Foto: Boris Đurović /  Akademija Milovan Đilas

Miloš Vukanović, urednik za istoriografiju u redakciji časopisa Fokalizator, donosi ogled kojim razmatra ulogu kulture u homogenizaciji heterogenih društava. To je jedan od plodova Fokalizatorovoga Foruma crnogorske kulture. Ovaj tekst nije dozvoljeno prenositi bez prethodne pisane saglasnosti redakcije

Drugi faktor koji je obilježio politiku sjećanja dvadesetog vijeka je jedan od najvećih zločina u ljudskoj istoriji, Holokaust. Stravičnost Holokausta je do te mjere izmijenila Zapad, da njegova trauma i danas visi nad kolektivnom sviješću ovog dijela svijeta. Po prvi put u ljudskoj istoriji jedna nacija Njemačka, ali i značajan dio svijeta od Los Anđelesa do Moskve, su odlučile da u izgradnji sjećanja uvrste sopstveni zločin nad drugima, ili da obilježavaju stradanje drugog naroda. Politika sjećanja oko Holokausta je bila okidač i za cijeli niz izgradnje kulture sjećanja gdje se obilježavaju traumatična iskustva sopstvenog ili tuđeg naroda. Ključni aspekat ove politike sjećanja je obilježavanje kontroverznih aspekata sopstvene prošlosti. Holokaust je uticao na integraciju ovakve politike sjećanja u skoro svim državama od Aljaske do Kamčatke, kao i na otvaranje mnogih kontroverznih tema sopstvene prošlosti. U državama koje su u drugoj polovini dvadesetog vijeka prošle kroz ratove, totalitarne režime i postkolonijalne tranzicije, ovaj vid politike sjećanja postao je dio tranzicione pravde, ključnog aspekta stabilizacije tih društava.

Crnogorski dualizam nikao kad i pravoslavne bogomolje

Trenutna politika sjećanja u Evropi razlikuje se od države do države, prije svega uslovljena hladnoratovskim i tranzicionim iskustvom. Ona je rastrgnuta između potrebe evropskih i nacionalnih ideja, i savremenih pojava kritike istih starih i novih ideala, progresivne integracije kolonijalnog, imperijalnog i rasističkog nasljeđa, kao i jednakosti i borbe protiv identitetskih barijera.

To je Evropa, a mi, Crna Gora i region, vječno na periferiji ključnih tokova, krenuli smo u nešto drugačijem pravcu. Prije svega, da bi razumjeli crnogorsko, potrebno je uključiti i jugoslovensko iskustvo.  Značajne jugoslovenske politike sjećanja su paralelno sa lokalnim skoro 80 godina oblikovale crnogorsku, a u izvjesnoj mjeri i dan danas to rade.

Prvobitne forme kreiranje politike sjećanja u Crnoj Gori, ako isključimo kultove svetaca i vladara, prepoznajemo u masovnim talasima izgradnje pravoslavnih crkvi i guvna u selima crnogorskih plemena. Crkva kao centar plemenske zajednica bila je ne samo mjesto duhovnosti i sjećanja, već i integracije te zajednice u širu crnogorsku priču. Ovaj proces je bio sprovođen uz saglasnost plemena i državne, vladičanske vlasti. Uspostavljanjem savremene crnogorske države krajem osamnaestog i početkom devetnaestog vijeka, kao i u ostatku Evrope, započeta je nacionalna politika sjećanja. Korijen crnogorsko-srpskog nacionalnog dualizama koji pronalazimo kod Crnogoraca danas, zapravo je kreiran tada. Pored dualizma, ogroman fokus na dinastiju Petrović, razna ograničenja, nedosljednosti i neefikasnosti knjaževske politike sjećanja su, pored spoljnog faktora, i uzrok mnogih današnjih crnogorskih trzavica.

Komunisti u Crnoj Gori podigli preko 600 spomen-obilježja

Kraljevina SHS/Jugoslavija je po uzoru na druge evropske države pokušala sa postratovskom izgradnjom politike sjećanja. Kreiran je ideal pobjede srpske vojske, a probalo se sa uspostavljanjem simbola jugoslovenstva i dinastije Karađorđević. Međutim, razorena zemlja, međunacionalne trzavice, nepostojanje inkluzivnosti i ekonomska kriza, značajno su limitirali domete ove politike. U ovom periodu, politika sjećanja u Crnoj Gori bila je svedena na poglavlje srpske kulture u kojoj su integrisani odabrani elementi, a svaka zasebnost odbačena i demonizovana.

Ono što od politike sjećanja Kraljevine Jugoslavije nije uništio Drugi svjetski rat, zamijenila je socijalistička politika sjećanja. Komunistička Jugoslavija je ugledajući se na sovjetski model sprovela do tada najsveobuhvatniju politiku sjećanja, integrišući ideale komunizma, radničkog pokreta, ali i antifašističke borbe u svaki apsekt društva. Ne postoji sfera kolektiva ili individue da nije bio na neki način pod uticajem ove politike. Ne računajući preoblikovanje javnog života, samo na prostoru Crne Gore podignuto je preko 600 spomenika, spomen ploča i bista. O muzejima, manifestacijama, imenima i principima života suvišno je i pričati.

Politika sjećanja u modernoj Crnoj Gori nije sveobuhvatna

Nakon sloma komunističke Jugoslavije ušli smo u novu, nazovimo je tranzicionu fazu. U postkomunističkom svijetu Crna Gora je morala da kreira novi model politike sjećanja. Naslonjen na dotadašnjim uspjesima nacionalne ali socijalističke politike sjećanja, ta politika je morala da evoluira pod pritiscima sa više strana.

