Foto: Nebojiša Radović
I prođoše praznici, izljubismo se i izgrlismo se, poželjesmo jedni drugima sreću, zdravlje ljubav…. svega je bilo, ali nije najvažnijeg. Pomenu li iko mudrost? Ja nijesam čuo! Moguće da se neko i toga sjetio. Bilo bi dobro ako jeste. Bilo je onih koji su rekli “samo neka je ova prošla, jer je bila loša“ biće bolja nova, što joj neće biti teško. Oni što mudrost nijesu pominjali mora da su se vodili i onoga, „čega nema, bez njega se može“ pa da ne tražimo nemoguće.
Prilično je ispravan stav ovih što im se nije sviđala prošla godina, a razloga je više. Da ne pravim rekapitulaciju, bilo ih je poslednjih dana, sa različitih gledišta, sa različitih nivoa, za različite potrebe… Međutim, ima ih i zadovoljnih. Moguće!? Samo ne znam koji kriterijum im je bio kada su donosili ocjenu. Ako su im zahtjevi bili mali, pa se lako ispunili, onda su možda djelimično u pravu. Ako su imali visoke zahtjeve (da ne kažem normalne), onda ne mogu biti zadovoljni, ako realno ocjenjuju, ili im je instrument za mjerenje pogrešno naštelovan.
Da nam realno nedostaje ono što smo zaboravili da jedni drugima poželimo, pokazali smo odamah tokom prva nekolika dana nove godine. Iako je preko raznih medija bilo upućivano više apela da kontrolišemo svoje ponašanje, mnogi se nijesu odazvali. Sagorijevajući raznu pirotehniku postigli smo efekte koje bi nam samo veliki neprijatelj poželio. Skoro da je neprimjećeno prošla informacija da je jednom đetetu amputirana šaka, drugo je prebačeno u inostranstvo zbog povreda koje je dobilo zbog nestručnog rukovanja istom,… nešto se ne sjećam da se oglasio iko od nadležnih državnih zvaničnika, dežurne NVO, najčešće zadužene za sve i svašta, takođe su ostale nijeme, a pojedince niko i ne sluša… Kad neko šutne kuče na ulici, (što ne opravdavam) odmah se traže svjedoci, skidaju snimci sa kamera, aktiviraju se zaštitnici životinja, kreće prava hajka na izvršitenja, ali ovog puta kad su đeca nastradala, muk, tišina,… ili imamo te đece na pretek, pa i nije važno, ako se neko povrijedi. Moguće je da ja nešto ne razumijem, ali u normalnim sredinama neko bi se zapitao odakle pomenutoj đeci pirotehnika, koja je zvanično zabranjena, tražila bi se odgovornost roditelja, prodavca… a kod nas ništa, ili su pomenuti (mudri) slavili pa nijesu imali kad od mamurluka… Poseban akcenat bih dao na roditelje! Aktivni su kada je u pitanju vakcinacija, da bolje od ljekara znaju kakve „posledice“ imaju vakcine pa ne vakcinišu đecu, a onda ima kao kompezaciju kupe petarde, logično!Svi jednako i pametnim i manje pametnim, ali i jednima i drugima nedostaje mudrosti, kao ljudske brige za loše posledice, ma na koga se one odnosile.
Osim ove i druge posledice bi se razmatrale da je mudrosti. Kako „ratno stanje“ nastalo kao posledica aktiviranja pirotehnike utiče na naše zdravlje, životnu sredinu, kućne ljubimce,… Uticaj detonacija na čovjekovo zdravlje, je veliki, ali, moguće je da nalazimo opravdanje što smo mi „ratnički narod“ pa kad već ne ratujemo, da nas želja mine pa da se oglasimo sa nekolika topovska udara, koja se najbolje čuju kad se bace u ulaz zgrade. Opet, nema razlike, pmetni i manje pametini. Nema mudrosti ni kod jednih ni kod drugih. Nema veze što će komšije možda imati trajnu traumu, neprijatan miris trajati danima, postoji opcija da izbije požar, i još svašta nešto. Prema izjavama onih što se bave životnom sredinom, zbog ispaljene velike količine pirotehnike, kvalitet vazduha u nekim gradovima uz ostala zagađenja, je bio više desetina puta iznad dozvoljenih vrijednosti. Naravno, to građani preko pluća konzumiraju, a posledice na zdravlje će se tek manifestovati. Na kućne ljubimce se i ne misli, osim neki od onih koji ih imaju. Ovi savremeni „ratnici“ se nijesu sjetili da su umjesto pirotehnike, taj novac mogli usmjeriti mudrije, pa napr. kupiti hranu napuštenim ljubimcima da ne moraju raznositi smeće, kako bi pronašli ostatke hrane.
