Foto: privatna arhiva
O idejnom svijetu Crnogoraca možemo govoriti na različite načine i nijedan od tih načina nas ne bi odveo slijepom ulicom, pogotovo ne ako takve primjere pronalazimo u našoj kulturnoj zaostavštini. Svaki moto ondašnjeg ili današnjeg Crnogorca proističe iz bezrezervne ljubavi prema svojoj državi, pa tako i moto Vuka Mićunovića, književnog lika kojim ćemo se baviti – pokušavajući, ne da karakterišemo nacionalnu crtu, već da se priśetimo racionalnog patriotizama kao kolektivnog śećanja. Zahvaljujući Petru I Petroviću Njegošu i njegovom Gorskom vijencu, kroz mnoštvo likova imamo slikovit niz karakternih crta koje su se u narodu održale do današnjih dana.
Naizgled, čitajući, reklo bi se da je idejni svijet Vuka Mićunovića dosta surov, tipično crnogorski protkan vrstom neke osnovane gorčine. No iza navedenog stoji tipizirani lik blizak opštim osobinama koje nam omogućavaju da lakše pratimo njegovu ulogu. U njemu zapravo vidimo, prije svega junaka, i ta osobina će se manifestovati kroz cjelokupno djelo. U početku ćemo primijetiti važnu društvenu ulogu ovog lika samim tim što ga zatičemo u formalnoj i neformalnoj komunikaciji s Vladikom i drugim viđenijim likovima okupljenim oko Vladike. Vuk Mićunović ima britku riječ a pored toga spreman je i na šalu. Pokazuje ljubav prema guslama, a možemo primijetiti njegovo sujevjerje, kao i to da u njegove ideale i u njegovo junaštvo nema ni traga sumnje. Vuk je ośetljiv na tuđu bol, što ćemo kasnije primijetiti. On se poput igumana Stefana ne bavi dubokim promišljanjima, njegov životni moto se odnosi na motiv junaštva prsa o prsa kako u bukvalnom tako i u apstraktnom smislu. Poput Ahila, želi umrijeti slavno, preći u poeziju i ostati slavan i upamćen.
Njegovo prvo pojavljivanje zapažamo na samom početku Gorskog vijenca, nakon monologa vladike Danila. Dok Vladika jadikuje nad sobom i svojim narodom, Vuk će to čuti i vrlo britko odgovoriti Vladici:
Ne, Vladiko ako boga znadeš!
kakva te je spopala nesreća
teno kukaš kao kukavica
(…)
nema posla u plaha glavara
vidiš ove pet stotin momčadi,
koje čudo snage i lakoće
u njih danas ovđe viđesmo?
(…)
U dobru je lako dobar biti,
Na muci se poznaju junaci!
Kao što možemo zapaziti u navedenim stihovima, Vuk je odlučan i prijek, kao da istovremeno kritikuje i tješi Vladiku, te ga i poziva na junaštvo. Odmah reaguje na izraženi pesimizam vladike Danila i odbija da razmišlja na taj način i usredsređuje se na misao o sprječavanju nepravde i išćerivanje pravde bez obzira na posljedice i/ili svoju glavu. Vuk je čovjek od djela i vjeruje u svoja ubjeđenja, da ne treba oklijevati u borbi protiv neprijatelja, čak će i sanjati te borbe, što dovoljno govori o njegovoj želji i htjenju da kažnjava tiraniju. Ideja Vuka Mićunovića je nedvosmislena, on će prvi podržati istragu poturica, jer to je za Vuka moralna i patriotska pravda. Ovaj lik nikad ne govori u zavijenoj formi, njegova percepcija stvarnosti se ogleda u junačkim podvizima ne tražeći mjesto i vrijeme. Čitajući njegove beśede, navire nam slika čovjeka koji je spreman da u svakom trenutku izgubi glavu za svoje principe i svoja uvjerenja. Iako neobrazovan, iz njega izvire iskustvo koje za sobom povlači mudro zborenje u kojem vidimo veliki optimizam bez klice straha.
