Ono što svojim zovem, staro je koliko i ja

Foto: ISK

“Popis stanovništva je u zdravim državama administrativni proces. U Crnoj Gori je bojno polje koje prate jeziva ikonografija, huškanje, ucjene i prijetnje. Ostati svoj u zoni takvog pritiska, ostati nijem i suzdržan u blizini košnica koje samo što nijesu eksplodirale – to je napor od kojeg se stvaraju trombovi.”

To što sam bila 2011. godine na popisu – to ću biti i ove. I to nije odluka, već stanje stvari, poštovanje predaka i svijest o sebi. A to se ne mijenja po potrebi svakih deset godina. Bar su nas tako učili doma. Nacionalna pripadnost je konstanta od koje ništa ne bi trebalo da zavisi i koja ne zavisi od uticaja spolja.

Moja nacionalnost i moja (ne)vjera ne zavise od trenutnih političkih prilika, od ponuđenih odgovora i mogućnosti da izdajom sebe (sebe, a ne države u kojoj živim) ugrabim nekoliko poena kojima ću u budućnosti obezbijediti bilo što. Moja nacionalnost je osjećaj pripadanja nečem što je neopipljivo prstima, ali što može biti izvor ponosa. Ponekad i stida. Moja nacionalnost je veza sa korijenjem, a ne putokaz, i zbog nje niko ne smije biti omalovažavan, vrijeđan i zgažen. Najvažnije od svega je da moja nacionalnost nema nikakve veze sa nacionalizmom.

Nacionalizam je težak posao za prazne glave koje u životu nemaju ništa drugo. Nacionalizam je ogrtač ležerno pismenih, nedoučenih, sumnjivo obrazovanih i zatupljenih. Nacionalizam u ime ponosa radi sve ono za šta bi ponos bio smetnja. Izjednačavati nacionalizam s patriotizmom je rat za mir, a ne samoodbrana. Težina koja uspije da pritiska u bestežinskom stanju. Zatvorena vreća u kojoj činjenice i mitovi nalegnu jedni na druge i počnu da se sažimaju toliko da ih je teško razlikovati. Za neke potpuno nemoguće. Zasnovan na vječitoj negaciji svega drugog, na nadobudnosti bez podloge (jer podloga su i znanje i mudrost), oivičen zlim namjerama, u svom bespomoćju ne bira riječi. Nacionalista kreće od uvrede, iz ničim potkrijepljene ugroženosti, naslanja se na onoga ko govori, a ne na ono o čemu govori, bira svoje istine pa i njih uspije da iskrivi. Nacionalista nije nikad sam i to ga čini neustrašivim. Kolektivna paranoja, tako je nacionalizam nazivao Danilo Kiš. Govorio je o toj paranoji kao posljedici zavisti i straha i iznad svega posljedici gubitka individualne svijesti. Dodala bih – gubitka svijesti uopšte.

U posljednjih trideset i nešto godina u zemlji u kojoj sam rođena su me vrijeđali zbog zemlje u kojoj sam rođena, zbog zemlje iz koje potičem, zbog stavova iza kojih stojim, zbog znanja koje imam više nego zbog onoga što ne znam, zbog onih koje jesam glasala i zbog onih koje nijesam glasala, zbog jezika koji govorim, zbog jezika kojim sam govorila, zbog stranih jezika koje znam, zbog tima za koji navijam, zbog osoba u čiju sam odbranu stala. Vrijeđali su ne samo mene, već i ljude s kojima dijelim načela, interesovanja i ljubav prema Crnoj Gori, a više od svih su vrijeđali žene koje su uspjele da se izbore za svoje mjesto u javnom životu u svim oblastima u kojima su dominantni činioci muškarci. Vrijeđali me uglavnom oni koji imaju manje znanja i obrazovanja od mene, i koji su svoju superiornost izgradili samo na predanjima i populističkoj i političkoj kampanji svojih duhovnika, a nikako na temelju neke postojane posebnosti i stečenih znanja, vrlina. Jer zaista, ko se rađa poseban? Koja se to nacija rađa veličanstvenija od svih? Koja se to nacija i vjera iz zlatom prošivene posteljice izmigolji u prljavu stvarnost svijeta koji će sam sebe da uništi prije nego ga neki meteorit prestigne?

Ljudi opterećeni vjerom i nacijom su ljudi bez slobodnog vremena, ljudi bez mogućnosti da uživaju u bilo čemu bez opterećenja. Oni vrijebaju afirmaciju da bi je opoganili negacijom, oni prate ko što govori da bi ugazili u fragmente van konteksta i od njih stvorili tenzičnu masu koja će eksplodirati prije nego shvatimo šta se desilo. A kad nemaju povoda, oni ga izmisle, jer nemaju sve misije plan realizacije, samo cilj. Jedan jedini cilj.

Popis stanovništva je u zdravim državama administrativni proces. U Crnoj Gori je bojno polje koje prate jeziva ikonografija, huškanje, ucjene i prijetnje. Ostati svoj u zoni takvog pritiska, ostati nijem i suzdržan u blizini košnica koje samo što nijesu eksplodirale – to je napor od kojeg se stvaraju trombovi. U Crnoj Gori se popis sveo na ideološko i političko prebrojavanje koje diktira osvajački inženjering iz susjedstva, a svaku takvu „akciju“ prati poplava uvreda putem jedinog bojišta na kome danas „junačenje“ prolazi – na društvenim mrežama i platformama koje dozvoljavaju komentarisanje.

Biti dio nacionalne manjine, biti antireligiozan, misliti o sebi van okvira i željeti da država u kojoj živiš, u kojoj si rođen i jedina koju zaista imaš (a to je patriotizam, a ne nacionalizam) krene neopterećena okovima naprijed, iritira usijane digitalne nasilnike i njihove nalogodavce. Na kraju su oni uvrijeđeni što neko ne dozvoljava da im se prisvaja istorija, jezik, što im se spočitava da nemaju ekskluzivno pravo na ćirilicu, što je Njegoš crnogorski, što je Vladimir crnogorski, što je obala u Crnoj Gori. Crnogorska.

Sve dok se ne uvede kažnjavanje za takve istupe, za digitalni kriminal, bićemo žrtve masovne mržnje i prijetnji. A popis je jedan od najboljih povoda da iz podruma netaktičnosti krene masovna kampanja protiv svega što nije srpsko. U moru svih tih nevaspitanih i površnih spodoba koje svašta sebi daju za pravo, najgori su oni koji su im dali povoda da izmile – oni koji su u samo nešto više od jedne decenije promijenili svoju nacionalnost. Da je pravde, na popisu bi za njih postojala posebna kategorija koja bi sugerisala koliko je jeftina sva tradicija i svo to nasljeđe u koje se kunu.

Ono što svojim zovem – staro je koliko i ja.