Foto: privatna arhiva
O dekonstrukciji moći u romanu Danuncijada Viktora Cara Emina
O ekstravagantnom, dekadentnom, narcisoidnom talijanskom pjesniku, nacionalističkom govorniku i protofašistu D’Annunziju, o njegovoj retoričkoj vještini, profinjeno zvučnoj poeziji i erotomanskoj literaturi pisano je puno. Njegov život i djelo fascinirali su povjesničare, znanstvenike i pisce u svijetu, a u zadnje vrijeme fasciniraju i novu europsku desnicu. Tako je Martin Seller, vodeća osoba austrijskog “Identitarnog pokreta”, u siječnju 2018. objavio esej pod nazivom “Fiume neće više doći – Demografija i šanse”1 u kojem polemizira sa snovima ekstremnih desničara, koji sanjaju o ponovnom dolasku tako hrabrih muškaraca – boraca kakvi su bili arditi koji su zauzeli Fiume, ali on, Seller, uviđa da je demografska situacija takva, da do tog neće doći, a kao ilustraciju ovih desničarskih snova navodi roman Olivera Rittera “Fiume ili smrt” objavljen u jednoj njemačkoj novodesničarskoj izdavačkoj kući2. Na ovaj tekst mu je onda odgovorio netko iz redova desničarskih blogera, a razvila se i žustra diskusija ispod njegovog eseja. Internet nam otkriva i mnoge druge suvremene putanje recepcije D’Annunzijeve krvave avanture koja je prije sto godina iznjedrila glavne elemente fašističkog dizajna: Stil političke liturgije, koji su kopirali i Mussolini i Hitler, nošenje kompliciranih uniformi u raznim prigodama, razrađene ceremonije, govore s balkona pri kojima masa odgovara vođi uzvicima (u D’Annunzijevom slučaju to je bio divlji poklič “Eia! Eia! Alalà!”), crne košulje, “rimski pozdrav” visoko podignutom desnom rukom, obrijanu glavu, obožavanje mrtvačke lubanje kao simbola.
Recepcijski se luk pjesnika, koji je svoju kreativnost upotrijebio i za stvaranje vizualnog identiteta i rituala fašizma, proteže od njegovih do naših suvremenika. U slavnoj studiji Agonija romantizma Mario Praz ga 1930. godine naziva “najmonumentalnija figura dekadentizma”3 i dodaje: “D’Anuncio je varvarin, i istovremeno, dekadent; njemu nedostaje ona umerena zona koja na sadašnjem stepenu kulture predstavlja ‘humanost’”4. D’Annunzio vjerojatno nije bio previše sretan zbog ovog opisa, jer je on sam vrlo izdašno upravo barbarstvo pripisivao svim ne-latinskim narodima, naročito Slavenima, a sebe je vidio u slijedu velike rimske civilizacije. Mario Praz međutim ne popušta: “(…) D’Anuncio, sem što je dekadent, (je) i primitivac”5, a zatim dodaje: “Dok je običaj velikih zemaljskih duhova, kad jednom uđu u veliki krug senke, da se oslobode stvari s ovog sveta i da smatraju igračkama svetovne stvari kojima su voleli da se okružuju u punom jeku svog života, D’Anuncio je, reklo bi se, hteo da dâ telo i precizan oblik svojim uspomenama i svojim nostalgijama, pa je skupio oko sebe pravi pravcati muzej dragocenosti i skupocenih predmeta, kristalisao u ambleme, poduhvate i hijeroglife tu raznolikost sveta koju je nekad posedovao u zvučnim rečima”6.
Reklo bi se da Praz nema previsoko mišljenje o veličini nacionalnog junaka i najvećeg barda epohe u kojem Prazova studija nastaje, a i pjesnikovu opjevanu slatkorječivost vidi tek kao predložak za skalameriju koju je pjesnik izložio u svojoj vili “Vittoriale degli Italiani” na Lago di Garda, čiji je vrhunac originalna krstarica “Puglia”, ona iste koja je pred Splitom čuvala nesigurni mir poslije Prvog svjetskog rata. Kapetan “Puglie” Tommaso Gulli stradao je u krvavom sukobu talijanskih mornara i splitskih građana na Rivi 1920. godine, a koji moramo promatrati na pozadini D’Annunzijevog zauzeća Rijeke. Gulli je posmrtno odlikovan, proglašen mučenikom, 1922. se jedna fašistička squadra nazvala po njemu, a podignut mu je 1931. spomenik u Parco del Pincio u Rimu.
