Foto: Boris Đurović / Akademija Milovan Đilas

Ulazak Crne Gore u jugoslovensku zajednicu doveo je do formiranja novih tipova migracije. One su sada bile usmjerene na jugoslovensku zajednicu, kao i na aktivnije kreiranje zajednica u Novom svijetu. Dodatno, tokom prve polovine 20. vijeka nastavljeno je iseljavanje islamske populacije ka Turskoj.

Crnogorci naseljavali Kosovo, Metohiju i Vojvodinu

Tokom 73 godine postojanja Jugoslavije, migracije stanovništva iz Crne Gore su umjesto ka centralnoj Srbiji usmjerene ka Kosovu i Metohiji. Proces započet još za vrijeme Kraljevine Crne Gore dobio je novi zamah za vrijeme kraljevine SHS, ali i socijalističke Jugoslavije. Međutim, usljed nestabilnosti i nasilja na Kosovu, došlo je i do povratne migracije koja je kulminirala tokom raspada Jugoslavije. Za razliku od Kosova, naseljavanje Crnogoraca u Vojvodinu je suštinski vezano za period nakon Drugog svjetskog rata. Vojvodina je doživjela određenu depopulaciju napuštanjem njemačke lokalne zajednice koja je zamijenjena crnogorskom. Uz Kosovo i Vojvodinu, građani Crne Gore su se tokom postojanja obje Jugoslavije, zbog bolje ekonomske ili obrazovne perspektive života, individualno selili prije svega u gradske sredine širom Jugoslavije. U manjem obimu su pojedinci iz ostatka Jugoslavije dolazili (i ostajali) u Crnu Goru.

Formiranje Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, bilo je praćeno političkim i ekonomskim nestabilnostima. Nastavak životne nestabilnosti iz perioda Kraljevine Crne Gore doveo je i do nastavka migracije ka Novom svjetu. Pored SAD-a, konstantni migratorni proces je nastavljen i ka Južnoj Americi, da bi se proširio i na Australiju. Kraj Drugog svjetskog rata doveo je do značajne migracije protivnika novog sistema kako ka SAD tako i ka Australiji. Sljedeći značajni talas ka zapadnim zemljama odigrao se 70-ih godina tokom ekonomske migracije jugoslovenskih, samim tim i crnogorskih radnika, da bi ratovi 90-ih dodatno pospješili ovaj proces.

Hronologija raseljavanja islamske populacije

Ovdje treba naglasiti možda i najmanje prepoznatu, odnosno najmanje priznatu migraciju, a to je nastavak konstantnog iseljavanja islamske populacije iz Crne Gore. Još jedan proces koji je započet s kraja 19. vijeka nastavljen je za vrijeme SHS. Motivi za iseljavanje građana islamske vjeroispovijesti su kulturološke, ali prije svega političke prirode. Muslimani/Bošnjaci i Albanci su se iseljavali, a može se reći i bježali, uslijed društvene potčinjenosti, javnih državnih podsticaja da odlaze u Tursku, kao i otvorenog nasilja i oduzimanja zemlje kako u mirnodopskim tako i u ratnim periodima. Otvoreni napadi na Muslimane/Bošnjake tokom 90-ih su samo završna faza dugog procesa. Naseljavajući pretežno nerazvijene oblasti Crne Gore, čak ni nezavisnost Crne Gore nije dovela do smanjivanja iseljavanja ovih djelova populacije. Sada iz ekonomskih razloga masovno odlaze u Zapadnu Evropu i SAD gdje postaju najaktivniji članovi crnogorske dijaspore.

Srbi iz Hrvatske, s Kosova i BiH naseljavali Crnu Goru

Posljednja decenija 20. vijeka dovela je do značajnih migratornih promjena. Pored već pomenutih migracija s Kosova, iseljavanja islamske ali i katoličke populacije zbog nasilja, kao i velike ekonomske migracije ka Zapadu, tokom nestabilnosti 90-ih došlo je i do migracije ka Crnoj Gori. Pored doseljavanja crnogorske populacije iz okoline Skadra i mnogih pojedinačnih slučajeva dolaska crnogorskih porodica iz raznih djelova Jugoslavije, došlo je do migracija Srba iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Dodatno, sukob na Kosovu izazvao je protjerivanje Roma i njihovo naseljavanje u Crnu Goru.

