Drugi udarni korpus
Đed je slavio 1945.
Doduše, iz rata se vratio s ranama od metaka, koje su ga kišnim danima mučile do kraja života, ali ponosio se nekim ordenjem i svojim drugovima saborcima. I u osmoj deceniji života do tančina je mogao rekonstruisati bitke u kojima su skupa učestvovali, opisati rijeke koje su gazili, šumarke iz kojih su nakon rata „bradonje“ išćerivali na čistinu. Bio je Titov vojnik, i nikad nije prestao da cijeni njegov lik i djelo. Pa ni onda kad je završio na Golome otoku.
Uhapšen je, kao mladi policijski ofircir, u Breznima, 11. juna 1950, i sproveden na Cetinje. Nešto kasnije prebačen je u Bileću i po odluci suda u Sarajevu osuđen na punih 20 godina robije na onome slavnom ostrvu. Tamo je proveo šest godina, sve do odluke o zatvaranju logora, koja ga je zatekla u mračnoj samici. Koža mu se raspadala kao sužnju iz epske pjesme. Nakon liječenja i dugoga oporavka, vratio se jedne mokre večeri u Crnu Goru.
Nikad nam nije pričao o robiji. Od drugih sam slušao i tu i tamo čitao kakva su mučenja Golootočani podnosili – špalire, kible, japanere, mace, užadi, rupe… Čitao sam i o tome kako su robijaši sebi prekraćivali muke, kako su se dovijali načinima da prekinu robiju, pa i o tome kako su neki, mnogo prije gašenja logora ili odsluženja kazne – rehabilitovani, prijevremeno otpuštani i vraćani nazad porodicama, u slobodnu zajednicu. (Zato se ponosim đedovom šutnjom…)
Pola vijeka kasnije obavio sam intervju s crnogorskim rediteljem Nikolom Nikom Vavićem. Đed je u to vrijeme već počivao na nikšićkome groblju. Vavić mi je dugo govorio o poslijeratnim danima, šefovanju na vojno-oficirskoj katedri, karijeri koja mu se spremala, o položenome konkursu za filmsku režiju i prijemu na novoosnovanu filmsku školu na Dedinju. „Uhapšen sam na drugoj godini filmske režije, 1951. godine. Iako sam se prvog dana izjasnio protiv Rezolucije Informbiroa, otišao sam u zatvor samo zato što nijesam prijavio svoje drugove i njihove sumnje… Neću o mukama i tome kako su pokušali da ljudima slome ‘unutrašnju kičmu’… Ali, kad je Staljin umro, situacija se znatno promijenila. Očekivali su strane delegacije, Rankovića i druge zvaničnike. Kako bi promijenili sliku o tom mjestu, naredili su da zatvorenici osnuju muzičku, dramsku i druge sekcije… Mene pozovu u dramsku. Kao student režije radio sam s pravnicima, profesorima i drugim intelektualcima, predstave kao Šoov ‘Zanat gospođe Vorn’, ‘Svi moji sinovi’ Artura Milera i mnoge druge…“
Tek uz pomoć Vavićeve žive riječi uspio sam da do kraja pojmim uslove u kojima su svi oni, skoro 17.000 zatvorenika, provodili dane i noći. I – morbidnost gulaga, u kome su trulili i oni što su izvojevali jednu od najslavnijih, ako ne i najslavniju pobjedu u istoriji čovječanstva. I to kako im je grđe od svih muka pao povratak u zajednicu. Vavić mi je rekao kako se u „izderanome vojničkom odijelu, kratko ošišan“ vratio u Nikšić, u proljeće 1955. „Mislim se, đe ću, kud ću. Informbirovac. Golootočanin. To su bili ljudi prokaženi. Porodice su im bile izolovane. Tri dana bojao sam se da iziđem u grad, da me ne popljuju, da me moji vlastiti drugovi ne odbace kao neprijatelja…“
Pa su onda, kad su ipak stupili u zajednicu i građansku svakodnevicu, gledali kako sinovi kolaboracionista, sinovi onih koji su u ratu dijelili sljedovanja s fašistima, postali neki od „stubova nosača“ novoga društva…
Đed je volio šah. Uz njega sam i naučio osnove te vještine. Obično smo igrali u dnevnoj sobi, pored televizora, što bi bio „odvrnut“ do maksimuma. (Čulo sluha zagubio je u nekome od špalira). I, kad bi se na ekranu pojavio kakav bradonja, poput srpskoga opozicionara Vuka Draškovića, koga je smatrao oličenjem rehabilitovanih gubitnika, kroz zube bi procijedio: „Nikad više Tita.“
