Foto: privatna arhiva

Odlomak istoimenog romana, koji je objavljen u ediciji zagrebačke izdavačke kuće Jesenski i Turk

Nesretnikov je prije nego je legao skinuo pantalone, položio ih na stolicu namještenu kod donjeg dijela kre­veta, a košulju objesio o ofinger u ormaru. Stavio je ka­picu na glavu. Završavala se pamučnim zamotuljkom, nešto slično kićenki na pletenoj, zimskoj kapi. Obukao je spavaćicu i legao u hladan krevet. Bilo je prazno u i oko njega. Pomislio je na žene. Imao je sve u životu osim žena. Patio je što pored njega nema ženskog tijela da ga ugrije. Brkovi su mu se kostriješili od te pomisli. Onda je zaspao.

Sjedio je na tronu, glava mu je bila izbrijana, brkovi se i dalje kostriješili, ali su bili drugačijeg oblika. Vr­hovi su bili oštri, zasukani, a nosio je i bradicu u obli­ku vertikalne rese koja je rasla ispod sredine usne. Na golom tijelu je nosio kožni prsluk. Široke pantalone u orijentalnom stilu su bile u drečavožutoj boji, a na nogama nataknute svijetlobraon kožne čizme. Koža je na njima bila toliko mekana da su se savijale kao da su od papira. Vrh čizama je bio blago okrenut prema gore i na njemu su bile nakačene dvije zlatne kugli­ce. Nesretnikov je u ruci imao bič. Pucnuo bi bičem o mermer poda ispod trona kad god bi mu se prohtjelo da mu sluge donesu kakvo jelo ili piće, ili kad bi mu se prohtjelo nešto drugo. Iza prijestolja su tri djevojke mahale štapovima na kojima je bila zakačena šećerna vuna, stvarajući prijatno strujanje vazduha u odaji io­nako prozračnoj, svježoj i apotekarski čistoj. Nesretni­kov je ispočetka uživao u raskoši koja ga je okruživala. Naručivao je svakojake delicije, jela francuske kuhi­nje, italijanske sireve, masline iz kojih je curilo sicili­jansko djevičansko ulje, kavijar, gambore i paštetu od lososa, pa sve do carskih lignji patagonica, pekinške patke i japanskog sušija. Pio je uglavnom šampanjac. Kada bi mu se želudac napunio hranom, da je izgle­dalo kao da će pući, Nesretnikov je, po preporuci lič­nog ljekara koji ga je obilazio u svečanoj sali svakih sat vremena, stavljao prst u usta kako bi povratio. Potom je nastavljao s gozbom. Na kraju mu se sva hrana i sve piće, kako to obično biva, zgadilo. Nije više želio da vidi delicije ni da čuje njihova imena. Naredio je slu­gama i bezbjednjacima, na bezbjednjake se posebno oslanjao, jer su djelovali pouzdani i vjerni onako snaž­ni, odsječni i utegnuti u svečanim crnim uniformama, da pozatvaraju sve kuvare do daljnjeg. Jedino od hrane što je od tada mogao jesti i što mu je prijalo, bile su banane. Gutao ih je u neograničenim količinama. Mo­gao je dnevno pojesti preko pet kilograma banana da ne trepne. Prijalo mu je i da se rastegne s vremena na vrijeme. Da osjeti kako mu se istežu zglobovi na ruka­ma i nogama, kako se ispravljaju mišići i struji krv u žilama. Zato je naredio da u svečanu salu donesu drvo, po mogućnosti što razgranatije. Razgranato drvo je li­jep prizor i dodatno je izuzetno pomagalo za rasteza­nje. Sluge su postupile po želji gospodara. Unijeto je drvo. Korijen je bio u ogromnoj posudi sa zemljom, dubine gotovo dva metra. Nesretnikov se mogao do mile volje penjati, rastezati i jesti banane. Sve ima svoj rok trajanja, pa i interesovanje. Shvatio je da su hrana, piće, banane i grane samo varka, privid zadovoljstva i uživanja. Ono što njega jedino može učiniti srećnim je žena. Naravno, ne svaka žena, jer i ove tri što mašu šećernom vunom iza njegovih leđa su žene. Često ih je promatrao, nekad otvoreno i pohotno, a nekad kri­šom, i došao do zaključka da ga žena i njena pojava sama po sebi ne dovodi do uživanja. Nesretnikov je dugo razmišljao prije nego je napravio plan. Sam će izabrati saputnicu, a ne kako je većina muškaraca ra­dila po savjetu roditelja, posebno majke, brata, dru­ga ili u najvećem broju slučajeva − bezbjednjaka. Na kraju, on je gospodar i mogao je raditi po svome. U glavi je imao lik žene koja bi mogla zadovoljiti njego­ve visoke standarde i ukuse. Naredio je da mu dovedu sve one koje su tamne kose i očiju, bijele puti i savr­šenih proporcija. Pitali su ga da li to znači da mjere moraju biti devedeset, šezdeset, devedeset, ako se ide redom kukovi, struk, grudi, a on je odgovorio da ne želi manekenku, već intelektualku koja radi u kancela­riji, moćnu i obrazovanu ženu. Tijelo bi trebalo težiti idealnim dimenzijama, ali to njemu nikada nije bilo presudno. Mnogi od podanika su prokomentarisali gospodareve riječi kao njegov stav da su manekenke neobrazovane, glupe i jadne, ali se niko nije usuđivao da to kaže javno, ospori i bude zatvoren poput kuvara. Do daljnjeg.

