Foto: privatna arhiva

Dva iskaza s kojima sam se sreo u mladosti presudno su odredila moje biće, a time i moj pogled na svijet, ponašanje, ljestvicu vrijed­nosti. Tako mi se bar čini sada, potkraj mojih dana, kad se i protiv svoje volje pitam je li mi život morao proteći baš ovako, je li nešto mo­glo biti drugačije, bi li bilo bolje da je bar nešto išlo drugim putem. Zanimljivo je da sam oba ta sudbinska iskaza upoznao u jednom kratkom intervalu, u nekih pet-šest mjeseci, kao stu­dent druge godine sarajevskog univerziteta.

Negdje u februaru te godine pročitao sam Goetheovu misao da umjetničko djelo, pa i kultura u cjelini, čitav niz osobina dijeli s organskim fenomenima, tako da bi se i njih, umjetničko djelo i kulturu, moglo s pravom promatrati kao organske fenomene. To je bila gotovo uzgredna primjedba u jednom tekstu (griješim li kad mislim da je Goethe svoje naj­važnije ideje plasirao kao uzgredne bilješke?), ali je na mene djelovala tako snažno da sam potpuno zaboravio ostatak teksta, zaboravio sam čak i njegov naslov, ostala mi je u pam­ćenju samo misao o organskoj prirodi kultur­nih fenomena. Nije samo ostala u pamćenju, djelovala je i dalje radila, razvijala se u mreže slika, predodžbi, pitanja. Znači li to da se kul­ture rađaju, rastu, razvijaju, stare, obolijevaju, umiru – kao ljudi, ribe i stabla? Nosi li kultura u sebi svoju smrt od samog nastanka, ona­ko kako ja svoju nosim u sebi od dana mog rođenja? Kako to pomiriti s našom vjerom (željom, potrebom?) da su velika umjetnička djela vječna kao gradovi u kojima se ostvare i prepoznaju velike civilizacije?

Iz ove ideje se vremenom razvio jedan od središnjih pojmova moje poetologije i možda najvažniji zahtjev moje poetike – autopoiesis. To je uvjerenje, osjećanje i zahtjev da se ono što pišem od jedne tačke nadalje, od mjesta na kojem je dostiglo određeni stupanj dovr­šenosti, takoreći samo od sebe, dalje razvija i uspostavlja kao cjelina. Nije roman dobar ako potpuno odgovara mojoj zamisli, jer nema u sebi ništa organsko, on nije nimalo sudjelo­vao u svome vlastitom oblikovanju, u proce­su nastanka romana nije bilo onoga što bih rado označio kao autopoiesis. Ono što je živo mora i samo sudjelovati u svom odrastanju i oblikovanju, a književno djelo bi trebalo imati nešto od živih bića, jer samo tada može imati bezbroj lica, značenja, smislova, onoliko lica koliko je imalo čitalaca.

Objektivnu, možda bi trebalo reći historij­sku dimenziju Goetheove primjedbe o organ­skoj prirodi kulturnih fenomena nisam mogao smetnuti s uma zahvaljujući prijateljevanju s bosanskim franjevcem Milom Babićem. Već desetljećima Babić uvjerava sebe, mene i sve ljude s kojima se družimo, da među ljudskim zajednicama ne mora postojati, i uglavnom ne postoji, prijateljstvo, ali da samo po izuzetku, veoma rijetko, jedna zajednica presudno do­prinese propasti ili nazatku neke druge zajed­nice. „Zajednice nose u sebi svoju propast kao i pojedinačni ljudi, svima nam nevolja dolazi uglavnom iznutra“, glasilo bi, krajnje pojedno­stavljeno, učenje koje Mile Babić opsesivno ponavlja otkako ga poznajem. U ovom Babiće­vom nauku prepoznajem uvijek iznova Goethe­ovu misao da kulturni fenomeni, pa i kulture, imaju mnogo zajedničkoga sa organskim, dakle živim bićima ili onim što bi moglo oživjeti.

