Foto: Lucija Milović
Između velikog bora i prvog od dva bijela oleandera, tačno naspram ulaza u “Ateks”, nalazio se centralni teren za klikere s ove strane ulice, ravan, uglačane zemlje, uz dva mala kamena sa strane, taman da se zakloniš kad treba.
Manji, bočni teren, za nas mlađe, napravljen je ispred pekare, ali ne između pješačkih staza i betoniranog prostora zgrade, već tik pored ulice, da ne smetamo prolaznicima. Postojao je i treći, kraj prodavnice “Obuća”, ne previše praktičan, što zbog šefa koji nas je tjerao jer smo grajali, što zbog korijenja koje je ispresjecalo zemlju i nisi mogao valjano izvesti udarac. Korišten je samo u ekstremnim slučajevima, kada bi na klikeraški megdan došlo desetak dječaka.
Klikeri su bili osnovno sredstvo igranja muškog dijela populacije između 7 i 17 godina, jedino što je mjesecima znalo ugroziti neprikosnoveni fudbal. Bili su prava mala simfonija skladnosti pokreta, koncentracije, psihološkog rata sa protivnicima, ali i sreće.
Pravila su bila različita od države do države, od grada do grada, ali su na Staroj Topolici bila jednostavna. Povlačila bi se linija, tzv. preka, iskopala mala rupa, a cilj je bio jasan: ubaciti kliker u rupicu i pogoditi protivnički, nema veze kojim redosljedom ovo uraditi. Ako bi neko pogodio tvoj kliker (“tuš”) prije no što bi ubacio u rupu, jurio si da i ti njega pogodiš (“odvraćen”), a pošto si nakon pogotka imao pravo na još jedan udarac, onda je valjalo da dođeš u prednost “cuknuvši” njega (“zavraćen”).
Pravila bi bila malo komplikovanija ako bi učestvovalo više njih u istoj partiji, jer bi se dešavalo da neko pogodi dva klikera jednim udarcem (“tuš i potez”), a kad bi ostajala samo dva igrača (i to obojica sa već ubačenom “rupicom”), gađali bi se u nedogled idući jedan za drugim u podigri “ćeranja” ili “ćerke ili dva” (dva poteza ako ovaj klikerom ne dobaci do prethodnika), dok ih je pratila radoznala klikeraška ekipa. Neispisano “Sveto pismo” pravila ove igre bilo je brutalno ravnopravno za sve učesnike, što joj je samo davalo na atraktivnosti.
Naravno da su, kao i u svemu, i u klikerima postojale staleške kategorije, zavisno od broja komada, ali i od toga kako izgledaju. Ti mali, šareni, okrugli kosmosi dijelili su se po bojama koje su ubacivane u staklo pri pravljenju. Najviše su bili cijenjeni jednobojni, pa “dvoperci” i “troperci”, a jednog je ljeta Vanja ili neko iz zgrada iza Vračara donio providni kliker, bez “pera”, što je bilo ravno čudu poput žene s bradom ili zmije sa dvije glave.
Bilo je i onih što su pokušavali da postave “za tuš od preke” velike klikere, tzv. džombe, ali i onih koji su htjeli da igraju balincima – kuglagerima koje su im, ko zna kako, očevi nabavljali iz Luke, no takvi nisu primani u igru, zbog neravnopravnosti, ali i zato što tadašnja djeca nisu prihvatala izdvajanje iz gomile na bilo koji način. Izuzetak su bili klikeri od porculana (“porculanci”), samo ih je bilo toliko da si ih na prste jedne ruke mogao izbrojati. Sa njima je bila grehota igrati – oni su se gledali i vrtjeli kroz šake.
Kupovali smo klikere na trafikama, po 50 para komad, što je tada bila cijena vekne polubijelog hleba, ali su češće postajali dio kolekcije nakon igara “u po”.
Među dječacima do petog razreda, sasvim sam dobro kotirao u klikerima, ali, naravno, ni primaći onima što su harali na centralnom terenu, po nekoliko godina stariji. Šuškalo se da ponekad igraju i u pare, po 20 para partiju, ali to nikad nismo vidjeli, te je ostala samo urbana neprovjerena legenda o tome. Bilo je majstora te igre sa staklenim kuglicama, bilo i “do gole kože”, ali je samo jedan događaj ostao upamćen – Dan kada je Krešo pronašao putić.
Vjerovatno sasvim slučajno, sumnjam da bi neko mogao to da odradi s namjerom, Krešo, jedan od starijih, pustio je kliker sa male zemljane uzvišice iznad centralnog terena, osušene taman koliko treba nakon kiše, a on je, putujući puna tri metra, upao tačno u rupicu. Na opšte zaprepaštenje, isto to je ponovio i u naredne dvije partije – sa “njegovog” mjesta kliker je išao tačno utvrđenom rutom, kao dirigovan, i upadao gdje treba pored zaprepaštenih protivnika. Tog je popodneva Krešo pošao kući bogatiji za desetak kapitalnih komada, a Žiks, Zoki mali, Zoki veliki i ja smo, kao uostalom i Saša i ovi stariji, dva dana bezuspješno pokušavali da napravimo taj manevar i proturimo kliker “Krešovim putićem”. Nakon dva dana je iznenadno pala kiša i zbrisala teren, pa je tako i “Putić” nestao, kao što, uostalom, i biva sa čudesnim i neobjašnjivim stvarima.
Klikeri su izašli iz mode negdje krajem sedamdesetih, a onda se, neočekivano i neobjašnjivo, ponovo vratili nakon nekoliko godina, i to – ni manje, ni više – nego usred Gimnazije. Maturanti su, njihovom logikom vođeni, bježali sa časova tog proljeća i igrali na zemlji ispred srednje škole klikera, u inat starijima, prolaznicima i profesorima, koji su sablažnjivo gledali kako “momci za vojsku” pokušavaju sa preke pogoditi protivnike sakrivene iza žbunova trave. Taj kliker-revival ostao je nejasan, ali je, zbog starosti igrača i drčnosti kojom su se brecali na sve koji su ih odgovarali od toga, upamćen u mojoj glavi kao jedan od najoštrijih protesta protiv konformizma i krute školske hijerarhije.
* * *
Danas, djeca ne igraju klikera, niti znaju pravila. Klikeraška, ni ona druga. Centralni teren u Ulici maršala Tita je odavno betoniran i pretvoren u terasu kafića, a do dva manja ne možeš prići od ljudi i automobila koji nep-restano prolaze.
U kancelariji, na poslu, držim u pletenoj korpi gomilu od gotovo 500 klikera, kupljenih u prodavnici igračaka za bagatelu – 100 komada za euro. Bio sam prilično bezvoljan kad sam ih plaćao na kasi, upakovane u plastičnu mrežu, uvidjevši koliko su jeftini i obični postali artefakti naših djetinjstava, ali se zato radujem osmjesima bivših dječaka kad ugledaju gomilu staklenaca i porculanaca na stolu, tražeći da uzmu jedan ili dva za uspomenu.
Mali kosmosi, očigledno, i dalje privlače nebeska tijela neobjašnjivim magnetizmom.
