje i širenje znanja o temama koje suštinski čine istoriju ali su zaboravljene. Istoriju naše zemlje su prije svega obilježile migracije, unutrašnje i spoljne, društvene promjene. One su mijenjale unutrašnju strukturu zajednica, krajolik u kojem živimo, a dovele su i do konačne borbe potisnutih djelova društva da steknu jednakost. Istorija našeg društva je istorija velikih uspona i kataklizmičnih padova, unutrašnjih i spoljnih migracija, a te promjene nijesu vidljive u trenutnom linearnom pristupu prezentacije naše istorije.

Na kraju, naša prošlost je mukotrpna unutrašnja borba da se oslobodimo društvenih stega koje su držale naše društvo pasivnim i bez sposobnosti za promjene i prilagođavanje.

Sve navedeno treba da udalji građane Crne Gore od nenaučnih i nacionalističkih interpretacija prošlosti kroz dva segmenta. Prvi je kroz povećanje znanja kojim će se uticati da se više cijeni sopstveno kulturno i istorijsko značenje. Drugi je značajniji i treba da kroz razvijanje sposobnosti kritičke svijesti razvije mehanizam otpora nenaučnim revizionističkim tendencijama kako iznutra tako i spolja. Moramo biti svjesni da smo kao mali sistem izloženi takvim tendencijama iz okruženja i da nam je najbolja odbrana izgradnja sposobnosti građana da se tome odupru. Samim tim, vraćajući se na priču o Ričardu III, i u Crnoj Gori mogu samostalno započeti procesi revizije ustaljenih narativa koji nemaju puno dodira sa istorijskom istinom već su nastali u propagandnim naporima kasnijih vremena. Od „Istrage poturica“ do „Zeka Maloga“. Revizijom istorijskih narativa možemo kreirati društvo koje će samostalno odbacivati nelogične tvorevine i interpretacije poraženih ideologija, i samo graditi pogled na prošlost zasnovan na zdravim temeljima nauke i činjenica.