Foto: Boris Đurović / Akademija Milovan Đilas

Lingvistica Sanja Orlandić piše o knjizi “Ženska mistika” američke teoretičarke feminizma Beti Fridan, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Fokalizator. Ovo vrijedno izdanje s engleskoga na crnogorski jezik prevela je Dragana Erjavšek, a podršku da štampa, publikuje i promoviše tu knjigu Fokalizatoru su pružili UNDP MNE, Ministarstvo kulture Crne Gore i Sekretarijat za kulturu i sport Glavnog grada Podgorice.

Razumijevanje određenog djela, bilo fiktivnog ili realnog, uslovljeno je poznavanjem konteksta vremena u kojem je nastalo. Ipak, određena djela odlikuje savremenost – ne samo pitanjā kojima se bavi, već i podrobnih odgovora do kojih dolazi empirijskim putem. Upravo takva je knjiga Ženska mistika autorke Beti Fridan. Knjiga je objavljena sredinom XX vijeka u Americi i, s jedne strane, oslikava američko društvo toga doba, dok se s druge bavi i danas aktuelnim pitanjem formiranja ženskog identiteta i svim segmentima koji taj proces uslovljavaju. Stoga na samom početku želim da čestitam Fokalizatoru, izdavaču koji je uvidio značaj objavljivanja ovoga djela na crnogorskome jeziku, Gender timu UNDP-ja i Kaći Đuričković (koji su pomogli njezino objavljivanje), ali i prevoditeljki Dragani Erjavšek.

Aktuelnost ovoga teksta ogleda se prije svega u začaranom krugu u kojem su žene generacijski zatočene. Naslov Ženska mistika mogao bi nas asocirati na veo tajne koji se obavija oko žene i koji je teško ili gotovo nemoguće razumjeti. Ipak, autorka ga raščlanjuje toliko da postaje fascinantno na kakve detalje nailazi prodirući u srž bivstvovanja žene u zajednici koja joj nameće izvjesne obrasce ponašanja.

Knjiga počinje dijagnostikovanjem problema koji nema ime, a koji autorka uočava kod brojnih žena svoje generacije – one su neispunjene i prazne, iako se na prvi pogled čini da imaju sve „ono što su htjele/željele“. Autorka dalje prodire do suštine problema i, postepenom razgradnjom ženske mistike, dolazi do odgovora da ženski izbor bivanja isključivo domaćicom i objektom nije njezin svjesni izbor, već uloga koju joj je društvo namijenilo i da ju je, koristeći različite mehanizme, ubijedilo da je baš to najbolje za nju. Upravo razaranje tih mehanizama čini i okosnicu ovoga djela: bilo da je riječ o naučnim autoritetima poput Sigmunda Frojda, bilo da je riječ o diskursu časopisa namijenjenih domaćicama, njihovim urednicima koji znaju što je najbolje za ženu, bilo da je riječ o marketinškim agencijama, prodavcima kozmetičkih preparata i električnih uređaja koji ženu drže  u pokornosti kućnim poslovima – Fridan ih, razotkrivajući masku nametnute mističnosti, brutalno razobličava i posvećuje im jednaku pažnju. Njezino se djelo naslanja na djelo Simon de Bovar, pri čemu ona nastavlja preispitivanje Frojdovih teza prema kojima su žene zavisne od penisa i zavide muškarcima; takve teze su njegovi sljedbenici razrađivali i širili, a žene prihvatale jer se takav autoritet nije bio podložan preispitivanju. Ne odustajući, štaviše – služeći se izvrsnim analogijama, Fridan slučaj secira do kraja zaključujući da je Frojdovo shvatanje žene, njene seksualnosti, ali i uticaja na muški svijet oko nje bilo nužno ograničeno kulturnim kontekstom odnosno viktorijanskim dobom u kojem je stvarao.

Suočavajući se s brojem žena koje su nezadovoljne svojim životima, autorka traga za odgovorima na pitanje: „Što se događa sa ženama kada one pokušavaju da žive u skladu sa slikom koja ih ćera da se odreknu svog uma“, svjesna da „pečeni krompir i usisavanje tepiha ne zahtijevaju razmišljanje kojim mogu izazvati širenje umnih kapaciteta“?