Odmah prvog dana nove godine, gradovi nam se pretvaraju u bezlična stovarišta mladog hrastovog drveta, koje novopečeni vjernici/biznismeni posijeku kako bi, „ne zbog zarade“ kako neki kažu, ovima koji ne mogu ili nemaju šumu obezbijedili da proslave Božić uz badnjak, najčešće ukraden iz tuđe šume. Nijesam neki vjernik, ali koliko znam, od onih zapovijesti koje ne bi bilo loše da poštujemo i vjernici i oni koji to nijesu, ima jedna koja kaže, „ne kradi“. Ili ja nešto pogrešno tumačim ovaj dio vjere. Osim ovoga, vjernici/biznismeni vrlo prijatnog izgleda, one koji prođu i ne kupe njihov badnjak, samo što ne posijeku, pogledom, srećom su nenaoružani odgovarajućim sječivom, ali često uz neumjesne komentare prokomentarišu. Malo je problematično što većina od pomenutih ne razumije da ima onih koji nijesu vjernici, onih koji nijesu u mogućnosti da ga kupe, onih koji nemaju uslove da ga nalože kako to predviđa obred, onih koji su pošli u svoju šumu pa ubrali badnjak, ali ima i onih koji su druge vjere, pa im badnjak ne znači ništa. Naravno, ponavlja se, po završetku Badnjeg dana, što se prodalo, prodalo se. Ono što se nije prodalo, ostalo je na mjestu prodaje. Nema veze što pravi smeće, što ga vjetar prevrće, ugrožava prolaznike, ugrožava prolaze automobilima i šta sve ne… Važno je da su se „pare uzele“ a ko će još misliti na ono što je ostalo neprodato, i da li nekome pravi problem. Posebna tema je koliko će još trajati ovakav način saopštavanja svojih vjerskih osjećanja. Na osnovu onoga što vidimo u već pomenutom terminu, šume imamo za još nekolike zime pa će se morati tražiti neko drugo rješenje jer od mlade šume ne osta ništa. Koliko ja znam, Bog i Boginja, pozivaju na mudrost. Koliko je mudrosti u našim ponašanjima, procijenite sami.
Nekako uz novogodišnje radosti, svake zime na red dođu i Pljevlja, koja svake godine u zimskom periodu budu tema zbog toga što je tom gradu urađeno poslednjih decenija. Mali lijepi grad na sjeveru naše lijepe zemlje, tokom zimskog dijela godine mjesto koje treba zaobilaziti u širokom luku, zbog ogromnog stepena zagađenja. Pljevaljska kotlina ima takve fizičko-geografske karakteristike da tokom godine ima veliki broj dana sa tišinama (bez vjetra), mali broj dana sa inače malom količinom padavina što uzrokuje slabo pročišćavanje vazduha. Rad termoelektrane koja ne koristi filtere, ali i veliki broj individualnih ložišta u atmosferu izbacuju ogromne količine zagađujućih materija koje se zbog pomenutih fizičko-geografskih uslova zadržavaju u nižim slojevima atmosfere. Pljevlja plaćaju ceh svojih prirodnih bogatstava. Nekada cementara, a danas termoelektrana i rudnik svojim radom ugrožavaju pljevljake, a u dobrobitima ovih resursa uživa cijela Crna Gora. Sreća je što ima „pametnih“ rješenja koje im se nude ovih dana pa poput kupovine filtera za prečišćavanje vazduha, kao da će stanovnici Pljevalja cio dan provoditi u jednoj prostoriji, ili će im ih zakačiti na leđa da bi mogli da se kreću, do rješenja o probijanju tunela kojim ćemo zagađenja izvesti na drugu lokaciju. Da ima države, kao što nema, oslobodila bi pljevljake plaćanje struje za vrijeme zimske sezone, čime bi zatvorila individualna ložišta, a na termoelektranu postavili odgovajući filter i onom narodu dozvolili da dišu čist vazduh, kako im i pripada po svim zemaljskim zakonima. U čitavoj priči oko kvaliteta vazduha, malo je onih koji su se zapitali šta je da zemljom i vodom u ovom dijelu Crne Gore. Tolike godine se zagađenja slažu pa se postavlja logično pitanje, je li u uopšte za ljudsku upotrebu bilo šta što se proizvede u tako zagađenoj zemlji i zalije tako zagađenom vodom. Odgovor je samo jedan! Ovog puta nijesam pominjao politiku i političare, jer njihovo ponašanje nama dodirnih tačaka sa mudrošću (a bilo je tema, na žalost). Kad razmišljam o zajednici u kojoj provodimo vrijeme, sa kim vazduh dijelimo, koliko je stanovnika ovog lijepog prostora svjesno posledica koje izazivaju postupci koje povlače… „Zaustavite Zemlju, silazim!“