Pune osamdeset i tri godine poslije Prazove analize britanska je novinarka i spisateljica Lucy Hughes-Hallett za monumentalnu biografsku studiju The Pike. Gabriele D’Annunzio – Poet, Seducer And Preacher Of War7 nagrađena prestižnom nagradom “Samuel Johnson”. Kritika ju je obasula pohvalama, a ona se u pogovoru zahvaljuje Mladenu Uremu i Igoru Žicu iz Rijeke na pomoći i kaže da je ona “prva među svim biografima D’Annunzijevim koja je uzela u obzir i hrvatsku perspektivu”8, što nas pak mora na trenutak zamisliti, jer međunarodna bibliografija o D’Annunziju – što biografska, što književno-analitička, što povijesna – čini tisuće naslova. I uistinu, kad se samo malo bolje pregleda dostupna literatura, čini se upravo nevjerojatnim to napadno odsustvo zanimanja stranih autora za hrvatski pogled na zauzeće Rijeke. Ovo je odsustvo neobično, jer su upravo Hrvati najviše bili pogođeni ovom avanturom, a zanimanje međunarodne znanstvene javnosti za srpski pogled na D’Annunzija također ne postoji, iako su i Srbi već zbog nastanka Kraljevine SHS i razmirica oko razgraničenja s Italijom bili uključeni u povijesni kontekst događaja. Za razliku od Hrvata, koje D’Annunzio samo prezire, Srbi su zbog rata protiv D’Annunziju mrske Austrije imali čak čast 1915. dobiti odu iz njegovog pera, što im naravno nije pomoglo da ih pjesnik kasnije ne smatra barbarima kao uostalom i sve druge Slavene. No ni njihova perspektiva, kao ni bilo koja druga s istočne obale Jadrana, ne zanima, čini se, ostatak svijeta kad je o ovoj temi riječ. Kako nedostatak često više govori nego prisustvo, ova je praznina u šarolikom zboru međunarodnih glasova o D’Annunziju (npr. selektirana bibliografija uglavnom novijih radova o njemu u studiji The Pike ima preko 300 naslova) vrlo indikativna. U eseju “Novembarski pokolji”9 američki znanstvenik srpskog porijekla Branislav Jakovljević sa Stanford University izvrsno analizira recepciju pjesme “Oda alla nazione serba” u Srbiji i nekritično oduševljenje ovom pjesmom u redovima nacionalista, a opisujući spregu umjetnosti i nasilja za vrijeme okupacije Rijeke Jakovljević u jednoj rečenici pogođeno sažima ono što do danas mnogi autori, koji o ovom događaju govore, naročito u Italiji, odbijaju vidjeti: “Uloga umetnosti, odnosno poezije u svemu tome jeste da potisne i prikrije nasilje kroz njegovu estetizaciju”.
No iako se autorica monumentalne biografije The Pike hvali da je uvrstila hrvatsku perspektivu, ona navodi samo dva naslova, oba je napisao Igor Žic i zasigurno su informativni, ali nažalost autorica zbog nepoznavanja jezika i nepostojanja prijevoda nije mogla čitati veliki roman Viktora Cara Emina Danuncijada koji je pak nezaobilazan ako govorimo o hrvatskom pogledu na događaje 1919-1921. u Rijeci.
