Foto: privatna arhiva
Moj otac nije bio čarobnjak ali bio je sposoban vidjeti i ono što nama ostalima nije bilo dano vidjeti. Svoj skromni život proveo je kao pomorac ploveći obalama Mediterana. Na tim putovanjima njegovu pozornost nisu naročito privlačili ljudi na obalama ili planinski krajolici koji su na njegovo čuđenje pusta prostranstva činili još naglašenijima, kao ni nepregledna pučina ili nebeski svod koji je većinom drijemao u tami. Ako ste u komunističkoj Albaniji bili pomorac, to je značilo da vam je bila dana prilika – prilično rijetka – da vidite ono što drugi nikad neće vidjeti. Nama nije bilo važno ono što su moreplovci izvozili na te obale; bilo je važno ono što su donosili kući. No što je to moj otac donosio kući s tih putovanja? Šutnju. Uglavnom. Kad sam ga pitao da mi kaže što ga je od svega viđenog najviše oduševilo, rekao je da su to svjetla. „Svjetla u lukama u koje nikad nismo mogli pristati, i svjetla brodova pored kojih smo prolazili i koje smo ceremonijalno pozdravljali iz daljine, razmjenjujući signalne svjetlosne snopove kao da smo u ratu“. S vremenom je mučaljivost mojeg oca postala naglašenija, ali kroz njegove oči ja sam i dalje gledao svjetla Mediterana. Nisam zamjerao ocu na šutnji. Premda nismo živjeli u doba Španjolske inkvizicije, da je moj otac samo zucnuo o prigušenim svjetlima tih stranih gradova, lako je mogao biti živ spaljen. Tad sam shvatio: svjetlost je u svojoj biti poput valova – učio sam o tome u školi – pa se udaljenost između nas i naših morskih susjeda može izraziti u svjetlosnim godinama. Od ostatka svijeta ne dijele nas samo morski nego i svjetlosni valovi.
Moja baka bila je rijetko srčana žena. Imala je dar promatranja i predviđanja onoga što mnogi od nas nisu mogli ni zamisliti. Nije bila ni vještica, ni čarobnica, ali Svetu knjigu znala je naizust i svu mudrost crpila je iz nje. U njezino doba Albanija je bila ateistička, a spominjanje Boga – ali ne i Vraga – smatralo se bogohuljenjem. Stoga je, da bi se zaštitila, pronašla spas u svijetu eufemizama. Koristila je riječi povezane sa svjetlom kako bi neizravno izražavala svoju vjeru, možda i ne znajući da su monoteističke religije na svjetlo dana prvo došle u zemljama oko Mediterana.
Moja majka nije bila nikakva svetica-čudotvorka, ali znala je osjetiti što pobuđuje moju intelektualnu zadivljenost. Upravo me ona prva uvela u kazališne i kino dvorane. Otvorila mi je svijet čuda, potaknuvši u mojim očima iskru koja će se pretočiti u svjetlost. Sjećam se da sam tu svjetlost ugledao upravo kad sam zakoračio u svijet kazališta. Odakle je ona došla? Je li došla iz dječjeg kazališta u gradu u kojem sam rođen? Iz zgrade koja je u veljači 1967. iz katoličke crkve pretvorena u kazalište lutaka? Ateistička revolucija mogla ju je pretvoriti u skladište ili trgovinu, ali mi smo umjesto crkve dobili kazalište lutaka i kino. Freske na zidu prekrivene su gipsom, ali zadržane su veliki svijećnjaci svetišta posvećeni svojoj misiji širenja svjetla.
Odakle je došla svjetlost i kako je pronašla put do nas? Da nije k nama došla s mora, o čemu se moj pokojni otac ni šaptom ne bi usudio govoriti? Je li sišla s nebesa, kako je uvijek vjerovala baka? Ili je svjetlost proizišla iz umjetnosti, kako je tumačila majka?