U maju ili junu iste godine sreo sam se s drugim iskazom koji me je presudno odredio. Jedne sam večeri razgovarao sa šejhom tekije na Oglavku kod Fojnice, jedne od dvije ili tri te­kije koje su bile aktivne u tadašnjoj Bosni. Go­vorio mi je da je cijeli život proveo služeći svom Stvoritelju, barem se uvijek trudio da tako živi, ali se sada, u starosti, boji da Mu je služio sa­svim krivo. „Vazda sam Njegov svijet vidio kao vrt i trudio se da počupam korov, kako bi cvi­jeće i voće, ljepota i blagoslov, imali što više mjesta i svjetla u tom vrtu“, govorio mi je šejh zabrinuto. „Tek prije koju godinu mi je sinulo da je nekome cvijeće ono što sam ja čupao, smatrajući ga za korov. Naravno da je cvijeće, ne bi ga svemudri Stvoritelj dao na svijet, ako nikom ne bi bilo lijepo ili korisno. A ja, budala, idem ispravljati svoga Stvoritelja!“ Nakon duge pauze, u kojoj je duboko udisao miris zumbu­la, kojim se očigledno opijao, šejh je zaključio: „Otkako sam to shvatio, trudim se da ispravim svoje greške, da popravim bar dio onoga što sam pokvario… Ali se bojim da neću stići baš mnogo, malo je dana još preda mnom.“

Znam da su pouke, koje sam od učite­lja dobio u dvadesetim godinama života, bit­no odredile sva moja djela i dane u potonjim godinama, jer su bile dio mog bića. Napri­mjer moje čitanje iskustava koja sam stekao u zapadnoevropskim zemljama u kojima sam imao prilike povremeno boraviti u zrelim go­dinama. Sigurno sam u svoje razumijevanje tih iskustava učitavao pouke o kojima govo­rim, jer su one, te pouke, određivale svako raz­mišljanje o knjigama koje volim i o ljudima s kojima komuniciram, kao što su bile prisutne kad sam gledao stablo jabuke iza moje kuće i ledenu vodu rijeke Neretve. Savršeno je ja­sno da su u sve što sam doživio utkane slika kulture kao organskog fenomena i predodžba svijeta kao vrta koji treba zalivati, a ne plijevi­ti. Jasno mi je da bez Geotheove ideje o kul­turi kao organskom fenomenu ne bi „zrelost“ bila moj dominantni dojam o zapadnoevrop­skim društvima koja sam imao prilike upo­znati osamdesetih godina 20. stoljeća. Ali je, vjerujem, jasno da su moja iskustva i dojmovi bar jednako toliko određeni i tim društvima. Sigurno sam ja u tumačenje iskustava učitao svoja uvjerenja, misli, osjećanja, ali su po pri­rodi stvari moja tumačenja određena i sadrža­jem tih iskustava, dakle onim što sam gledao, doživljavao, slušao.

Rekoh da je zrelost bio moj dominantan dojam o zapadnoevropskim društvima koja sam donekle upoznao osamdesetih godina. Spremnost i želja da se upozna drugo i dru­goga, ne iz puke radoznalosti, nego iz želje za stvarnim upoznavanjem i znanjem. Prijevo­di knjiga iz brojnih jezika, izložbe umjetničkih djela i muzejskih eksponata iz različitih dije­lova svijeta, restorani svih kultura koje imaju razloga i prava da se ponose svojom gastro­nomijom, ljudi iz svih jezika i krajeva svije­ta, koji u tim društvima traže i nalaze mjesto pod suncem… A sve to bez traga „potrage za egzotičnim“ i „egzotične nestvarnosti“, bez djetinjaste radoznalosti i radosti zbog neče­ga samo zato što je novo, sve to u znaku raz­govora, razmjene, spremnosti za međusobno upoznavanje i razumijevanje. To je, po mom dubokom uvjerenju, nesumnjiv dokaz zrelosti, vjerujem da samo zreli identiteti sebe pozna­ju dovoljno dobro i u sebe su dovoljno sigurni da bi se drugima mogli otvoriti kao sugovor­nicima i partnerima.

Mislim da zrelost, upravo dobra zrelost kulture, može objasniti i odsustvo straha kod pojedinačnih ljudi i u društvima. Bilo je po­buna, terora i kriza, bilo je u životima svih lju­di bolesti, smrti i nesigurnosti, bilo je dakle sasvim dovoljno „razloga“ za strah (navodnici trebaju reći da strahu ne trebaju razlozi i on ih uglavnom nema). Ali ja zaista nisam osje­tio strah, nisam ga primijetio ni na ljudima s kojima sam ponekad imao posla, ni osjetio u društvu. Objašnjavam to zrelošću, jer su zreli ljudi i zajednice načisto s tim da su ugroženi i da ih u svakom trenutku može snaći svaka nevolja, ali žive dalje, vedro i opušteno, svje­sni toga da moguća opasnost nije razlog da se odreknu stvarnog života. Jasno mi je da kom­šinica uzgaja cvijeće na balkonu, da bi jedna od njezinih saksija možda meni pala na gla­vu kad prolazim ispod balkona. Jasno mi je da neki nepoznati mladić upravo polaže vozački ispit kako bi možda mene pregazio ili osaka­tio kad prvi put sam sjedne za volan. Svi smo upamtili ono što su nam objasnili naši dragi naučnici – da leptir u Kini maše krilima, da bi možda u našem kraju izazvao razorno nevrije­me. Znam ja i znamo mi da je sve što posto­ji mogući izvor nesreće za mene i za nas. Ali znamo i to da su sve te nesreće moguće, dok je život stvaran, i da je skandalozno glupo ono stvarno razoriti zbog straha od mogućega.

