Foto: Damir Radić
Sve mi manje riječi treba za pjesmu.
Miris dima ili nedonošče laste.
Šare na stolnjaku,
slikovnica neizgovorivog.
Za ljude nacrtane u nama, o kojima šutimo.
Za mrava što mi puže po dlanu,
malo ga osjećam, malo ne osjećam.
Tek blago škakljanje među prstima,
kao djetinjstvo,
kao preljub.
Mrak nije boja.
Tama nije slika.
Samo zvuk razliven u proljeće,
kada se miris lipa širi pločnicima
i poneke oči cvatu u grozdovima.
U tvojoj knjizi metafora nema.
Dječak, saonice, sestra.
Nešto ljetovanja, darovanih čarapa,
malih ženskih grudi, kinopredstava.
Sms poruke,
djevojke s travom među prstima,
smijeh za kojim žudiš,
selo, borovi,
i jedna smrt.
Naslov u zagradi, prepravljan.
Kao kad kažem nebo, ali u sebi.
Kao čahura metka,
podzemno disanje šume,
ili jebanje u mraku.
Nikada. Ili nikako.
Sadašnjost nikako da stigne.
XXX
Ti i ja, i dva psa.
U stanu prazne utrobe koji nije naš.
Zametnuti i bezbojni
posađeni u ožujak
kao krv u stisnutu čašku.
Kako je ne biti rođen,
pita se mlada pjesnikinja.
Križić. Kružić.
Moja nijema usta i tvoje slijepo oko.
Križić. Kružić.
Kada se nešto poništi sobom,
ono što dalje ostaje.
Konac kojim ti šivam lice,
povezujem rascijepljenu usnu.
Šav iz kojeg će niknuti ljeto,
ili šifra za dom.
UVRNUTI U SEBE
Ponekad mislim da imamo
životinjske duše.
Spužvinu, probušenu.
Rakovu, ukliještenu.
Krijesničinu,
za koju ne znaš je li tu.
Pa titramo tako
svatko na svome kraju sobe,
a bolovi se pale
i gase.
Sebe je nemoguće ispljunuti.
Kao i dodirnuti tjeme ljeta,
ili spremiti sigu u potkošulju
na ulici zime.
Makovi u mraku.
Izrezat ću nam taj stih
kao zaklon
za dan kada budemo spremni.
IGRE PROLJEĆA I SMRTI
Danima po povratku doručkujem smokve
donijete s otoka.
Zaboravljam (možda da bi se moglo ponovno sjetiti),
svijet se rasprskava pod jezikom
svaki put kada ga dodirnemo.
Male eksplozije, trnci slatkoće,
pa šipražje koje na koncu obraste usta.
Kamenje o koje se spotičemo,
pod stopalima,
u dlanovima,
u đžepovima.
Iz drugog plana, tako si rekao.
A baš se tamo oduvijek lome horizonti,
i puca u ljudima bezglasno,
crno i tiho.
Kolone mrava u svojoj državi-utrobi,
šavovi raspucale zemlje,
nacrti za neudobna odijela.
Lažna mirnoća krojačke lutke,
neubod,
neosjetljivost kao iluzija i besmislen ideal.
Tragovi olovke ili krede pod kožom,
tamo gdje se žilice rastaču
kao pupanje svjetla nad pučinom.
U drugom planu živi tišina
između mene i svega.
„POVIJEN, KAO IZGORJELA ŠIBICA“
Već dugo
ne mogu spavati ispružena.
Povijen kao fetus, obično kažu.
Kao izgorjela šibica, kaže romanopisac.
Ponekad po buđenju,
slušam kako svijet pluta na lavi,
san je jedro, krevet je brod.
Svjetlo u svitku, zapečaćeno.
Mala brda, sve veća brda,
granaju se preko jutra.
Pa te gledam okom, kao da te gledam dalekozorom,
i učini se da si blizu
da si veslo u dnu trupa
da si riba
da si mol.
Zažmirim i zagnjurim u krljušt,
kao dijete u pješčanik.
TAMNA MATERIJA
U našem stanu postoje trenuci
u kojima sve utihne.
Sjedneš u kupaonicu
kao u medvjeđu maternicu
i zakukuljiš se u toplom brlogu.
Ni šum, ni trepavica, ni disanje.
Pretvorit ćeš se u gusjenicu, pomislim,
dok slušam mrak kako se taloži na krovove.
Tamna materija zakrivljuje prostor
i u njoj nema vremena.
Pulsira u prostranstavima
i u nama
kao da sve to nije isto.
Svemir, pa još jedan,
drugi korijen nečije smrti
n-ti je korijen svačije smrti,
intimna arka.
Pas je uvijek tamo gdje gleda.
I čovjek je tamo u prvim trenucima ljubavi
kada u licu pred sobom vidi svoj produžetak.
Izvan toga posprema kosti, dane ispred i dane iza,
u unutarnji džepić svijeta.
Pružiti zaklon stvarima
može još samo veliki pogled životinje.
Možda i tvoje ptičje tijelo
koje vraćaš u malo jaje:
naseljava te geometrija, paralelne tišine.