Mnoga su pitanja salijetala dijete kakvo sam onomad bio, koje još pamti svoje susjedstvo u blizini kazališta lutaka i dva lica stvarnosti onog doba. Kao i svi obalni mediteranski predjeli, grad u kojem sam rođen imao je vlastiti ritam polagana kretanja, okupan i ugrijan svjetlošću sunca. Malo tko je očekivao da bi kinematografija mogla prigrliti njegovu učmalost i klonulost popodnevne sijeste. Zabačena dvorišta te sretne četvrti jedina će u ovom gradu svoje prikraćeno življenje prikazati na velikom platnu. To se dogodilo onda kad je područje u blizini lutkarskog kazališta u Draču odabrano za višenamjenski filmski set Novog albanskog kinematografskog studija koji je u tim zabačenim ulicama trebao snimati neke od prvih albanskih filmskih scena.
Znao sam da je Drugi svjetski rat odavno završio pa sam bio prilično zbunjen što vidim skupine naoružanih odreda koje još napadaju i ubijaju naciste i fašiste. Krećući se tim zabačenim ulicama ponekad sam znao nabasati na glumce koji su se odmarali nakon snimanja filmskih sekvenci. Vireći preko zida vidio sam nepojmljive prizore: ranjenog partizana kako pije vodu iz iste čuturice iz koje je netom pio do zuba naoružani Nijemac! Nisu li se oni maločas sukobili, pokušavajući ubiti jedan drugoga? Vrhunac je bio kad su, napivši se, ti zakleti neprijatelji jedan drugome pripalili cigaretu onako kako to čine prijatelji. Zar više nisu neprijatelji? Ili ih je možda film uskrsnuo, onako kako Bog uskrsava dobre ljude? A ta dvojaka stvarnost neprijatelja i prijatelja iskazivala se sasvim jasno, pred svima, u punoj svjetlosti sunca! Iz razumljivih razloga, takvi su prizori unosili zabunu u moj još dječji um. A situacija se pogoršala kad sam, nakon onoga što sam ondje vidio, opet ušao u tamu kino dvorane. Vratili smo se na početak, a glumci koji su zajedno pušili cigarete i pili vodu, opet su bili neprijatelji na ekranu.
Koju od tih iskrivljenih stvarnosti bi dijete u takvim trenucima trebalo izabrati? Postao sam pomalo sumnjičav prema čovjeku koji je pokretao jak snop svjetla kino-projektora. Da možda nije on taj koji naše prijatelje pretvara u neprijatelje? Postao sam još zbunjeniji kad su se filmovi koje su proizvodili komunisti prikazivali na istom ekranu na kojem su se nedugo prije vrtjeli fašistički dokumentarci. Ironijom slučaja, ime filmskog studija koji je proizvodio one prve filmove bilo je povezano sa svjetlom. Bio je to Mussolinijev Institut Luce, Institut svjetla! A projektor je rasvjetljavao i nastavljao rasvjetljavati i jedne i druge, i one koji su izgubili rat i one koji su pobijedili. Neupitna je bila činjenica da je ta kinematografska naprava bila proizvedena u jednom od onih prekomorskih obalnih gradova koje je moj otac možda vidio, ali ih nije spominjao, kao da nikad nisu ni postojali. Kako je ta čudesna svjetlost stigla do ovog malog i konfuznog mediteranskog grada? Moj otac vjerovao je da svjetlost dolazi s mora. Moja pobožna baka vjerovala je da je izvor svjetlosti duhovne prirode i da proizlazi iz nečeg svetog što prebiva u unutrašnjosti crkve, iako je crkva silom prenamijenjena u kazalište lutaka. Moja majka koja je cijenila umjetnost, vjerovala je da svjetlost dolazi jedino iz kina i kazališta i niotkuda drugdje.
U polutami tih dvorana uvidio sam da je pljesak uglavnom znak uvažavanja, a zvižduk znak neodobravanja. To mi je pomoglo da pojmim razliku između sebe i ljudi koji nisu vjerovali u ono u što sam sam vjerovao, i vodilo me u mojim stidljivim pokušajima postajanja piscem.
