Foto: Tone Stojko
“Novi je zavjet, dakle, moguće pročitati i kao revolucionaran, ali i kao konzervativan tekst. Neki ga čitaju kao poziv na hrišćansku ljubav. Drugi, pak, u njemu pronalaze opravdanje za svoju mržnju”, donosi u nastavku eseja Andrej Nikolaidis.
ZABRANJENO JE OBRAĐIVATI I DALJE OBJAVLJIVATI TEKST, BEZ PISANE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKALIZATORA.
Novi je zavjet, dakle, moguće pročitati i kao revolucionaran, ali i kao konzervativan tekst. Neki ga čitaju kao poziv na hrišćansku ljubav. Drugi, pak, u njemu pronalaze opravdanje za svoju mržnju.
Jovanova Apokalipsa je i par excellence politički koncept. Jovan nesumnjivo aludira na Rim, tada neprijateljski prema hrišćanstvu, kao na ovozemaljsko carstvo koje će Isus srušiti. Otkrivenje Jovanovo je, dakle, vrlo revolucionaran spis, najava sveopšte anti-Rimske revolucije.
Zbog radikalnosti Jovanovog koncepta (vizije) crkva će kasnije ponuditi deradikalizovano tumačenje: neće biti nove Apokalipse, jer se ona već desila, a ona, crkva, Milenijum je na zemlji.
Zašto se to desilo?
Zato što (kao što ćemo vidjeti mnogo puta do danas), moć (Rim), kada se suoči sa revolucionarnom idejom (hrišćanstvo), pribjegava aproprijaciji ideje i, dakako, izmijeni je. U Otkrivenju Jovanovom jasno je da je sveopšta antirimska revolucija, Apokalipsa, najavljena za vrlo skoro vrijeme – tu se ne radi o čekanju u beskraj. Ali se obećanje revolucije/Apokalipse najprije relativizuje, potom tretira kao benigna, društveno-politički neupotrebljiva metafora.
Konzervativci, jasno, biblijski tekst ne čitaju kao revolucionaran.
Karl Šmit, recimo, iz Novog zavjeta iščitava zahtjev da se Apokalipsa odloži.
Riječ koju Šmit koristi je „Katehon“.
Šmit pojam preuzima od Svetog Pavla, iz Druge poslanice Solunjanima. Ovako to ide u prevodu Marija Kopića (Giorgio Agamben, „Vrijeme koje ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima“):
„Neka vas nitko ne obmane ni na koji način. Jer prije mora doći apostazija/otpadništvo i otkriti se čovjek bezakonja, sin propasti, onaj koji se suprotstavlja i uzdiže iznad svega što se zove Bog ili je predmet kulta, tako da će sam sjesti u Božji hram, pokazujući sebe kao da je Bog. Ne sjećate li se da sam vam govorio te stvari dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava (to katehon) da bi se razotkrio u svojem vremenu. Tajna je bezakonja naime već na djelu; samo ima tko da je zadržava (to katehon)…“.
Riječ je, dakle, o sili koja zadržava Antihrista i odlaže Apokalipsu, sili koja sputava zlo i odlaže kraj istorije. Za Šmita je ta sila sama suština istorije. On na jednom mjestu piše: „Vjerujem u Katehon, za mene kao kršćana, to je jedina mogućnost da se shvati povijest i spozna njezin smisao“.
U „Političkoj teologiji“, super-uticajnoj knjizi iz 1922. Šmit piše kako su „svi bitni pojmovi modernog nauka o državi sekularizovani teološki pojmovi“. Šmita, dakle, zanima kako teološki pojam Katehon prevesti u pravo i ustav države koja će biti sila koja zaustavlja zlo. To će ga odvesti u nacizam.
Pavlov tekst koji inspiriše Šmita vrlo je nezgodan za tumačenje. Svetac ruži hrišćansku zajednicu u Solunu, koja pati i priziva Apokalipsu. Polako, poručuje im Pavle – strpite se. Ono što odlaže kraj istorije je, po Šmitovom i tumačenju Crkvenih otaca, gle čuda – Rimsko carstvo. Paradoks je očit: Katehon je carstvo koje je pagansko, carstvo u kojem muče hrišćane. Ne bi li se onda hrišćani trebali nadati padu toga carstva, koje najavljuje Jovan? Ne, jer upravo to carstvo obuzdava Antihrista. Pavlova je poruka dalekosežna. Rim će, zaista, u vjekovima koji će doći biti hristijanizovan i na njegovim temeljima biće stvorena hrišćanska Evropa, koja će na svoja pleća preuzeti teret Katehona.
Jasno je da samo imperija može biti Katehon: veliko je zlo, pa se samo velika državna sila može uspješno boriti protiv njega. Zavodljivost Šmitova tumačenja Katehona leži upravo u činjenici da Katehon ne mora nužno biti dobar – napokon, nema dobre niti čiste države. Katehon može biti zlo koje se uspješno suprotstavlja drugom zlu. Tako da bi, ko je spreman u to povjerovati, sila koja odlaže kraj svega mogla biti – recimo Amerika, kao što vjeruju američki desničari. Ili Putinova Rusija, kao što misli sve više evropskih desničara. Ili nacistička Njemačka, kao što je mislio Šmit.
Napokon, insistirajući da vjeruje u Katehon, Šmit zapravo saopštava da ne vjeruje u Otkrivenje Jovanovo.
Katehon odgađa dolazak Antihrista, ali odgađa i dolazak Hrista. Katehon odlaže eshaton. Šmit je radikalno antiapokaliptičan mislilac.
Novi je zavjet, dakle, moguće pročitati i kao revolucionaran, ali i kao konzervativan tekst.
Neki ga čitaju kao poziv na hrišćansku ljubav. Drugi, pak, u njemu pronalaze opravdanje za svoju mržnju.
(Nastaviće se…)