Ako bi smo kojim slučajem zamijenili uloge Vuka Mićunovića i vladike Danila, to bi svakako značajno izmijenilo tok ovoga književnog djela. Ovim primjerom pokušavamo približiti, odnosno spoznati Vuka Mićunovića kroz njegovo djelovanje. On bi dakle, za razliku od vladike Danila donosio brzoplete odluke, želio bi boj i neprijateljsku krv na svojim rukama. Želja za pravdom bi ga možda odvukla u pogrešne pravce, dok bi mu njegovo junaštvo došlo glave. No on bi znao da glavu uzalud ne gubi, on nedvosmisleno kroz ovo djelo pokazuje želju da ako treba da izgubi glavu, da to bude u borbi, jer ta će glava biti upamćena i opjevana. Vuk bi bez mnogo umovanja poslao sebe i druge u smrt, ne zbog toga što ne poznaje silu protiv koje se bori ili zbog naivnosti i pogrešne procjene, već da bi se napio pravdom i da bi zadovoljio svoje visoke kriterijume o dojmu pravde.
Vuka Mićunovića kroz Gorski vijenac doživljavamo ne samo kao junaka, već i kao nekoga ko u samome startu bez rezerve podržava sve što se odnosi na pitanje o pobjedi nad neprijateljem. No, pored svih junačkih osobina, ne smijemo izostaviti Vukov smisao za humor i njegovu ośećajnost i skrhanost koju izražava dok spoznaje tuđu bol. Njegov humor je prilično tvrd, možemo zamisliti ozbiljno lice koje izgovara metaforički humor:
no si eto ka’ čabar debeo,
pa te salo kad liježeš zaduši;
Vukovu saośećajnost primjećujemo nakon tužbalice sestre Batrićeve, đe on direktno i bez zavijene forme iznosi svoja ośećanja, kojima opisuje žal za poginulim junakom:
I što ću vi kriti, Crnogorci,
Živo mi je srce pokosio
i našu je zemlju ocrnio.
Vuk živi u tadašnjim prilikama u kojima je naročitio izražen kult smrti i kult ličnosti, te u skladu s time, možemo zapaziti Vukovo mistifikovanje junaka, njegovo veličanje po tipičnim crnogorskim kriterijumima toga doba. On Batrića upoređuje sa sokolom, te ga time odmah svrstava među junake koji su oličenje moći, ljepote i uzvišenosti. Vuk mu zapravo na taj način odaje počast, no kroz taj njegov iskaz vidimo da Vuka boli i velika nepravda i način na koji je stradao Batrić.
Kod Vuka Mićunovića nema širine u mišljenju, on sve doživljava sa svoje tačke gledišta, o svemu promatra sa svog prostora u kojem je on uredio svoje principe, svoj duhovni svijet i svoja ubjeđenja. Kod njega ne vidimo predvidljivost i promišljanje unaprijed kao kod vladike Danila. Njegov pogled na život je epski, njegova ideja se ogleda u njegovoj ulozi vođe hajduka. Moglo bi se reći da on podržava ratovanje bez pravila, ističe da više mrzi poturice od Turaka, a ako se osvrnemo na istorijsko djelovanje poturica, pa ga stavimo u kontekst Vukovog promatranja, viđećemo da su njegova razmišljanja proistekla iz opravdanih razloga. Ono epsko u njemu se ośeća skoro kroz sva njegova obraćanja, te nas to navodi na zaključak da je i sam Vuk – epski junak.
Njegova uloga u Gorskom vijencu je uloga opšteg morala i podizanja istoga, te trud za ulivanje optimizma i ohrabrivanje prisutnih vojvoda i glavara. Vuk svakako nije svjestan svojih riječi u afirmativnom smislu, dok u pravednom i moralnom itekako jeste. Upravo zbog toga što on iznosi sebe, svoju suštinu, koliko god to bilo striktno iz nekog njegovog zamišljenog prostora, Vukova uloga ostavlja snažan utisak o svijetloj ideji patriotizma i slobode. Pjesnik nam kroz lik Vuka Mićunovića svjedoči o jednom čovjeku čija borba ima viteški smisao, te uzvišen i postojan primjer junaštva. Njegova odlučnost oslikava se u sceni u kojoj Vuk vezirovom izaslaniku uz Vladičino pismo šalje fišek, što je jasna poruka neprijateljima da crnogorski narod želi borbu zarad zatiranja zla, a kako bi Vuk rekao:
Junaštvo je car zla svakojega.