Zahvaljujući tim iskustvima, neki su se stavovi, naročito oni povezani s kaznom i s pravdom, u meni čvrsto izgradili. Kino i crkva-kazalište mojeg djetinjstva, mračni redovi sjedala u kojima sam sjedio okružen glumcima i lutkama, bili su predodređeni da budu mjesta na kojima ću stvarati svoju vlastitu kaotičnu utopiju. Slike socijalističke Albanije u kojoj sam odrastao, države koja je samu sebe predstavljala kao mjesto na kojem zlo biva kažnjeno, a dobro uvijek nagrađeno, na neko su mi vrijeme zamutile vid.
Ali kako li je svjetlost uopće onamo dospjela? Nije trebalo završiti onako kako je završilo. Sve se srušilo na nas onda kad je komunistički ustroj upao u smrtnu klopu. Ljudi su odjednom počeli bježati, spotičući se i padajući jedni preko drugih, kao kad bi netko zarobljen u mraku kino dvorane, pokušavajući se izbaviti iz nje, počeo vikati „Vatra! Vatra!“. Svi su se požurili istrčati iz nje prije no što se uruši i sve ih zarobi unutra. Počeo je egzodus. Umjesto da su ostali gasiti vatru, ljudi su napuštali zemlju jednako kao i oni koji su bježali iz kina zahvaćena plamenom. Okupljeni oko projektora, poput leptira privučenih svjetlom, ljudi su vraćeni u stvarnost. Isto pitanje stoji i danas: Odakle dolazi svjetlost? Televizijski ekrani uranjaju nas u klišej mediteranske svjetlosti. Uz hipnotički šapat: Vaši kapci su teški! Dođite na Mediteran! Ondje ćete naći prijateljske ljude, sunčevu svjetlost, plodove mora, bijeli pijesak, plave vode valovitog Mediterana, ali prije svega vidjet ćete svjetlost, radosnu i toplu svjetlost tog bajkovitog mora. No ovo nije privid, niste u kazalištu ili u kinu. Ljudi na ekranu nisu lutke. Ono što se događa nije uprizorena drama. To su priče koje igraju pravi protagonisti pod blještavim svjetlom Mediterana. Svjetla koja dopiru s vaših ekrana nisu tiha i topla svjetla brodova koje je moj otac signalizacijom pozdravljao iz daljine. Vidite li na svojim televizijskim ekranima slaba svjetla brodova koji prevoze izbjeglice? Vidite li ih kako se bespomoćno probijaju mračnim Mediteranom? Ti ljudi iskazuju nam čast. Od svih mora ovoga svijeta odabrali su se utopiti u vodama Mediterana, izabravši najteži put, sasvim nemoguću destinaciju. Izbjeglice su odabrale Mare Nostrum da se utope u njegovim dubinama, samo zato da bi mogli biti ubrojeni među nestale u našem moru, a ne među one pogubljene po nekim sasvim običnim morima.
Mediteran, na glasu kao more koje obiluje svjetlošću i prijateljskom dobrodošlicom, pretvoreno je u svojevrstan koncentracijski logor beznadnih ljudi, žena i djece. Njihovi se životi ne broje. Oni nikad nisu mogli ni zamisliti da će jednog dana skončati utopljeni u mrklom mraku nesporazuma. Zato je svjetlost koja pada na površinu ovog mora prije nalik mjesečini koja pada preko nadgrobnog spomenika. Jesmo li to mi sami pretvorili ovo lijepo more suradnje, kulture i povezanosti u azurni humak nepovjerenja? Jesmo li to učinili zauzdavanjem svjetlosnih valova?
Zajedno s ljudima utrpanima u male čamce, koji pristižu iz malo poznatih mediteranskih gradova, tone i sama civilizacija ispuštajući svoj oholi i cinični uzdah. A mi? Ništa ne znamo o mijeni smjera vjetra ili o izvoru svjetlosti – „Sačuvaj nas Bože!“, kako je često znala reći moja baka – pogubljeni smo, pokolebane savjesti. A pitanje ostaje isto: Kako li je svjetlost doprla do nas? Odakle dolazi? I, ono najvažnije: zašto?
(Esej Ariana Leke, objavljen na portalu “The Bridge”, s albanskoga na engleski preveo je Peter Constantine, s engleskoga prevela Željka Somun)