Dok je Nesretnikov sjedio na prijestolju koje je po­stajalo sve mekše i nestabilnije, jedan od vjernih bez­bjednaka mu je sugerisao osnovne podatke djevojaka koje su prolazile u defileu.

– Ova je savjetnica u Ministarstvu turizma – reče bez­bjednjak.

– Lijepa je. Što je završila garavica?

– Svjetsku književnost. Govori nekoliko jezika.

– Vidi samo to dupe. Noge su joj duge i izvajane. Pliva­čica je ili redovno posjećuje teretanu. Ne postoji treće.

– Pri stopalima su podosta široke, gospodaru. Ima se utisak kao da su kopita, kad se gleda u cjelini.

– Da, u pravu si. Idemo dalje.

– Želite li s nekom od njih popričati?

– Nemojmo sad da kvarimo ugođaj. Ima vremena za priču.

– Rekli ste da želite inteligentnu i obrazovanu ženu za saputnicu, pa sam mislio…

– Idemo dalje – prekida ga Nesretnikov. – Ko je ljepoti­ca u svijetloplavom kompletu?

– Na koju mislite gospodaru?

– Mislim na onu – Nesretnikov nervozno pokaza pr­stom – u pantalonama i sakou.

– Da, da, mislite na advokaticu. Uspješna žena, vrlo ambiciozna, nadarena za pravnu nauku. Magistrirala je materijalno krivično pravo, a doktorirala na temu pro i contra smrtne kazne – da li se smrtna kazna može sma­trati anahronom ako ne zadovoljava jedan od osnovnih elemenata penalizacije, resocijalizaciju.

– Auh, uzdahnu Nesretnikov, teških li tema.

– Pa eto, vi ste rekli da vam treba intelektualka pa smo se potrudili da…

– Znam ja što sam rekao. Ne solite mi pamet. Naporna žena, mogao bih se kladiti.

– Slažem se u potpunosti, gospodaru. Pretpostavljam da ima ružne noge. Zato nosi pantalone.

– Odlično zapažanje, kolega. Svaka čast. Na to nijesam obratio pažnju – reče Nesretnikov. – Iza nje je još jedna u odijelu. Čini mi se lijepa s ove daljine.

– Mislite na ministarku finansija.

– Ko je nju postavio za ministarku finansija? Uopšte se ne sjećam da sam to bio ja. Nije mi poznata.

– Da joj kažem da dođe − obradova se bezbjednjak do­brom razvoju situacije.

– Mislim da bi trebalo − Bezbjednjak pljesnu dlanom o dlan i desetine djevojaka nestadoše iz sale. Ostala je samo ministarka, on i gospodar. Nakon što se ministar­ka primakla prijestolju iz dvorane je izašao i bezbjed­njak.

– Ne mogu se prisjetiti kada ste bili kod mene na au­dijenciji nakon postavljenja za ministarku, a nijesam siguran ni da sam vas ja izabrao za tu poziciju. Recite mi vaše cijenjeno ime.

– Zovem se Helena Majer. – Nesretnikov je uživao u njenom glasu i pojavi. Zaljubio se na prvi pogled. Ni­kada ranije nije vidio ovu djevojku, a opet mu nije bila nepozata. Kako je to moguće? Upirao se iz petnih žila da pronađe njeno lice u sjećanju. Nije mu polazilo za rukom. Čak je savio lijevu ruku u pesnicu, jer je negdje pročitao da tako nadražuje desni dio mozga odgovoran za kreativnost, imaginaciju i sjećanje. Ništa se nije do­godilo.

– Da li vam je Majer djevojačko prezime ili ste udati?

– Nisam udana, ali mi ni Majer nije djevojačko prezime.

– Recite mi, gospođo, kako je to moguće? – ona se igra sa mnom, pomisli Nesretnikov. Nije bio raspoložen za igre.

– Moguće je. Sasvim je moguće. – Djevojka skide ma­sku s lica i ispred Nesretnikova se pojavi lik Romana Lavova.

– Što ovo treba da znači? – zavapi Nesretnikov koji je se dublje tonuo u prijestolje koje se polako počelo vrtiti. – Garda, garda napadnut sam! Hoće da me ubiju.

Na vratima sale se i pored glasnih vapaja niko nije pojavio.