I u tome dijelu autorka dolazi do problema identiteta koji su američke žene izgubile, tačnije, nijesu bile u stanju da se pronađu u javnoj slici ženske mistike koja ih nije ispunjavala, ali one mimo nje nijesu znale ko su. Autorka pravi paralele s drugim kulturnim konceptima poput onog dominantnog u pomenutom viktorijanskom dobu, u kojemu je ženama uskraćivana seksualnost; to je, dakle, doba kada se ženi uskraćuje pravo na identitet, na lični rast i ispunjenje njenog ljudskog potencijala.

U ovoj knjizi je, zapravo, naglasak na ispravno shvaćenom feminizmu kao pokretu, na shvatanju žene kao ljudskoga bića. Ni manje ni više od toga – odbacuje se shvatanje žene kao sluškinje koja je podređena društvu i/ili supružniku (određena isključivo ulogom spram muškarca), jednako kao dame, pripadnice nježnijeg pola, kojoj treba ustupiti mjesto da śede, princeze koju treba držati pod staklenim zvonom kako je ne bi okrznulo zrno političke i društvene zbilje. Autorka se osvrće i na pogrešno interpretiranu sliku feminizma, koji se i u to vrijeme, čemu svjedočimo i danas, predstavlja kao pokret muškobanjastih žena koje mrze muškarce; to je njegov svojevrsni pledoaje, budući da ona u knjizi daje osvrt na pojedinačne aktivnosti žena koje su se u Americi izborile za pravo glasa. Čak i kada puteve ili načine nekih feministkinja prepozna kao slijepe ulice ili lažne, autorka ih ne osuđuje, već ističe da je potreba ženā za novim putevima u svakom vremenu bila stvarna!

Dio u kojem autorka govori o određenim izborenim pravima (poput prava glasa) i regresiji koja je nastupila kod novih generacija koje su ta prava uzimale zdravo za gotovo, skoro u potpunosti korelira sa situacijom u našem društvu u onovremenoj Jugoslaviji. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, u kojem su žene bile ravnopravne učesnice, vatrene borkinje za prava žena, ali i, uopšte, za slobodu, koje su učestvovale u organizaciji i borbama, a kasnije i u izgradnji zemlje, nastupio je period regresije u kojem su žene najčešće preko časopisa upućivane isključivo na održavanje domaćinstva.

Navešću naslove iz časopisa koje autorka citira, u kojima se jasno vidi korelacija s vremenom koje pominjem, ali, nažalost, i sa našom savremenošću jer brojni današnji ženski časopisi tretiraju iste teme:

  • Članak na temu „kako prevazići kompleks niže vrijednosti“.
  • Priča pod nazivom „Dan vjenčanja“.
  • Priča o majci tinejdžerke koja uči da pleše rokenrol.
  • Šest stranica glamuroznih slika manekenki u trudničkoj odjeći.
  • Četiri glamurozne stranice na temu „skratite na način na koji to čine modeli“.
  • Članak o kašnjenjima aviona.
  • Šeme za krojenje doma.
  • Uzorci za izradu: „Sklopivi paravani – očaravajuća magija“.
  • Članak pod nazivom „Enciklopedijski pristup pronalasku drugog muža“.

Uspostavljajući paralelu s generacijama Kineskinja kojima su vezali stopala (jer je to jedini ispravan način da se ženstveno hoda) i koje, nakon što su spoznale da mogu trčati – iako su prvi koraci zasigurno boljeli – nijesu mogli ponovo vezati, autorka duboko promišlja zašto se u društvu odvija regresija jer se ni američke đevojke ne mogu vratiti staroj slici otmjene ništavnosti koju su srušile njihove prethodnice. Zaključuje da je riječ o izboru koji im je ponuđen nakon osvajanja slobode, a u ženskoj mistici on je predstavljen isključivo kao slika vatrene feministice, proždiračice muškaraca, s karijerom, bez ljubavi i u samoći, pa sugeriše da je upravo izvrnuto śećanje na feministkinje ugušilo njihovu želju da budu više od supruge i majke. Stoga autorka na više mjesta naglašava da pitanje izbora ne znači odricanje od porodice, đece i sl., ali da se mora razvijati individualnost, a svrha života pronaći van dodijeljenih uloga.

