DOBRI DUH CRNOGORSKE KULTURE LJUBOMIR ĐURKOVIĆ

Foto: Jelena Filipović

Napustio nas je dobri duh crnogorske kulture Ljubomir Đurković.

Ljubomir Đurković rođen je 13. XI 1952. na Cetinju. Diplomirao je na Univerzitetu u Sarajevu, oblast Komparativna književnost i teatrologija. Radio je na Televiziji Titograd, bio dramaturg u Crnogorskome narodnom pozorištu te direktor Kraljevskoga pozorišta Zetski dom. Ranih 90-ih godina pripadao je pokretu otpora ratnoj politici, angažujući se u ondašnjim rijetkim antiratnim medijima i novoformiranim nacionalnim kulturnim ustanovama. Najveći dio te decenije proveo je kao politički izgnanik u Holandiji. Bio je jedan od osnivača Crnogorskoga PEN centra. Bio je pjesnik, prozaista, dramski pisac, teatrolog, antologičar i prevodilac. Za dramsku trilogiju Grci 2015. godine dobio je Trinaestojulsku nagradu. Imao je status istaknutog kulturnog stvaraoca.

Objavio je knjige pjesama Polifemov plač (1982), Poslovi i dani (1988) i Ipak, nešto se pomjera (2008). Autor je dramskih tekstova Peti čin, Pisac porodične istorije, Petronije ili metuzalemi uživaju vječito proljeće (objavljene u knjizi Tri drame, 1986), Tobelija (2000), Presvlačenje (2001), Otpad (2004), Kasandra. Klišeji (2010), Tiresijina laž (2010)i Medeja (2015), koji su izvođeni u pozorištima, na televiziji i radiju. Preveden je na brojne jezike. Priređivač je antologije Poslije Hamleta. Izbor iz novije crnogorske drame (2011).

Premda je u književnost ušao poezijom, objavivši 80-ih dvije knjige poezije, Polifemov plač i Poslovi i dani, Đurković je savremenu crnogorsku književnost obogatio u prvome redu dramskim opusom izuzetne umjetničke vrijednosti, približavajući našu dramsku literaturu referentnim stranicama evropske i svjetske dramske produkcije. Potvrđuju to ne samo brojna priznanja, pa i ona najznačajnija državna Trinaestojulska nagrada, već i činjenica da su njegovi komadi igrani na pozornicama van Crne Gore, od Pariza i Londona do Sofije, Skoplja, Ljubljane i Istanbula. Nevelikoga obima, taj se opus tematski, žanrovski i tipološki može podijeliti u tri cjeline. Prvu cjelinu čini porodična trilogija – drame Pisac porodične istorije, Tobelija i Otpad. Drugu cjelinu čini antička trilogija, komadi Medeja, Tiresijina laž i Kasandra. Klišeji, objedinjeni u izdanju iz 2015. godine pod nazivom Grci. U trećoj cjelini nalaze se manji dramski tekstovi, jednočinka Peti čin, radio-drama Petronije ili metuzalemi uživaju vječito proljeće i dramolet Presvlačenje. Cjelokupni dramski opus Ljubomira Đurkovića obilježen je toposom potrage za identitetom, bilo da je riječ o ličnome i porodičnome identitetu kao u Piscu porodične istorije i Otpadu, bilo da se radi o rodnome identitetu kakav se propituje u Tobeliji, Presvlačenju i Kasandri ili (re)strukturizaciji identiteta povijesti, kao u Medeji i Tiresijinoj laži.