Zrelost sam prepoznao i u vidljivom trudu politike da se svim zajednicama osigura nji­hovo mjesto u životu društva i njihov udio u njegovim bogatstvima (valjda zato što me je to podsjetilo na mog šejha, koji je tek u zrelim godinama shvatio svoju kobnu grešku iz mla­dosti). I tako dalje, i tako dalje – daleko bi nas odvelo ako bih sad nabrajao i analizirao sve svoje dojmove o evropskim društvima onog vremena.

Već desetak-petnaest godina evropska društva gube sličnost s onim stanjem. Od po­četka 21. stoljeća sistematski se proizvode i šire strahovi, tako da je upravo strah, svepri­sutni i duboki strah, strah od svega, najsnaž­niji dojam koji prolaznik stiče o tim društvima. Istovremeno se kultura uključivanja zamje­njuje kulturom isključivanja, dakle organska logika (i-i) potiskuje se mehaničkom logikom (ili-ili). Sve su glasniji i sve brojniji vrtlari, koji znaju da je dragi Bog sve krivo uradio, pa oni moraju ispraviti stvari – moraju plijeviti, i pli­jeviti, i plijeviti u Njegovom vrtu, koji kiša sa­svim dovoljno zaliva. Ne mogu se već odbra­niti od mudrih ljudi koji mi objašnjavaju da je Evropska unija pred kolapsom, nažalost pre­kasno, jer je već uspjela uništiti dušu Evrope.

Slušam i vidim sve to. Trudim se da razu­mijem ljude koji mi govore i ono što mi govore, jer ja sam pisac, moj posao je da razumijem a ne da sudim. Nastojim da podijelim s ljudima njihove strahove, ali se brzo umorim jer su ti strahovi bezrojni i beskrajni. Ne dopada mi se ono što slušam i čitam, ali se pitam koliko je u tome istine i trudim se da mi ne promakne ta istina, ako je ima i ako sam ja sposoban pre­poznati je. Možda su apokaliptične prognoze istinite, možda Evropa zaista umire. To čak nije sasvim neuvjerljivo. Ako sam u mladosti imao priliku upoznati i uživati zrelost evropske kul­ture/evropskih kultura, zašto ovo što se sada zbiva ne bi bili znakovi bolesti, starosti, agoni­je? Ne vjerujem da je tako, mislim da je bliže istini ono što nas je učio Empedoklo: čovjek u svijetu vidi i prepoznaje samo ono što nosi u sebi, prirodno je da ja u svojim godinama vidim uglavnom starost, bolest i smrt. Ali ako ipak…?!

Tu su srećom moji učitelji i njihove po­uke, kao utjeha i objašnjenje. Nesumnjivo je da me čekaju starost, bolest i smrt, dobar dio toga me ne čeka jer je već tu. Ali to mi ne sme­ta da pamtim i volim sreću koju sam doživio i budem zahvalan za sve dobro što mi je život darovao. Moja sretna sjećanja ne mogu zau­staviti niti dovesti u pitanje nevolje koje me očekuju, ali mi ozaruju radošću ovaj trenutak i život mi čine podnošljivim. Nevolje ne uki­daju radost i ne smetaju joj, kao što radost ne zaustavlja nevolje. Samo u kič-predodžba­ma postoji sama radost ili sama nevolja, čisti pakao i čisti raj. To mi pomaže da relativno mirno promatram ovo „evropsko nerazumi­jevanje“ koje istovremeno raste i produblju­je se. Znam ja da ljudi poput mene ne mogu ušutkati i zaustaviti vrtlare koji bi da plijeve, znam da moje želje i nade ne mogu zausta­viti proces raspada, ako je on stvarno počeo, ali me to, srećom, ne sprečava da pamtim sve ono dobro i lijepo što sam vidio, doživio, do­bio osamdesetih godina 20. stoljeća. Život je dobar i cjelovit, dok je spoj nužnosti i izbora, ako bi ostao bez jednoga od to dvoje, on bi se pretvorio u kič-sličicu u kojoj ne bih volio boraviti, makar mi obećavala vječnu radost i sreću.