Ovaj roman napisan je 1940. i objavljen tek 1946., a bio bi upravo idealan za recepciju u drugim zemljama kada bi postojao u prijevodu na engleski ili barem na talijanski jezik. No roman čak ni u Hrvatskoj – vjerojatno zbog datuma objavljivanja i svih događanja zbog kojih su prioriteti bili na drugačijim temama i djelima, a možda i zbog visoke dobi autora, te zbog neobičnog modernizma, reklo bi se čak postmodernizma – nije nikad doživio pravo vrednovanje. Iako je uvršten u seriju “Pet stoljeća hrvatske književnosti” Matice Hrvatske 1977. godine, tek je roman Vježbanje života Nedjeljka Fabrija podsjetio na Danuncijadu na dostojan način, ali i Fabrijev roman je došao u “nezgodno vrijeme” – 1985. godine, prekasno da bi se čitatelji, ali i književna kritika i znanost o književnosti ozbiljno pozabavili uistinu izvrsnim romanom Viktora Cara Emina.
U drugim, snažnijim i samosvjesnijim kulturama od hrvatske, Car Eminov bi roman već i kao svjedočenje jednog suvremenika o D’Annunzijevoj vladavini i rođenju fašizma bio ne samo slavan, nego i sigurno preveden na druge jezike. No u Hrvatskoj je tek u prosincu 2010. nastalo nešto ozbiljnije zanimanje javnosti za ovu temu. Tada je u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka postavljena izložba D’Annunzio – Božić 1920, u kojoj su izričito na tragu romana Viktora Cara Emina pokazani najvažniji događaji okupacije Rijeke i njezinog kraja za vrijeme tzv. Krvavog Božića 1920. godine, kada su se sukobile službena talijanska vojska i arditi Gabrielea D’Annunzija, a u kojima bilo i mnogo mrtvih.
Ne samo da Viktor Car Emin do u tančina prepričava slijed događaja između rujna 1919. i siječnja 1921., nego on svojim pomalo ironičnim pogledom sveznajućeg kroničara osvjetljava i visoki patos nacionalističkog diskursa osvajača i pragmatičnu vještinu snalaženja i preživljavanja stanovnika grada, tradicionalno naviklih na svakojake promjene vlasti, što ovaj tekst čini svježim i aktuelnim i danas. Autor ne propušta gotovo usput ukazati na brutalnost koja je bila rezervirana za nepoželjne Hrvate, kao što su npr. natjeravanje na ispijanje ricinusovog ulja, a koju metodu su poslije preuzeli Mussolinijevi fašisti, ili paljenje drvenih jedrenjaka, čime je njihovim hrvatskim vlasnicima oduzeta ekonomska osnova za život.
Prostor romana je cijeli grad, čija topografija dobiva mitske dimenzije, a vrijeme je ograničeno dolaskom i odlaskom glavnog junaka. Radnja pak razvija se u obratnom smjeru od onog kojemu se glavni junak (koji sam sebe zove Ariel) nada. Na samom početku on piše svojoj prijateljici:
Dva samo retka – prva što ih moja slobodna i povodljiva ruka – la mia mano libera e pieghevole – piše nakon mog ulaska u ovaj grad. Ulazak – više negoli apoteoza, a tvoj Ariel u njoj – trijumfator. Fiume è mia! Rijeka je moja! Ja je držim. Držim grad izdovoljene, izvršene ljubavi. Rijeka mi se predala kao žena što izgara od ljubavi. Ja je držim…10
Ali idućih petnaest mjeseci će se grad, ta imaginarna žena, koja ne samo što se tako lako podala osvajaču, nego je u njegovoj mašti ovim “svetim ulaskom” – “Santa Entrata” zove pjesnik svoj ulazak u grad – postala navodno čisto talijanska, pokazati kao vrlo nepouzdano biće nejasnog spola i roda, a i nejasne etničke pripadnosti. Populističko zavođenje, koje junak inscenira na nivou jezika, u romanu je prikazano u kontekstu nekontroliranih izlijeva nasilja i agresije i stalnog osjećaja nelagode i straha, a sve je obavijeno maglom estetskih i umjetničkih, naročito glazbenih i kazališnih, užitaka. Iz razarajuće energije slavnog pjesnika-ratnika i njegovih ardita s noževima u zubima i bombama u rukama, kojom oni napadaju “stari poredak” i time se prikazuju modernima, avangardnima i revolucionarnima, nastaje kaos s ciljem da se iz njega rodi novi poredak, a da taj neće biti svima jednako naklonjen, osjećaju stanovnici Rijeke od prvog trenutka, tako da svo verbalno zaklinjanje na apsolutnu slobodu šuplje odzvanja. Sloboda, kojom se zatiru svi drugi interesi i sva druga mišljenja osim onih proklamiranih makar i najliberalnijim umjetničkim manifestom, nije prava sloboda. Sjaju kazališnih izvedbi, koncerata, propagiranju slobodne ljubavi i erotike stoji nasuprot isključivanje i uništavanje jednog dijela društva. Kićenim uniformama, bombastičnim pokrivalima za glavu, ordenima, noževima od srebra i zlata suprotstavljen je u romanu smrad u ulicama i izbijanje epidemija.
