Foto: privatna arhiva

Jednu od temeljnih razlika među piscima, u judeo-hrišćanskoj tradiciji pogotovo, tvori odgovor na pitanje: da li ljudska patnja ima smisla i opravdanja? A to, niti je bezazleno pitanje, niti su odgovori bez opasnih posljedica za onoga ko odgovara. Jer kako god pisac odgovorio, nešto će sigurno izgubiti.

Simon Čudotvorac, poput Ivana Karamazova najzad, ne prihvata da je bog stvorio „najbolji od svih mogućih svjetova“, on ne pristaje da bude utješen saznanjem da bi svaki drugačiji svijet bio još gori, njemu je postojeća količina zla dovoljna da uništi ma i samu pomisao na božiju dobrotu. Za njega ljudska patnja nije nužna pretpostavka budućeg raja, jer je tako zamišljen uslov raja potpuno neprihvatljiv: da bi poslije smrti uživao, čovjek ovaj život mora proživjeti nijem i neosjetljiv prema ustrojstvu samoga svijeta koji na patnji nevinih počiva.

I upravo ta beskonačna patnja svijeta osnovna je tajna Simonovih čuda. Da bi poletio na nebo, i dokazao moć sopstvene pobune, on upija u sebe bol svih stvorenja: „A sada me pusti da skupim svoju snagu, da saberem svoje misli u jednu žižu, da pomislim svom silinom na užas zemaljskog življenja, na nesavršenstvo sveta, na mirijade života što se razdiru… na tugu slona koji mre od starosti, na kratkotrajnu radost leptira, na varljivu lepotu cveta, na kratkotrajnu varku ljubavnog zagrljaja…“ Sve ono, dakle, čime je moguće izmjeriti dubinu patnje, za Simona postaje razlog i dokaz pobune protiv boga. On uspijeva da izvede svoja čuda, i zbog njih prometejski plaća cijenu. Dva puta.

Za razliku od hrišćana, koji se u priči ponašaju poput pravovjernih partijskih aktivista pred izbore, Simon je sav načinjen od sumnje i prkosa, a njegova pratilja Sofija, kaćiperka i bludnica, izaziva sablazan, kao što to filozofija uvijek čini. Zbog ljubavi prema Sofiji, zbog sopstvenog nepristajanja na svijet kakav jeste, Simon svojim čudima daje novu definiciju ljudskoj patnji: ona nema nikakvog smisla, ukoliko svoj smisao ne pronađe u izvorno ljudskom činu pobune, a takav je za Danila Kiša, u prvom redu čin umjetnosti i saznanja. Jer „čovečiji je život pad i pakao, a svet je u rukama tirana“, govori Sofija. A takvom se životu i svijetu, samo literatura može oduprijeti.

Homo poeticus vs. homo politicus

Na pitanje novinara da li je literatura u odnosu na stvarnost u sasvim nemoćnom položaju, Kiš odgovara: “Pisac zna, ili bar sluti, da sve što čini nije baš tako besmisleno… Književnost je, kao što kaže Žan Rikardu, u svojoj dvostrukoj funkciji pisanja i čitanja, jedna od retkih čovekovih distinktivnih dimenzija… Bez prisustva literature (a reč prisustvo treba shvatiti u punom značenju) smrt jednog deteta negde u svetu ne bi imala veći značaj od smrti neke životinje u klanici.”

Crticom u terminu po-etika Kiš upozorava na opasnost moralnog relativizma, jer književnost koliko god bila igra ipak nije lišena baš svake odgovornosti. Pisac jednostavno ne može ostati nijem na prizore sveopšte istorije beščašća svojega vremena, a stvarno zahvatanje tih prizora nije moguće bez oštrog sukoba sa politikom. Kiš je angažovani pisac, jer je vlastitom literaturom zahvatio u samo srce tame, u političko žarište obezljuđene konceptualizacije zla koja je svoju konačnu potvrdu doživjela u logorima XX vijeka, hitlerovskim i sovjetskim podjednako. A kada kažemo da je Kiš angažovan pisac, ne mislimo naravno da je u ideološkim sporovima epohe bio na lijevoj ili desnoj strani, već upravo suprotno: njegova je angažovanost jeretička, izvorno skeptična prema svakoj političkoj ideji koja za posljednju konsekvencu ima beskrupuloznu upotrebu čovjeka, ili na kraju one glasovite „fabrike smrti i jame zaborava“ koje je pominjala Hana Arent.

