Foto: zarkopaic.net
Uz Lyotardovu Économie libidinale, Minuit, Pariz, 1974.
Odvratna gramzivost našeg doba koju susrećemo svakodnevno u svim aspektima života proizlazi iz hipertrofije ovog kognitivno-dionizijskoga kapitalizma u kojem potrošnja prethodi proizvodnji a ne obratno. Jean-François Lyotard je u svojem ranome djelu Libidinalna ekonomija dao savršenu dijagnozu ovog stanja stvari u kojem glupi nogometaši, pohotni menađeri i nezajažljivi influenceri postaju glavne zvijezde društva globalnoga spektakla. Tu je ekonomiju postmoderni mislilac označio pridjevom libidinalna.
Kao što je poznato, ključ za shvaćanje Freudova pojma nesvjesnoga je ono što se pojavljuje u zoni presjeka jezika i nagonskoga polja želje. Otuda libidinalno nije tek želja za prisvajanjem Drugoga u formi ozbiljenja tjelesne požude. Mnogo je važnije prisvajanje njegove želje kao volje za očitovanjem njegove slobode. Kapitalizam kraja 20. stoljeća koji se samo još više ubrzava i preobražava u matrix umjetne inteligencije kao sveze logosa i erosa u 21. stoljeću nije, dakle, društveni sustav proizvodnje radi proizvodnje, kako je to mislio Marx u Teorijama o višku vrijednosti, nego društvena mrežapotrošnje radi potrošnje. Oboje, rani i kasni kapitalizam, samo su dva lica jedne te iste logike nihilističkoga ‘ispražnjavanja’ Želje za posjedovanjem želje Drugoga u formi estetskoga objekta.
Samosvrha prvoga zasniva se na univerzalnoj ili transcendentalnoj matrici stvaranja castva fizičkih objekata, a samosvrha drugoga na partikularnoj ili semiotičkoj matrici označavanja svijeta objekata kao ikona-slika-fetiša čiste virtualne aktualizacije. Želja pokreće libidinalnu ekonomiju i nadilazi granice političko-kulturalnih poredaka sustavne represije. Dok je još od 1960ih do 1980ih eros mogao imati subverzivno djelovanje i tzv. emancipacijsku funkciju u umjetnosti poput neoavangarde, radikalne pop-kulture i preobražaja svakodnevice u smjeru životnih stilova libertinstva s gradovima poput Amsterdama i San Francisca, danas je to postalo dosadno i u svojoj vizualnoj transparenciji golo tijelo se profaniralo do reklamnoga spota za prodaju Ničega. Umjesto samosvrhe proizvodnje-potrošnje, Marxa i Lyotarda, želja za prisvajanjem Drugoga u formi robnoga objekta postaje samosvrha same Želje za željom. Zato je ovaj kapitalizam 21. stoljeća u svojoj biti ozbiljenje metafizičkoga narcizma drugim sredstvima. U svojoj knjizi Doba oligarhije – od informacijske ekonomije do politike događaja, Litteris, 2017. to sam sustavno i ekstenzivno pokazao čak i s paradigmatskim primjerima. No, koga to još uopće zanima.
Ovaj ‘Veliki Treći’ ili super-Ego suvremenosti nije više ljudski-suviše-ljudski sustav eksploatacije prirode i čovjeka, već ono što kasni Lyotard naziva neljudskim, a ja tehnosferom. Nihilizam trećeg stupnja uopće više ne treba nikakve druge subjekte-aktere kapitalizma osim libidinalne heroje treće vrste koji svoj lik-i-ne-djelo prodaju kao ikonični fetišizam dobra i zla te s onu stanu dobra i zla kao s onu stanu načela ugode, da spojimo ovdje Nietzschea i Freuda. Evo Vam empirijskoga dokaza.
Otvorite bilo koji portal, tzv. mainstream, subverzivni ili bezvezni i vidite kako se slavni nogometaši praćakaju u oceanu neizmjerno bezvrijednih milijuna eura nakon što su se prodali pohotnim menađerima u Arabiji ili Međugorju, a nezajažljivi influenceri otkrivaju kako i japanski ritualni seppuku nije ništa uzvišeno u odnosu prema nenamjernome samo-ubojstvu s petog kata sedrenih slapova Plitvica za jedan opako dobar selfie u pastorali s ličkim medvjedom i južnokoreanskim turističkim nomadima. Heroji libidinalnoga kapitalizma tehnosfere nisu samo narcistička čeljad željna medijske slave za 15 minuta. To su nužno i kontingentno ‘slučajevi’ posvemašnje dekadencije današnjice kojoj gotovo da nitko ne može pronaći alternativu. Zašto? Zato što libidinalni kapitalizam nije ništa Realno, već Hiperrealno poput reality-show događaja koji zahtijeva troje ‒ subjekte-aktere, digitalne kamere i narcističke objekte koji to promatraju kao voayeri kroz ključaonicu svojeg videocentrizma.
Zbog toga će gramzivost biti sve veća, a užitak sve morbidniji i u konačnici događaj će biti sve dosadniji. Posljednja zona libidinalne represije/depresije ovog globalnoga društva spektakla nije ništa drugo negoli permanentni teror samoga događaja koji ovaj svijet i njegove matrice pseudo-društvenosti uzdiže do onog proždrljivoga asirsko-babilonskoga boga Baala koji jede svoju djecu. Joyce je tu metaforu na genijalno-odurni način prizemljio tako što je svoju fatalnu zemlju Irsku u romanu Portret umjetnika u mladosti izjednačio s krmačom koja proždire svoj okot.
Nitko nakon Joycea više nema razloga da to poriče.