Nažalost u svijetu postoji hijerarhija jezika i kultura, jer da ne postoji, onda bi recepcija važnih djela iz nedominantnih kultura bila moguća i poželjna i ne bi predstavljala prazno mjesto u povijesti kulture čovječanstva. Govornici dominantnih jezika su bez prijevoda siromašniji za iskustva upravo onih naroda, koji su pod dominacijom jačih trpjeli razne nepravde ili koji su im se morali prilagoditi. Da je ovaj roman preveden na engleski jezik, onda bi divljenje koje npr. američki autor Peter Lamborn Wilson alias Hakim Bay u svojoj knjizi The Temporary Autonomous Zone, Ontological Anarchy, Poetic Terroism (2003.) pokazuje za D’Annunzijevu umjetničko-erotično-karnevalistično-anarhističnu vladavinu u Rijeci vjerojatno ipak bilo manje, a autoru bi možda bilo jasnije da je “poetski terorizam” bio jezgra iz koje je nastao fašizam – i da mu je središnja odlika bila nacionalističko-rasistička, a ne glazbeno-umjetnička.
Da roman Danuncijada Viktora Cara Emina ima svoje mjesto u kanonu svjetske književnosti, onda bi ga možda i Bruce Sterling, američki SF-autor, pročitao. On je u svom romanu Pirate Utopia (2016.) izmiješao avangardu, dadaizam, futurizam, navodno seksualno oslobođenje i gusarenje, kojim su se arditi stvarno financirali, jer je njihova samoproglašena država Fiume bila potpuno nesposobna samostalno ekonomski funkcionirati, a pri tom su se pozivali na senjsku uskočku tradiciju, iako su inače potpuno prešućivali da Hrvati postoje, te priču o tvornici torpeda u Rijeci. Sterlingovo je povijesno znanje nabacano, jer da nije, možda bi ga zaintrigiralo pitanje zašto je izumitelj torpeda Ivan Vukić ušao u povijest pod imenom Giovanni Lupis.
Nedostatak međunarodne recepcije ovako važnog književnog i povijesnog teksta kakva je Danuncijada Viktora Cara Emina možemo promatrati i kao dodatnu ilustraciju za tezu koju iznosi Vjekoslava Jurdana, a po kojoj se Danuncijada može promatrati kao djelo “postkolonijalne literature”:
Stoga je riječ o slojevitu sustavu koji u kontekstu kolonijalne i postkolonijalne perspektive zahtijeva prilagodljiviji pristup. Onaj srednjoeuropski.
I Viktor Car Emin, baš kao i većina srednjoeuropskih pisaca, doživljava intruzije nepozvane povijesti u vidu kolonizacija nepozvanih gospodara. Tako se tijekom Drugog svjetskog rata, već u zrelim godinama, sa suprugom Emom našao (ponovno) u progonstvu – na Sušaku. Upravo tih godina, točnije 1940., započinje pisati svoj najbolji roman i ujedno jedan od najboljih romana u hrvatskoj književnosti – Danuncijadu.