Đurković je obilježio pozorišni život u Crnoj Gori u potonje četiri decenije. Njegov pozorišni angažman bogat je i raznorodan – bio je jedan od osnivača FJAT-a, dramaturg i urednik izdavačke djelatnosti Crnogorskoga narodnog pozorišta, direktor Kraljevskog pozorišta Zetski dom s Cetinja, autor vrijednih priloga iz istorije drame i teatra, antologičar, najprevođeniji i van svake sumnje najznačajniji crnogorski dramski pisac kraja XX i početka XXI vijeka… Tri drame Đurkovićeve porodične trilogije nastale su u rasponu od dvije decenije i tematizuju rasap tradicionalne crnogorske porodice u turbulentnim socio-političkim okolnostima završnih decenija XX vijeka: radnja prve od njih, Pisca porodične istorije, smještena je u ranu jesen 1979. godine, a radnja trećega komada trilogije, Otpada, odvija se tokom NATO kampanje, u proljeće 1999. godine. Ta su dva komada i u simboličkom smislu označila dva razdoblja savremenoga crnogorskog teatarskog života: upravo je Pisac porodične istorije posljednji komad odigran na sceni staroga Crnogorskog narodnog pozorišta, 9. 11. 1989. godine, veče prije no će staro zdanje CNP-a nestati u požaru, dok će Otpad od 2002. godine na sceni novoga zdanja nacionalnoga teatra biti odigran na desetine puta i time postati jedan od najigranijih komada u novijoj istoriji pozorišta u Crnoj Gori.

Dramski opus Ljubomira Đurkovića obogatio je crnogorsku dramsku književnost kako novim stilskim i poetičkim postupcima, tako i tematikom. Posvetivši se drami, formi koja je u crnogorskome književnome kodu tradicionalno bila zapostavljena, Đurković je ostvario obimom nevelik, ali raznovrstan i umjetnički vrijedan dramski opus kojim se upisao u istoriju crnogorske književnosti ne samo kao najznačajniji savremeni dramski pisac, već i kao autor čiji je stil i literarni senzibilitet dio recentnih evropskih i svjetskih dramskih tokova.

Ljuba Đurkovića upoznao sam prije deceniju i po posredstvom zajedničkog prijatelja Vaska Raičevića u tada kultnoj kafe-knjižari Karver. Povezale su nas – knjige i prvi broj časopisa Lingua Montenegrina, kojem se dječački iskreno radovao. Uslijedile su godine druženja, prijateljstva i saradnje. Ljubo je bio stamena podrška formiranju Instituta za crnogorski jezik i književnost, koji je koju godinu kasnije transformisan u Fakultet za crnogorski jezik i književnost, na njegovom Cetinju. U čestim susretima s Adnanom Čirgićem i sa mnom Ljubo je ne samo prenosio svoje dragocjeno znanje i iskustvo, već i jasnu viziju crnogorske kulture. Od samoga formiranja Instituta bio je član njegova Izdavačkog savjeta, s rijetkim zanosom idejama bogateći izdavačku produkciju Instituta, potpisujući kao urednik ili recenzent neka od najvažnijih izdanja. Kad je 2016. godine objavljeno prvo kolo antologije crnogorske književnosti Nova luča, među deset izabranih autora našao se i Ljubo Đurković s izborom dramskih tekstova pod nazivom Porodična trilogija. Pripala mi je osobita čast da za to izdanje napišem pogovor. Višegodišnji rad na panorami crnogorskoga pjesništva – svojevrsnoj antologiji koju je Ljubo planirao formirati koristeći sasvim osobeni model klasifikacije pjesničkih tekstova – nažalost, nije uspio okončati. Baš kao što su ga okolnosti koje su uslijedile nakon njegove smjene s mjesta direktora Zetskoga doma spriječile da dovrši započeti posao izrade monografije Istorija pozorišta u Crnoj Gori.

Česti i dugi razgovori s Ljubom bili su simpozijum u izvornome značenju toga pojma – gozba kojom je duhom vječitoga dječaka, neuporedivom erudicijom, urođenim gospodstvom i prijateljskom naklonošću nesebično darivao svoje sabeśednike.

Smrću Ljuba Đurkovića crnogorska kultura izgubila je ne samo jednoga od najznačajnijih pisaca, već i jednoga od najautentičnijih predstavnika svoje duhovne aristokratije.

Neka mu je vječna slava i hvala!