Zbog toga književnost nema smisla ukoliko ne determiniše prostor u kojemu “smrt jednog deteta negde u svetu ne bi imala veći značaj od smrti neke životinje u klanici”, a taj prostor se uvijek nalazi u oblasti politike. To ukazivanje, naravno, ne pretpostavlja patetičnu i plakatsku borbu protiv okolnosti koje su čovjeka reducirale na životinju. Naprotiv: mnogo je efektnije te okolnosti fiksirati hladno, sredstvima literarnim, i ponuditi ih čitaocu na razmišljanje. Da ne bi docnije rekao, kada mu “ljudi bez lica” zalupaju na vrata i odvedu ga u nepoznatom pravcu, kako ga niko nije upozorio. Jer bilo kako bilo, žrvanj isljednika Fedjukina još uvijek melje, sporo, ali sitno, i ne štedi nikoga. „Pažnja! Rukovati oprezno: angažovana literatura.“ (D. Kiš)

* * *

Na ovom mjestu, ipak, valja ukazati na izvorno nerazumijevanje pojmova politike i političkog, od kojega najčešće „boluju“ književnici, a to je da navedenim pojmovima pripisuju isključivo negativni sadržaj. S jedne strane pisci su ljudski osjetljivi na sve oblike unižavanja čovjeka kojima je politika uzrok, i majstorski u svojim djelima de(kon)struišu mehanizme tog onečovječenja, ali s druge strane, u tom poslu, mnogima izmiče ne manje bitno saznanje da je politika istovremeno i autentični prostor ljudske slobode, sfera ispoljavanja čovjekovog spontaniteta i poprište neprekidne borbe za očuvanje dostojanstva svakog čovjeka ponaosob. Na određeni način, književnici preziru politiku, smatraju je „nižom“ djelatnošću, i ne propuštaju priliku da ukažu na njene manjkavosti i bijedu, to je vještina nedostojna čovjeka, prljava i puna nemorala. I jeste, i to je politika, vještina uređivanja nesavršenog svijeta u kojemu žive nesavršeni pripadnici ljudske vrste, u množini svojih interesa, strasti, nadanja i neuspjeha. Ali, srećom, ne samo to. Kiš je radikalni individualista, u tolikoj mjeri nesklon da prihvati mogućnost zajedničkog ljudskog poduhvata u sferi političkog, da to ponekad umije da zasmeta čitaocu. On, naravno, smatra da su liberalno-demokratske vrijednosti „otvorenog društva“ potrebne i od koristi, ali muku oko njihovog stvaranja i održavanja u životu „velikodušno“ prepušta rulji i demagozima. Za razliku od ljudi koji djelovanje u zajednici sa drugima doživljavaju kao otvorenu mogućnost za obogaćivanje života, književnicima je neuporedivo lakše: oni su totalitarni vladari svojih svjetova, i nikome ne polažu računa – osim vlastitom daru, koliko ga imaju. Iz te sklonosti ka „odveć lakom“ rješavanju problema, jer svaki od njih odlično zna kako stvoriti „najbolji od svih mogućih svjetova“ – mnogi se nijesu proslavili kada su sticajem okolnosti došli u priliku da ga stvaraju, naprotiv!

Danilo Kiš je umro 1989. godine. Berlinski zid je pao, a Slobodan Milošević je održao svoj veliki miting na Gazimestanu, uz dato obećanje-prijetnju da u raspletu jugoslovenske krize „ni oružane bitke nisu isključene“. Često sam tokom devedesetih razmišljao o tome kako bi Kiš postupio, kako bi reagovao na sav užas koji je zadesio jugoslovenske narode na kraju XX vijeka? Da li bi poput Pekića pristupio Demokratskoj stranci, i na nekim izborima u industrijskom predgrađu Beograda izgubio od Šešelja, da li bi poput Kovača iselio u Hrvatsku, da li bi poput Davida bio angažovan u Beogradskom krugu, ili bi ostao u Parizu duboko zgađen svime što se zbiva, ili bi sa Bernarom-Anri Levijem – čiju je knjigu „O intelektualcu“ preveo – posjećivao opsjednuto i ubijano Sarajevo? A opet, ko zna, možda bi mu iznenada najbolji drugari postali Milorad Pavić i Matija Bećković, najzad, ne zaboravimo: na Kišovoj sahrani opijelo je služio i govor držao jedan od najmilitantnijih vladika SPC Amfilohije Radović, a svoju biblioteku je pred smrt, kao dopisni član te institucije, ostavio SANU u nasljeđe…? Kiš je izvjesno bio čvrsto ubijeđeni protivnik nekadašnjeg socijalističkog sistema, ali gdje bi ga to političko stajalište odvelo devedesetih, nikada nećemo znati. Iz razloga što nikada nije nalazio za potrebno da osvijesti sopstveno političko stajalište, zadovoljavajući se plemenitaško-spisateljskim prezirom prema toj oblasti ljudskog duha.