(…) Roman je pun (…) reminiscencija – metatekstualnih, intermedijskih – književnih, muzikoloških, teatroloških, uopće kulturoloških, filozofskih, politoloških, (pseudo) psiholoških ili (pseudo) psihoanalitičkih interpolacija. Radi se o urbanoj, intelektualističkoj, historiografskom aluzivnošću i apeliranjem na čitateljevu obaviještenost opterećenoj prozi – riječju, o tzv. učenom romanu.11
Naslov i podnaslov romana pomno su izabrani. Naslov podsjeća na riječ denunciranje (Jurdana piše da je na to prvi upozorio Milorad Stojević), nastavak -ijada podsjeća me i na Ilijadu, a kao i u Ilijadi radi se o ambivalentnom odnosu jednog srditog ratnika i jednog grada, pri čemu naravno moramo uzeti u obzir ironičnu prizmu kroz koju Car Emin promatra opisane događaje. Podnaslov “Romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919-1921” kojim dominira neologizam sastavljen od kronike, historije, storije i histerije, te dodatno žanrovsko obilježje “tragikomedija” jedan je od najzanimljivijih podnaslova ikad pridodanih jednom hrvatskom romanu. Toga je i Nedjeljko Fabrio bio svjestan kad je svoj hommage Viktoru Caru Eminu iskazao napisavši ispod naslova Vježbanje života samo jednu riječ: “Kronisterija”. Upućenima je bilo jasno da se radi o otvorenoj aluziji na Car Eminov roman.
Puno godina prije Derride je Viktor Car Emin promjenom samo jednog slova postigao différance ukazujući na blizinu povijesti i histerije, priče i histerije, te na nepouzdanost svake povijesti i priče. Aludirajući na histeriju, Viktor Car Emin upućuje tako 1940. godine na psihoanalizu, a do kraja ostaje otvoreno koga je sve on polegao na svoj autorski kauč: D’Annunzija, Mussolinija, Talijane Italije, Talijane Rijeke, Fijumane, koji nisu obavezno Talijani, iako im je jezik osnovan na talijanskom, žene, koje padaju u nesvjest od čežnje za arditima i za erotskim zračenjem tankoćutnog pjesnika, muškarce, Hrvate, bivšu monarhiju, novu monarhiju, Europu i cijelo čovječanstvo…
– Meni je to nedavno objasnio jedan moj prijatelj iz Beča, inače psihijatar velikog glasa. Puno ga interesira ova – kako reče – fijumanska psihoza, za neke njegove patološke studije. (…)12
Fijumani su, tako doznaje čitatelj, a tako i nevoljko doznaje sam glavni junak Danuncijade, vrlo posebna vrsta građana – njihovi su etnički korijeni toliko raznoliki, koliko je u ovoj luci nekadašnje Austro-Ugarske zamislivo, iako se u prvom trenutku oduševljenom osvajaču, koji sebe naziva i Condottiere, svi ukazuju najčišćim Talijanima, pa im se on već u prvom svom govoru s balkona Guvernerove palače kao takvima i obraća: “Talijani!” No fijumanska su iskustva ovdje na rubu svjetova takva da su oni nepovjerljivi, prevrtljivi i kao politička snaga nepouzdani, a zanima ih samo da opet profunkcionira njihova luka i oni počnu normalno živjeti.