Prije svega, savremena crnogorska politika sjećanja morala je da odluči na koji način da integriše ili odbaci ideale socijalističkog nasljeđa. Drugo, morala je da sačuva svoj integritet pod nasrtajima ekstremističkih i nacionalističkih politika iz regiona. Na kraju, morala je da sprovede i politiku sjećanja u sklopu tranzicione pravde u cilju učvršćivanja državnog jedinstva. Rezultati su, nekompletni.

Savremena crnogorska politika sjećanja ima za cilj da promoviše preoblikovani novi/stari crnogorski društveni poredak. Crna Gora kao građanska, multikulturalna i viševjerska država ima za cilj da kroz politiku sjećanja promoviše vrijednosti koje dovode do većeg nacionalnog jedinstva, državne kohezija, osjećaja pripadnosti državi ali i osjećaj posebnosti i različitosti u odnosu na jednonacionalne ideologije regiona. Za taj cilj koristi uspjeh ideala nacionalne jednakosti Knjaževine Crne Gore, antifašizma socijalističke Crne Gore i antifašizma građanske Crne Gore. Pa zašto je onda takva politika nekompletna?

Politika sjećanja u Crnoj Gori nije sveobuhvatna. Niti integriše sve aspekte naše prošlosti, niti sve činioce našeg društva podjednako. Francuzi imaju Vercigentoriksa, Njemci Arminija, a Crnogorci samo minimalno, turističko znanje o bogatoj antičkoj istoriji na svojoj teritoriji. Većina građana neće znati ko su bili Teuta ili Gentije.  Savremena crnogorska politika sjećanja nije uklonila nedostatke nasljeđa panslavističkih romantičarskih ideja i nastavlja da ignoriše kulturno nasljeđe predslovenskog perioda.

Slična situacija je i sa srednjovjekovnom kulturom ali iz drugih razloga.

Ideja kontinuiteta od Duklje nije zaživjela

Ideja političkog kontinuiteta Duklja/Zeta/Crna Gora nikada nije u potpunosti zaživjela. Pored limitiranosti promocije te ideje, veliku prepreku predstavlja srpsko i jugoslovensko ideološko nasljeđe koje se suprotstavlja toj ideji, već Crnu Goru smješta u kontekst srpskog kulturnog okvira. Ipak, nemogućnost države da 16 godina nakon obnove nezavisnosti šire učvrsti tu ideju, potvrđuje limitiranost kapaciteta crnogorske države pri izgradnji politike sjećanja.

Slična ali kompleksnija situacija je i sa periodom izgradnje savremene crnogorske države. Selektivno seciran za potrebe srpske istorije, značajni djelovi ovog istorijskog perioda su izgubljeni iz crnogorske politike sjećanja. Ne slučajno, to su djelovi autonomne borbe za nezavisnost koji ili nijesu bili poznati ili nijesu mogli da budu integrisani u srpsku istoriju.

Još značajnije, segmenti istorije Crne Gore koji nijesu direktno vezani za dinastiju Petrović i ratove za nezavisnost, jednostavno su u većoj mjeri zanemareni. Tako će osoba rođena u Pljevljima ili Rožajama tokom svog obrazovanja naći veoma malo poveznica između ovih krajeva i same Crne Gore.

Što se tiče politike sjećanja u posljednjih vijek i po, kao što sam već rekao, ideali tolerancije, antifašizma, antiratnog pokreta i građanskih ideala, su adekvatna osnova za razvoj vrijednosti na kojima treba oblikovati savremeno društvo.

Tri izazova

Ipak, registrovana su tri velika izazova.

Prvi je da postoji određena paralelna izgradnja nacionalnog crnogorskog identiteta koji je baziran na klasičnoj formi jedne nacije, jezika, vjere i države. Izronivši pod pritiskom nacionalizama u okruženju, prije svega srpskog, ovakva pojava je očekivana, ali ipak u suštom suprotnošću sa crnogorskim građanskim nacionalnim konceptom. U nekoj formi ova dva koncepta i mogu paralelno da postoje, i objektivno je reći da će rasti potreba za crnogorskom determinacijom, ali nikako ako crnogorski nacionalni koncept bude pratio dosadašnji trend balkanske ekstremizacije i primitivizacije.

Drugi je neadekvatnost sprovođenja procesa tranzicione pravde. Zločini nad nacionalnim manjinama tokom ratova 90ih nikada adekvatno nijesu bili procesuirani i obilježeni. Nedovoljna, blaga i kompromisna politika nije zaliječila rane, i opstaje samo iz straha od veće opasnosti, odnosno srpskog nacionalizma.

Treći i najkompleksniji faktor je neznaven i oportun odnos donosioca odluka u odnosu na politiku sjećanja. Prilikom izgradnje i sprovođenja politike sjećanja potrebno je posjedovati, vjerovati i zalagati se za te vrijednosti. Ukoliko one služe samo za kratkoročnu političku ili ličnu dobit, ona je osuđena na propast. Trenutni crnogorski društveni poredak je izgrađen na vijeku i po politike sjećanja. Građanski društveni poredak, kao trenutno jedini održivi nacionalni koncept, da bi preživio zaslužuje osvježenu politiku sjećanja. Oslonjenu na istim principima ali sa novim pristupom. Pristupom koji će integrisati sve odvojene i ekstremizovane djelove društva. Ovakav nacionalni koncept je prijeko potreban kao antiteza nacionalnoj getoizaciji. Što se s njim bude duže odlagalo, to će društvena kohezija biti i slabija.