Nažalost, ni obnova nezavisnosti 2006. godine nije zaustavila proces ekonomske migracije. Tranziciona čekaonica, spore reforme i to što nije osjetno poboljšan kvalitet života, natjeralo je mnoge prije svega mlade ljude da migriraju iz naše države. S druge strane, paradoksalno, građani država iz regiona, ali i Istočne Evrope i Turske su u osjetnom broju odlučili da ekonomsku sreću oprobaju u Crnoj Gori. Iako je migratorna kriza zapljusnula i ove prostore, relativno mali broj migranata je odlučio da učini Crnu Goru svojim domom. Posljednja velika kriza, odnosno rat u Ukrajini, doveo je do nove migracije Ukrajinaca i Rusa ka Crnoj Gori, ali tek ostaju da se vide konačni demografski efekti ovih pokreta.

Ugledajući se na zemlje Istočne Evrope i regiona, postoji opravdan strah da će približavanje i ulazak Crne Gore u EU dovesti do nove masovne ekonomske migracije iz naše države. Nažalost, trenutne politike ne ohrabruju da će država napraviti mehanizme koji će uticati prije svega na mlade da ostanu ovdje.

Razumijevanje i učenje o migracijama

Cijeli ovaj pregled dat je ne samo iz razloga da se prikaže bogatstvo našeg istorijskog nasljeđa preko migratornog procesa, već i s namjerom da se ukaže na problematiku i opasnost sve više zastupljenog narativa koji govori o etničkoj i kulturnoj nepromjenjivosti. Tokom teksta sam postavio pitanje zašto se insistira na tim tezama koje su formulisane u kvazinaučne tvrdnje poput one da Sloveni nikada nijesu doselili na Balkan, već da su oduvijek bili ovdje.

Prvi razlog je u nacionalnim tendencijama da se prikaže ne samo vjekovno, već milenijumsko „pravo” na teritoriju na kojoj se živi. Kako se kod određenih regionalnih istoričara i arheologa potencira ova priča koja nema naučnog utemeljenja, ali je privlačna za širu javnost, samo želim da napomenem da slične konstrukcije postoje i kod turskih istoričara koji tvrde da Turci u 11. vijeku nijesu došli u Malu Aziju, nego su oduvijek bili tu. Ovakve tvrdnje su ništa drugo do zloupotreba istorije u cilju zadovoljenja niskih nacionalističkih poriva.

Drugi razlog treba naći u opštem nerazumijevanju jednog od najosnovnijih istorijskih procesa, migracije i konstantne promjenljivosti. Evropa i cijela Evroazija su sve do 11. vijeka područja velikih migracija koje nijesu prestajale još od pojave ljudi na ovim prostorima. Kelti su iz današnje centralne Evrope u 3. vijeku prije nove ere migrirali preko Balkana i Grčke sve do Male Azije. Germanska plemena su migrirala od Crnog mora do današnjeg Tunisa. Huni su najvjerovatnije počeli svoje migracije s podnožja Altaja. Samim tim slovenske migracije nijesu nikakva anomalija već pravilo evropske istorije. Sloveni su najvjerovatnije u manjim grupama dolazili u ove krajeve još u antici, ali naseljavanja u mjeri koja će izmijeniti etničku strukturu Balkana nije bilo prije 7. vijeka.

Nerazumijevanje osnovnog istorijskog koncepta migracija suštinski kreira ne samo pogrešnu sliku o sopstvenoj prošlosti, već se osporava osnovni, prirodni i oduvijek prisutan proces promjene. Razumijevanje istorijskih promjena je vitalna vještina koje društvo mora da posjeduje ne samo da bi kreiralo otpornost na razne izazove vremena, već i da bi naučilo kako da napreduje. Razumijevanje migracija i promjena je razumijevanje miješanja populacija i kultura što dovodi do shvatanja sopstvene društvene i individualne kompleksnosti. Lišavanje identiteta te kompleksnosti i simplifikacija identiteta vodi ka ćorsokaku ekstremizma i izolovanosti.

Na kraju, razumijevanje migracija i promjena je razumijevanje razloga koji su doveli do tih promjena. Poznavanje razloga migracija nam govori o putu koji smo prešli da bi došli do ovog trenutka u našem društvenom i političkom razvoju. Govori o iskustvu promjena i napretka, ali i izazova koje smo ili savladali ili ponijeli s nama. Nerazumijevanje i nesuočavanje s tim razlozima može dovesti samo do jedne situacije, da kao društvo ne budemo pripremljeni na buduće izazove ili da ponovimo iznova iste greške.

(Kraj)