Foto: privatna arhiva
(odlomak iz pseudohistorijskog romana)
Sve irealno vremenom rađa novu zbilju, i tako ukrug, dok traju životi ljudski. Snovi nijesu laž jer su dar bogova. Oni podstiču sirov život jave. Što se nȁuka steklo – steklo se. Sad se pišu i iščitavaju krivulje nadahnuća – vita brevis, ars longa. Hoću da libar napišem miješajući san i javu. Moju namjeru čuvaće podjednako i stečeno iskustvo i Hipnos: bog sna, sin noći, blizanac Thanata. Jednostavno: nisam više mlad, imam pravo na takvu odluku. Uvalu valdinošku, sanjajući je, gledam iz ptičje perspektive: vidim dubinu plodnih parcela uvale po kojima mile seljani u potrazi za hranom, hitro se sitno zvjerinje s mog vidokruga pomakne u grmlje, tokom oluje krše se trule grane sa maslina; kad su vremena tamna, a nesreće nalik krvavim obrisima po sivilu oranice, steknem oči orla, dok marljiv trud mirnih sakupljača prirodnih plodova sa tla osmatram sanjivim pogledom ptice rugalice. Sleti ta ptica lagano do moje postelje, a ja kroz slike sna libar dopunim glasom te blagorodne ptice. Pokriven mrakom, u bojazni da upalim lumin kraj postelje (pticu rugalicu da ne uznemirim, polusan da ne izgubim) – radoznala ptica će meni svojim upornim javljanjem svjedočiti zašto je Mićo Tomov prognan sa Cetinja.
Osamnaestogodišnjak, seosko momče, zdrav kao pùce, ljepote antičke, ali gorštački drzak, sa osmjehom kakvim cinici gledaju na svijet ispod sebe, takav se Mićo Tomov, u neko davno doba, u stavu mirno, sa desetak podučenih novajlija postrojio pred Nikolu Prvog i Potonjeg. Svi su od momaka dokazali da su vješti oružju i hrvanju, pa ih kao perjanike primiše u službu. Potom ih komandir pozva da im se pokaže stānak u baraki iza Dvora. Knjaz je tada samo Mića Tomova zadržao – da još malo prozbore. Pitao je stari lisac mladog mačora od kojih je i čemu se u životu nada. I posebno – zna li momče da se karta? Dobio je potvrdni odgovor. Poker, preferans? Zna on sve igre nȁkarte, to ga je naučio striko-nostromo! Knjaz daje znak očima ađutantu. Perjanika Mića Tomova kasnije obavještavaju da, kad nije na dežurstvu, može naveče dolaziti na „Ognjište“, gdje se glavari okupljaju na razgovor i kartanje. Kad god ga zovnu, on ih, nadmene i prdeljave, redom dobiva, te oni bijesni – mȗče i očima prevrću. Tako je bistri galiot nabirao novce od serdara i vojvoda, da bi ga jednom (jer im je vješto i redovno talon praznio), otjerali sa kartaškog stola. Uglas poručujući da se više na „Ognjište“, kod njih, ne vrće… Još jednu bruku im uskoro momčina bijaše priredila – preko toga nisu mogli prijeći. Kasno su saznali da im je perjanik Mićo Tomov, od kad je stigao, sabijao u sjenovitoj kužini prsa sestrične iz drugoga pâsa knjeginje Milene, koja je, služeći joj, u dvorskoj kužini prva kušala jestiva prije nego su pred knjaževu trpezu iznošeni. Djevojka, već uhvatila četrdesetu, zaljubi se i omađijana ostade od Mića Tomova trudna. Mladiću više ne bješe stânka na Dvoru. On pokupi sakriven novac i sâm se dade u nevid, ne čekajući kastig. Mrčenoj Jovanki dvorski doktor na vrijeme spasi obraz: brže-bolje uglaviše je za dvorskog kočijaša. Te njoj svanu, a Mića Tomova isprati cetinjski zaborav.