Naposljetku, za kraj ovog malog izleta u bremenite odnose politike i književnosti, a prateći uvide F. Nojmana i H. Arendt valja naglasiti: nije opasna politika, opasno je kada politika i političko ne postoje! „Pažnja! Rukovati oprezno: angažovana literatura.“ (D. Kiš)

Knjiga-ubica

U razgovoru sa Borom Krivokapićem, objavljenim daleke 1973. godine u časopisu Ideje, Kiš je ocrtao portret nacionaliste i nacionalističkog pisca. Učinio je to nadahnuto i oštro, izrekavši misli koje su i danas isto toliko aktuelne i upozoravajuće kao što su to bile onda: poslije iskustva Maspoka u Hrvatskoj ’71. godine, a u vrijeme prije sveukupne društvene trešnje povodom novog Ustava iz ’74.

„Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. /…/ To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična i društvena nula, čija je jedina osobina da ume da prebledi na pomen Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta njegova ’tajna’ da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće, i to ga čini značajnim, postojećim. Žil je osetljiv na Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju. /…/ Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, dakle, totalitarna ideologija. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše ’iz naroda i za narod’, koji svoj individualni glas tobože potčinjava višim, nacionalnim interesima. Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla LICITARSKOG SRCA. /…/ Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, negativna kategorija duha, jer živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. /…/ Bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, ’ponos porodice’, porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije – bledi rođak Džim. /…/ Nacionalista je ’kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši, a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune’ – slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite.“

Ne, ovo mu sigurno nijesu oprostili! Na našim nesretnim prostorima, antinacionalizam se ne oprašta nikome. Šta hoće taj? – možda su se pitali u žaru jetkog prepoznavanja domaći nacisti. Taj, taj… Nedefinisani polutan! Polu-Jevrejin, polu-Crnogorac (čitaj: rasrbljeni Srbin!). Kako ga nije sramota, da on nama drži lekcije o nacionalizmu, i još da nama kaže kako smo antisemiti?! Sve je to Zavjera, a dobro znamo i čija! Ali neka ga, neka priča, sačekaćemo mi pravi čas. „Iz potaje, ili u anonimnosti gomile.“

Nijesu dugo čekali. Već 1976. godine iz štampe izlazi Grobnica za Borisa Davidoviča, da bi iste jeseni počela i nečuvena hajka na njenog autora. Osporavali su mu sve do čega je piscu uopšte stalo: dar i umijeće, originalnost teme i nepokolebljivu jasnoću izraza, optuživali ga da je prepisivač, nesposobni plagijator – sam već odavno mrtve imaginacije… Da bruka bude veća, objavljivali su kritičari pozitivne prikaze njegove knjige, pa ih se onda javno odricali i najavljivali nove, negativne… Iako su ozbiljni proučavaoci književnosti ukazivali da te optužbe ne stoje, sve je bilo uzalud, njih tada niko nije slušao, jer jednom pokrenuta mašinerija atentata nije smjela biti zaustavljena prije nego što obavi svoj posao. U poduhvat likvidacije uključili su se: vatrogasci i piromani, pisci, novinari i špijuni, profesori fakulteta, udbaši, prevodioci lijepe književnosti i piljari, „cjelokupna kulturna javnost“, kako se to ljepše kaže.