Oduševljenje, koje su na početku iznijele naročito žene, jer su u D’Annunziju snobovski vidjele neki izlaz u finiji svijet (Italiju) iz svoje provincijalne skučenosti (Hrvatska, propala Monarhija, Balkan), te oportunistički ugledni građani, odigravalo se tek na površini, dok su u pozadini od početka vladali sumnjičavost i oprez. U svojim retoričkim uzletima pjesnik naziva Fiume gradom-žrtvom (“citta olocausta”), a iako u machističkom zanosu vidi grad kao ženu, koju je pokorio, dok mu se ona odaje u žudnji, grad se pokazuje prozaičnijim, lukavijim i žilavijim od njegove imaginacije. U trenucima iskrenosti i odmaka od svojih patriotskih govora, pjesnik to i spoznaje: Njihova podmukla radost vidi im se u hodu, u kretnjama, u idiotsko-razblaženu smiješku, u svemu – kako mu je maloprije saopćio Alceste D’Ambris. Mnogi već i ruke taru: – Još malo, i vrag će doći po svoje… Otići će bič božji sa svom svojom bandom, i bit će opet dobro. Napokon! Finalmeeeente! Ah, ono finalmeeeeente! Ne para ono njemu, Arielu, samo uši, već i sve drugo najfinije, najdelikatnije u njegovom biću. Tako Riječani njemu, komandantu, koji je ono njihovo bljutavo fijumanstvo prikazao svijetu kao čisto talijanstvo, a to talijanstvo uzvisio na supertalijanstvo, pa sve više i više do mita…13
Jedan od kliničkih simptoma histerije je i “zaboravljanje materinjeg jezika”14. Viktor Car Emin, koji ovaj roman piše na pragu još jedne okupacije, opet poseže za duplim dnom ironije kada opisuje kako su se pred kraj okupacije Fijumani prisjetili svojih hrvatskih predaka:
Međutim, vladin čovjek, admiral Simonetti, sve jače pritiskuje Reggenzu i otoke, što izazivlje u gradu sve veći kaos i tjera mnoge građane u divlji bijeg. Mnoga okolišna sela, bliža i daljnja, poplavljena su Riječanima koji uvjeravaju seljake kako su oni oduvijek bili protiv Italije i za što srdačnije prijateljstvo s Hrvatima…
– Mi se s vama razumijemo kao i vi s nama, da, kao da smo od jedne majke. A tako će biti i naprijed. Neka samo vrag odnese ove proklete Kalabreze, pak da vidite kako ćemo lijepo živjeti zajedno, vi i mi, baš kao od jedne majke rođeni.
– Bit ćemo kako su bili i naši stariji. Moj nonić je bil iz Hreljina… – uze da dokazuje neka starija gospođa.
– A moj iz Drivenika…
Dok su se tako sa starim krajem povezivale davne, gdje krupnije, a gdje tanje genealoške veze, dotle su razdragani seljaci nudili svoju prije izgubljenu, a sad opet nađenu braću, dobrim jelom i slatkim pićem. I tako ne potraja dugo i gotovo po svim se okolišnim selima nekoliko dana orila poznata riječka:
Vicencice moja,
Kade mi ti ležiš…
Doćukao to Italo i smjesta se požurio da to saopći gospodaru.
– Kakvi proždrljivci, che crapuloni questi Fiumani – lomio je svoje koščate ruke.
Dok je Italo govorio, Arielovo se lice upravo grčilo od neizrecivog prezira.15
Iskustvo rada u kazalištu, iskustvo druženja s glumcima, autorstvo kazališnih komada, poznavanje latinske retorike – sve je ovo D’Annunziju pomoglo u stvaranju histeričnog obrasca vladavine, koja se ispostavila modelom kasnijeg Mussolinijevog i Hitlerovog načina vladanja. Bez obzira na to što je u Italiji i danas slavljen zbog bogatog pjesničkog jezika, te što su mu romani i pjesme dio školske lektire, čini mi se da je nemoguće odvojiti prazni, kićeni sjaj riječi kojima je uobličavao svoje imperijalističke snove o rimskom nasljeđu na Mediteranu, o talijanskom Jadranu, o premoći talijanske rase, o žrtvovanju, o muškosti, o ratovanju, svu tu silnu bujicu popriličnog ludila, začinjenu neosporno žustrom inteligencijom i erudicijom od navodno neutralne umjetničke vrijednosti pojedinih lirskih stihova ili proznih ulomaka. Velika je zasluga Viktora Cara-Emina ne samo u tome što je napisao i sadržajno i jezično (upotreba makaronskog jezika – miješanja talijanskog, hrvatskog i drugih jezika koji su se govorili u Rijeci) i formalno iznimno zanimljiv roman, nego što je razotkrio mehanizme D’Annunzijevog talenta i istodobno njegove ogromne energije, njegove snalažljivosti, drskosti, nadobudnosti, beskrupuloznosti i narcisoidnosti, a da ga pri tom nije učinio jednostranim monstrumom niti karikaturom, nego ga je prikazao u svoj njegovoj tragikomičnosti, baš onakvoj kakvu je zaveo i u Rijeci za vrijeme svoje kratke vladavine. Nacionalizam, kao najvažnijeg pokretača D’Annunzijeve vladavine, a to se u međunarodnoj literaturi rado previđa u ime umjetnosti i poezije, razgolićuje Viktor Car Emin na jasan, a pri tom suptilan način. Pjesnikovoj bjesomučnoj želji za čistim “talijanstvom” nasuprot stoji grad pluralističkog identiteta, čija je sva snaga u toj multikulturalnosti i pluralizmu, ma kako to D’Annunziju i njegovima izgledalo kao slabost, i s kojom će grad na kraju tiho gurati i dalje, kao što je gurao i ranije, trpeći ove ili one moćnike s figom u džepu.
