Foto: privatna arhiva
za igora isakovskog
zrakoplov je prizemljio
nakon šest pokušaja.
oluja se stišavala,
snažan vjetar raznosio je lišće
i lijepio ga po prozorima
aerodromske zgrade.
on je stajao vani, na vjetru,
pored čovjeka s cedujicom
i mojim imenom
na ćirilici.
vatromet kose,
brutalan pogled
i melankolija.
bio je tu i primož,
blijed kao četiri
neuspjela slijetanja.
onda hotel crna gora,
njegov prodoran smijeh
zasijecao se u krvotok,
u beton,
u tišinu socijalističke izgradnje.
bez drugih sudionika
kao predgovor noći dugih dijaloga,
ljepilo pogleda,
sunovrat,
epska patetika.
boca jamesona ispod stola,
maskirna butelja gore,
pored prozora s teškim
brokatnim zavjesama.
on je prizemljio jučer,
prije kiše na horizontu,
plitkome horizontu
u podnožju visoravni.
utonuli u njegov doping,
bili smo postolje i prag.
govor je posljednja moć,
nadglasavo je žamor
susjednih stolova.
riječi su razbijale tišinu,
tišina stakla na prozorima,
napuštene flaše
pod nogama.
glas se razvijao u tonalitet,
tonovi formirali glas.
tišina je oblikovala priče
koje tek treba prevesti
na sve svjetske jezike.
tišina i dim: scenografija
dugih, nesanih noći
iz kojih je kuljala
pošast teksta,
vardar među prstima
i veliki križ na brdu.
nema života bez poezije!
krik u dubinu noći,
u polumrak lobbyja.
onda milijun novih riječi
kao da sve počinje ispočetka,
a on se
samo
pritajio.
ZABECEDA
1.
Očekivano, toga je dana abeceda počinjala od Z. Zagrijalo je, zubaci su preskakivali prepone, boljelo je u ušima, kotrljalo se s mora i odasvud su prokuljali zrikavci, zatim zakovice na bradavice i drugi divlji pearcing: spomenik najljepšim sisama u granicama i preko.
– Znaš da se smijem kada se primijeti – govorila je i zavitlala rosom u kosi.
Nogom preko noge zakuhala vatromet i rukometnu reprezentaciju: palac, kažiprst, srednjak, prstenjak, mali… Zaveslaj u nemir iz kojega se gledalo kroz uzglavlja u naslućena mora. Grozdovi puni meke tekućice, ljepilo među prstima i dalje među: međurječje, međutak, međučin. Zapusi pritiska i vlage uzduž i poprijeko. U sredini jednog otoka. U sredini drugog otoka. Prsti balzamirani abecedom, koja i dalje napreduje, zuji u ušima, ne zaustavlja se…
2.
Abeceda je opet počela od Z. Zagrijalo je i zvukovi zelenih zrikavaca rasprskavali su se ispod kože. Čak su i smiješni zamorci drvenih nogu pocupkivali zumbu i čačača. Zurili smo u svoje dubine kao u najdublji zuj i zum. Zulum afrodizijaka na putu u Zanzibar, četiri desetljeća zamorske dubine i onda je moralo eksplodirati: rafali su zaštektali tijelom i zemljopisom, tusta se tanad zarivala u nemir iz kojega se moglo u svako „more duboko, sva moja radosti“, pa samo lebdiš i recitiraš, naizust recitiraš već treću abecedu koja počinje i svršava bez glasa, u posvemašnjoj grafici.
3.
Toliko abecede ne stane ni u memoriju tableta za spavanje, ne stane na stadion, u sunovrat nad kojim si isprala gladno mlijeko i ine gladne tekućine. Lagano zalepećeš krilima u kojima se oduvijek taložio strah od letenja, pa zaplivaš leptir mašnama u meko, u svilu, u snježnobijeli sladoled od kojega se zamutilo u očima, pa opet abeceda, redoslijed koji započinje i svršava u istom zaveslaju.
4.
Z kao prašuma iz koje se ni danas nećeš izvući. Koračaš i zastajkuješ između milijun pitanja bez odgovora. Rasula su se kao zrele kruške po mokrom asfaltu: pogled koji ne znači ali označava. Zaboden poput putokaza usred Sahare, bijeli konj na bijelom pijesku, divlji propanj bubnjeva u ušima, bez tajni i bez simbolike.
ONI
Security girl stoji na vratima šekreta:
desnom nogom nagazila je kufer s dnevnim
utrškom trgovačkog centra.
On unutra piša, bulji u smežurani kurac što preslikava se
u kromiran0 zrcalo senzora za vodu.
Ne pere ruke, izlazi samodopadno,
brišući mokraću s prstiju o službene hlače.
Ona podiže kufer, opsuje, težak je,
nosi ga u lijevoj ruci,
desnom popravlja kosu, mehanički, nervozno.
Lijepa je, čini se, u garavoj opravi Tvor-Lisica & co.
On nosi pištolj na desnom boku, hoda na distanci,
mjerka pokrete dupeta u prevelikom hlačama.
Kratko se polukružno osvrne i glasno prdne.
Zvuk će nestati u kakofoniji, računao je s tim.
Ona se okrene: Jesi li to ti, jebo te,
cijeli se kat zatresao?
Vrijeme je potresa, vrijeme monologa u zglušnoj tutnjavi:
Do njega ne dopire glas:
U pičku, k’o da je od olova ovaj smrdljivi cash
prepariran s milijardu otisaka
prstiju neopranih nakon pišanja.
Trideset i sedam koraka u podzemnoj garaži,
pa zalupi vratima blindirana vozila,
zapali cigaru i nervozno otpuhne dimni signal
kao vapaj i kao nadu
u bolji, pravedniji svijet.