U tome cilju, Fridan se ne bavi samo uzrocima, nego i posljedicama. Ona prenosi razgovore s brojnim psihoterapeutima, ginekolozima i edukatorima koji iskustveno govore o problemu nepostojanja razvijenog identiteta kod žena. Nijesu rijetkost ni fizičke manifestacije određene bolesti prouzrokovane takođe opštim nezadovoljstvom. Ali ona ne govori samo o ženama. Iscrpno piše o problemima đece odrasle uz majke koje su život posvetile isključivo porodici, đece koja su kasnije bila onemogućena da se osamostale, čije ličnosti nijesu dovoljno razvijene jer su u formativnim godinama bila prezaštićena. Pravi paralele s porodicama iz drugih zemlja i radničkih porodica u kojima roditelji nijesu bili prisutni u dovoljnoj mjeri i sugeriše da su đeca koja nijesu konstantno imala isplanirane aktivnosti i koja se nijesu nosila s frustracijama neispunjenosti (koja se naročito očituje nakon gubljenja funkcije rađanja i teškog podnošenja menopauze) – odrasla u zdravije ličnosti. Tema nasilja tu takođe zauzima značajno mjesto i autorka mu posvećuje posebnu pažnju tvrdeći da takve žene ne dopuštaju sopstvenoj đeci da odrastu, što dalje koincidira s njihovom željom da cijelog života imaju majke. Autorka u svojoj analizi ne zaboravlja ni muškarce i piše i o njihovoj perspektivi, što ovu analizu čini potpunijom.

Osvrnuću se na još jedan dio koji smatram izrazito podudarnim sa slikom žene u crnogorskom društvu: „Najblještaviji dokaz da, bez obzira koliko se o tome elaboriše, ’Zanimanje: domaćica’ nije adekvatna zamjena za istinski izazovan rad, dovoljno važan društvu da bi bio plaćen njegovim novcem, izdiže se iz komedije ’zajedništva’. Ženama koje glume u tom malom moralističkom komadu rečeno je da imaju glavne uloge, da su njihove uloge baš jednako važne, možda čak i važnije nego uloge koje njihovi muževi igraju van kuće… Zajedništvo je bila loša zamjena za slobodnu participaciju u svijetu kao individue.“ Pozivajući se na tzv. tradicionalne vrijednosti u savremenom crnogorskom javnom diskursu, često se ističe da je crnogorska žena u prošlosti imala važniju ulogu od muškarca, da je bila stub kuće, tzv. njen vrat i slično, čime se upravo zajedništvo iz autorkinog teksta podmeće kao zamjena za individualnost. Iako mnogi smatraju da time odaju ženama počast, ne shvataju da je ipak isključivo određuju ne kao ljudsko biće, već u odnosu na muškarca – bilo da je riječ o ocu, suprugu ili bratu. Ta podvala navodne važnosti mora biti demistifikovana jer žena u tome kontekstu takođe nije svoja, a u nedostatku drugoga puta – ona pristaje na taj dodijeljeni. U ovoj knjizi nema manje važnih tema – sve su jednako važne. Autorka se bavi i ženskom seksualnošću, ali je ne stavlja u prvi plan kao individualnost, iako ispravlja onovremene (namjerno netačno interpretirane) podatke koji govore da su niže obrazovane žene one koje nalaze više zadovoljstva u intimnim odnosima i dokazuje upravo suprotno. Knjiga je ispunjena unutrašnjom dinamikom; ona sadrži brojna svjedočenja žena i prilaže njihove percepcije stvarnosti koja se sastoji od potpunog nezadovoljstva na početku do zadovoljstva na kraju kad mnoge žene kreću u potragu za izgubljenim ja. U svim tim svjedočenjima prepoznaćemo neku ženu iz sopstvenog okruženja – sebe, drugaricu, majku, babu, tetku ili komšinicu, ali jedno je sigurno: nijedna žena nije pročitala ovu knjigu a da sebi nije postavila ključna pitanja o svijetu u kojem živi i svojoj ulozi u njemu. Time je pionirski zadatak Beti Fridan konačno pronašao svoju istinsku svrhu.