Da nije povijesni, nego fiktivni lik, usamljeni D’Annunzio na kraju romana, od kojeg odustaju dojučerašnji saveznici, od kojeg je odavno odustao dvolični Mussolini, a koji je brutalan i nevjeran prema jedinim lojalnim osobama, svom posilnom Italu i svojoj prijateljici koju zove sestricom, i koji luta Guvernerovom palačom, dok po njoj padaju projektili s talijanskih ratnih brodova, mogao bi nas podsjetiti na neki lik iz Shakespearovog imaginarija. Ali budući da znamo kako je priča išla dalje, onda ga na YouTube-u gledamo ostarjelog, krezubog i razgaljenog kokainom kako na krstarici “Puglia” u “Vittoriale degli Italiani” pozira pred kamerama i nekim damama sumnjive ljepote recitira Dantea – i osjećamo čudnu jezu, koja se pojača kad nastavimo gledati YouTube i proučimo suvremene dokumentarce talijanske televizije i shvatimo da ni najozbiljniji povjesničari kao sugovornici ni redatelji dokumentaraca nisu ni pomislili uključiti hrvatsku perspektivu u na stotinu načina prežvakani, ustaljeni, dominantni narativ o avangardističkom, modernističkom i dekadentnom pjesniku, o anarhisti i revolucionaru, o osebujnom poeti i nacionalnom heroju i njegovoj avanturi zvanoj “l’impresa di Fiume”. U usporedbi s ovim narativom Danuncijada, roman jednog sedamdesetogodišnjaka, napisan prije više od sedamdeset godina, djeluje nestvarno svježe, originalno, izvan svih poznatih stilova i smjerova i europskih -izama: jedna kronisterija u kojoj se zrcali sva bijeda nacionalističke ideologije kao začetnice fašizma.
_________________
1 https://sezession.de/58149/fiume-kommt-nicht-wieder-demographie-und-chancen
2 https://antaios.de/buecher-anderer-verlage/regin-verlag/1359/fiume-oder-der-tod
3 Mario Prac. Agonija romantizma. Beograd: Nolit. 1974, 330.
4 Ibid, 331.
5 Ibid.
6 Ibid, 333.
7 Lucy Hughes-Hallett. The Pike. Gabriele D’Annunzio – Poet, Seducer And Preacher Of War. London: Fourth Estate, 2013.
8 Ibid, 665.često
9 http://komunalinks.com/home/2016/11/28/novembarski-pokolji
10 Viktor Car Emin. Danuncijada. Zagreb: Zora, Matica Hrvatska. 1977, 52.
11 Vjekoslava Jurdana: “Pisanje povijesti i pisanje književnosti. Dva riječka književnika”. U: ČSP – Časopis za suvremenu povijest. 2010, Vol. 42, br. 3, 821-854.
12 Viktor Car Emin. Danuncijada, 296
13 Viktor Car Emin. Danuncijada, 357.
14 V. web-stranicu Hrvatskog psihoanalitičkog društva http://www.hpsg.hr/h-i-s-t-e-r-i-j-a-120-godina-u-psihoanalizi/
15 Ibid, 390.