Sve to zbog dva grijeha Danila Kiša: prvi je grijeh antinacionalizma, a drugi je sama Grobnica, odnosno ideološka investicija autora koju su dogmatski političari u svojoj zaslijepljenosti precizno (u zaslijepljenosti njihove hermeneutike precizno, dakle: pogrešno) dešifrovali. „Pročitao sam knjigu D. Kiša Grobnica za Borisa Davidoviča, koju je kritika mnogo hvalila i pozitivno ocenjivala“, napisao je u svojim memoarima jedan tadašnji visoki političar, i nastavio: „Ne dopada mi se, ni kao literatura (iako u tom pogledu nije bez vrednosti), a ni po opredeljenjima koje zastupa. Njen antistaljinizam je ravan antisocijalizmu. Osim toga, ona je opterećena i veoma prisutnim cionizmom (čini mi se).“

Kako političari, zajedno sa doušnicima na privremenom radu u književnosti, sve umiju lijepo da zapakuju, pa šta kome smeta, po izboru: antinacionalizam, antistaljinizam, antisocijalizam, i još kao dodatni začin: cionizam! Umiju, umiju političari, ali vala umiju i pisci da odgovore još bolje!

Kao odgovor Danila Kiša ne računamo njegovu polemičku knjigu Čas anatomije, jer ta je knjiga, kako je često autor i sam naglašavao: „politički očerupana“, zbog toga što se politički motivisana likvidacija odvijala na tzv. „književno-teorijskom planu“, pa je i pisac bio prinuđen da u tom ringu mlati svoje atentatore. Pravi odgovor Danila Kiša napadačima i njihovim ideolozima, koji pogađa tamo gdje su najtanji, u samu suštinu njihovog pogleda na svijet, (a njihov je zajednički pogled na svijet uvijek krvava teorija zavjere!), dakle, za pravi odgovor smatramo njegovu priču Knjiga kraljeva i budala. Priča-esej, ili priča-studija, o jednom od najpodlijih falsifikata koji je moderna istorija zapamtila, o po zlu čuvenim Protokolima sionskih mudraca, u priči nazvanoj Zavera. „Oni koji su imali privilegiju da se upute u Veliku tajnu koju obznanjuje ta knjiga bili su kao gromom pogođeni: pred njima je stajao mehanizam evropske istorije, tamo negde od francuske revolucije. Sve ono što je dotle izgledalo kao plod slučaja i nebeske mehanike, borba uzvišenih principa i sudbine, sve je to – cela ta mutna istorija nalik na hirove olimpijskih bogova – odjednom postalo jasno kao na dlanu: neko ovozemaljski pokreće konce. Dokaz više ne samo da Antihrist postoji (u to niko nije ni sumnjao) nego i da Nečastivi ima svoje zemne pomagače.“ Postoje knjige-ubice, a Protokoli su, sa nekoliko miliona mrtvih na savjesti, van svake sumnje jedna od takvih.

Zanimljivost za kraj: početkom devedesetih godina prošloga vijeka, u praskozorje jugoslovenske kasapnice, u početku stidljivo, a potom sve agresivnije, i znameniti Protokoli zauzimaju svoje mjesto na štandovima sa partijskom štampom i znamenjima iz Drugog svjetskog rata, uličnih prodavaca Beograda i Zagreba. Uskoro im se, uz žitija svakovrsnih svetaca i memoare političkih razbojnika poniklih sa domaćeg ognjišta, pridružuje i knjiga izvjesnog A. Hitlera pod naslovom Mein Kampf. Nacionalistima se priključuju staljinisti i socijalisti, a da ne griješimo dušu: možda i po koji cionista! Tako da je show napokon mogao da počne. Vampirski blijedi rođaci Žil i Džim ostrvljuju se, zarad vlastitih državotvornih projekata, na njima jedino dostupnu sirotinju u lancima, čija smrt ionako nema većeg značaja „od smrti neke životinje u klanici“. Poslije svega, ako vam nije volja da ih kupite u knjižari, danas je Protokole, 70 godina nakon Kišovog rođenja, moguće besplat[1]no „skinuti“ sa interneta. Samo ukucate puni naslov, i odmah dobijate, na svom jeziku, knjigu koja oslobađa sumnje i „uliva sigurnost“. Najzad, zar to nije pouzdan antignostički dokaz da ipak živimo u „najboljem od svih mogućih svjetova“?