Kuća na osami
Snovi su meni bili najljepše pustolovine, doživljaji krcati ljepotom. U tēku, čim oči otvori, pisac to zapiše. Sažete crtice iz podsvijesti daju smisao samotniku, lišavajući ga mnogih krivih odluka pred životom koji obiluje bolom i nevoljama. Današnjica, puna otrova, gradi temelje za stravičnu budućnost. U realnosti, naizgled punoj darova, život je prazan okvir bez slike, krhka grana, a ushićenja rijetke pojave – tek u snovima duh slobodno leti, u njima su vidici nepregledni. Pisac voli neobično, snovide igre ga nadahnjuju, hrabre, dok anđeli uništenja iz bezdana nemilice sasijecaju, satiru ljudsku nadu. Oni koji se u svetim knjigama zovu neznaveni (njima je religija, nauvnim podanicima, već obećala carstvo nebesko), doista ne mogu znati da je Vječito Biće, oblikujući u rajskom vrtu prvog muškarca i prvu ženu, znalo da čini grešku, čim je tada uzdahnulo i reklo: kajem se što sam stvorio čovjeka. Oni siromašni duhom ne poznaju ironiju, a na cinizam uzvraćaju prijetnjom. Stoga je, ne od gline već od mirisne magline, Vječno Biće oblikovalo maštovite, poklonilo izuzetnim ljudima nadahnuće, mačeve snova u rukama dalo, da vode okršaje sa ljudskom banalnošću. Od tog davnog Početka, tim sječivom darovani, ta rijetka bića odolijevaju, uspijevaju da sveopštu grozotu prošlosti i površnu sadašnjost, pozu i isprazne razgovore, krive sintagme sa pogrešnim imenicama i mučnim glagolima, pretvaraju u umjetnost. Nakon snova, vedri i bezazleni, lagani kao da su izašli iz mora, spas za posrnulo čovječanstvo nadareni traže u odsanjanom pripovijedanju. Neka živi ljubav i njena služavka – ljepota, neka živi zanos koji je mržnji neprijatelj. Jer na pleća ovog surovog svijeta, neće mnogo proći, pašće teret koji čovjekovu dobrotu uništava sveopštim Zlom. Čovječanstvo se u živo blato nehaja već utapa bez mjere, bez smisla.
***
U snovima koji bijahu začestili, Arhip će piscu šaputati kako su Miću Tomovom i Meri Davidovoj zidari-klesari u Mandri, na uzvišenju kraj livade, počeli da grade dom. Malena kuća i sarandža kraj nje završeni su po Uskrsu 1949. Taj datum uklesan je u gornji dio kamenog okvira vrata, nazire se iz mȑča nastalog od davne paljevine. Razvaljeni zidovi, satrule nadimljene grede, gvozdeno pročelje velike postelje, komađe porculanskog suđa i mesingani okvir zrcala, i danas, na javi, leže naokolo: tragovi života dvoje usamljenika, ne i sam život; on je njima dvoma već bio minuo.U to vrijeme Mićo Tomov će počesto na duže izbivati iz Valdinosa. Doduše, strcao je zdrav momak u Porto Hendek i ranije. Slali bi ga kadšto Đonovići da u kasabi kupi seoske potrepštine, te on zamakne oko podna laka kroka preko prevoja Ćafe. Sjutradan bi se vratio dobrog raspoloženja. Donio bi Arhipu na dar dvolitarsku bocu kjantija, ovijenu lakiranom slamom, ili dalmatinski prošek: rijetku robu. To bi drugovi, kartajući, uz slast popili za noć. Pitao bi ga Arhip i ranije gdje mu drug tumara, a on digne pogled vragolana, odmahne rukom i rekne: „Brate moj, kupovao sam Đonovićima so, šećer, kafu, svijeće i petrolej.“ Jednom, da mu zadovolji znatiželju, vragolasto se zagleda u prijatelja i lȁne: „Udbaš pita đe je skitač bio! Mȁ, muda sam, upinjući ih o jamice bezdanje, bio da otresem – desi li se to tebi kada?“ Pa se iznova pokoji dan izgubi (niđe ga, kad li ode, kad li će nam doći?!). Jednom ga nèbi pun mjesec dana – donio je tada nešto novca za građu i majstore. Tom prilikom otkri Arhipu što kani. Upoznao je djevojku, kurvu iz kupleraja „Vila golub“, tvrda je to veza. Reče sav radostan: „Mićo dom gradi, ona novac za to daje“. Sjutradan opet ostavi Mandru. Ne bješe ga u potom čitavo proljeće; uzrujao se tada Arhip, bune se radnici, misle da su prevareni. Kad: dan prije svetog Jovana Krstitelja – eto ti njega, donio sav novac, baš kad je kućici stavljan ‘pijetao’ na kumin. Radnici zadovoljni isplatom. Mićo Tomov pođe kod Đonovića da ih obavijesti, uskoro će proslaviti novi dom, neka tada dođu na čast. Uz pristojne milodare dobrotvorima, ljubeći domaćina u ruke i prsa, zatraži oprost ako je što zgriješio: odlazi u svoju kuću pa traži blagoslov. Dobio ga je. Ridao je grabeći kroz pomrčinu ka svjetioniku, drhtao cijelim tijelom – tužan zbog prošlosti, radostan zbog onog čemu je sa Meri Davidovom utvrdio pravac. U zoru je otišao do Arhipa, dao mu rezervni kalauz kuće, svoj objesio oko vrata, privio pobratima šakama na svoje grudi. Popeo se na vrh svjetionika i opalio iz levora svih šest metaka u siva strpljiva nebesa: „Arhipe, brate moj, opet ti moram nȁput. Nàkratko. U Mandru, kad se vrnem, neću doći sam.“
