Foto: privatna arhiva

„U svojim korijenima pronalazimo sreću.“ Bila je to rečenica koja se uvijek iznova pojavljivala u bakinom dnevniku od kojeg više nisam uspijevala da se odvojim.

Da li je i markiz predstavljao moje korijene? Poželjela sam da je pitam, međutim ‒ njen odgovor bi bio očigledan.

Pogledala sam na sat.

Došlo je vrijeme da se vratim tamo.

Fabrika je ostala napuštena i nije bilo nekog ko bi mogao ponovo da je stavi u pogon, mada je baka tragala za dobrim hemičarom koji bi volio esenciju i koji bi znao da vodi posao. Stalno mi je to ponavljala zato što sam ja bila jedini nasljednik svega i žalostila ju je priča o prodaji koju je želio moj otac.

Međutim, i ja sam se slagala sa bakom, zato što je za mene njena kuća predstavljala moj zamak sa svojim tajnama i blagom.

Osjećam snažnu nostalgiju za minulim vremenom.

Ponovo sam djevojčica.

Trčim i hodam uvijek kroz šiblje i suvo granje visoko toliko da mi nadvisi glavu; ne pamtim ih toliko visoke, dok razmišljam koliko mi još treba do mojih polja, na ovim nogama kojima je potreban predah, dok mislim o komarcima koji su se okoristili mojom slatkom krvlju i o cvrčcima, mojim starim prijateljima koji me prate svojom pjesmom.

Zaustavljam se, pravim predah i slušam ih.

Razmišljam o fabrici i o njenim mirisima.

Tamo ih ima mnogo, mada je najintenzivniji origano.

Nije bilo potrebno biti veliki majstor da bi se prepoznao onaj najjači.

Bili su tu još lavanda, đurđevak, divlja trava i neobičan miris javora, međutim ‒ od mirisa drveća baš nijedan.

Već sam mogla da vidim baku:

„Hajde, reci mi, šta osjećaš? Koje mirise prepoznaješ?“, dok sam ja pokušavala da pogodim. Da sam joj rekla javor, prasnula bi u grohotan smijeh.

„Zaista nisi neki mađioničar u razlikovanju mješavina, Rozelina moja!“

„Dakle, reci mi koja je aroma ovdje dominantna?“

„Origano, bako!“

„Bravo!“, ipak je prepoznavanje mirisa u tom slučaju bila dječja igra.

Bio je to dominantan miris koji se sa brda Pentimele spuštao sve do mora. Počinjem da razmišljam kako bih sve te mirise pomiješala u našoj laboratoriji. Sve bih oživjela, ispočetka bih krenula. Da li bih to mogla da uradim? Ko zna! Gledam u markiza koji me prati u tišini i razmišljam; zapravo, bila sam privučena mirisima, zadržana njima i veoma osjetljiva u tim trenucima, a i imam prirodnu sklonost ka razlikovanju zvukova.  

Znala sam, recimo, da su cvrčci iz opštine Staiti bučniji i uobraženiji od onih iz opštine Ređo. Presrela bih let jednog galeba i prije nego što bi se pojavio. Zapravo, izgledala sam kao pas sa naćuljenim ušima, spreman da primi zvukove. Voljela sam gradske satove i prepoznavala sam otkucaje onog opštinskog. Bilo mi je dovoljno da čujem da bih shvatila; mogla sam takođe da zatvorim oči kako bih prepoznala zvuk potpetica u Ređo Kalabriji, gdje je zvuk, nastao hodanjem po širokim i glatkim vulkanskim pločama koje su u antičko vrijeme vodile porijeklo sa Etne, bio zvonkiji.

Skoro smo stigli. Markiz me je ponovo dopratio do kuće nakon šetnje pored mora, kojoj je prethodio obilan ručak u jedriličarskom klubu.

Sa brda Pentimele naginjala sam se kroz prozor kako bih gledala more, međutim, svjetlucavost odsjaja mi je ispunjavala oči tako da sam koristila ruku kao vizir kako bih se odbranila od svjetlosti.

Ličila sam na one mornare sa pramca u željnoj potrazi za horizontom, nekim komadom kopna.

Odatle sam, zapravo, vidjela dosta mora, bistrog, tihog.

Bez zvukova, doduše. Čak su i jonski talasi različiti od onih tirenskih. Sasvim različiti zvukovi talasa u odnosu na one koji su pratili baku još od djetinjstva.

„Rozelina, slušaj ove talase. Nećeš ih čuti ni na jednom drugom mjestu na svijetu!“

I zaista, talasi koji su se razbijali od obalu Ređo Kalabrije bili su bučni, pjenušavi, moćni, vođeni silom struja koje su ih u moreuzu[1] osnažile toliko da izgledaju kao vodene bombe spremne da eksplodiraju pri susretu sa prvom stijenom.

Bako, danas sam bila na proslavi, ali tebe nije bilo.

Bez tebe sam išla nevoljno. Činilo mi se da blago zaštitnice grada ove godine ne blista kao prethodnih.

Bako, gdje si?

Ne ostavljaj me samu u ovoj mračnoj sobi.

Ti mi govoriš: „Ne predaj se već na prvoj poteškoći.“

Ali ovo nije poteškoća.  

Ovo je bezdan, provalija, kraj svijeta.

Postoje dani u kojima bih voljela da završim.

Onda se pitam: šta radim.

Sama sam, a tebe nema.

Srce mi snažno kuca.

Ti mi kažeš: „U nama uvijek postoji magija. Potrebno je samo izvući je.“

I gdje je ona sada?

Kako da je izvučem?

Bako, gdje si?

Posmatram te dok tonem u svoj bol.

Uši su mi pune vode.

Opažam samo talas kada mi dolazi u susret i preplavi me.

Umirem, bako, pritisnuta brigama i plašim se da neću uspjeti.

Kao vreća sam, puna uspomena koje spašavam iz vode, iz dugačkih talasa i otvorenog mora.

Ne želim da izgubim ništa od onog što si mi ostavila, bako.

Sada gledam tvoje riječi, tvoje poglede, tvoje ruke koje sam smatrala starim kad sam se sakrivala pod jastukom kako ne bih čula tvoje pozive.

Sada su stare moje ruke koje stežem u snažne pesnice i udaram u zidove od gume. Nedostaješ mi, bako.

Tako bih željela da dođem kod tebe i da ti kažem da ovog puta zaista zaslužujem šamar, jer tek sada osjećam koliko si daleko. Nedostaju mi tvoji kolačići za doručak koje si mi pripremala, iako sam se budila u podne.

[1] Prim. Prev. Mesinski tjesnac je morski prolaz dug 32 kilometra i širok od 3 do 16 kilometara. Nalazi se između Sicilije na zapadu i Italije na istoku, spaja Jonsko i Tirensko more.