Foto: privatna arhiva
Ne malo puta u istoriji narodi su bili vrlo skloni, ne pitajući za cijenu, da neupitano
prihvataju iluzije kao način i model društvenog ponašanja i političkog promišljanja.
Suprotno, prihvatanje istine i kritičke argumentovane činjenične razložnosti rijetko kada
bijaše saveznik, jer istina po običaju zna i da boli.
Tek, na širenju i prihvatanju iluzija često se pripremao „uspjeh“ mnogih političkih akcija
i na njima političkih avanturista. Na kulturi iluzije i njoj imanentnih pretpolitičkih modela
„mišljenja“ duboko su se ukorijenile osnove kulturološke zakržljalosti. Ta zakržljalost i
(ne) svjesno odricanje sebe obično se populistički kamuflira u ime „naprednog“ i
„boljeg“ što posljedično prije ili poslije rezultira samoukudanjem mislećeg bića.
Iluzija pretpolitička i populistička postaje današnji globalni masovni fenomen koji se od
crkve pa do političkih partija nameće kao autoritarni model „istine“.
Kome je potrebna iluzorna sreća i takvo društveno stanje u kojem su iluzije dominantni
obrasci mišljenja i na njemu stasali fenomeni? A kad jednom počne razmišljanje o toj
„sreći“ u duhu procesa prosvijetljene svijesti tad obično bude kasno, jer pristigle
fakture iluzije sreće dolaze sa bolnom i dugoročnom socijalno-kulturološkom kamatom.
No, konačno i iskustveno i kako bi to rekao Berđajev „istorija je stvorena za osrednjeg
čovjeka, čovjeka mase, kolektiva…“
U danas debelo odmaklom sociopolitičkom inženjeringu hibridnih instant formula „sreće“
kako u politici tako i u društvu, kolektivna iluzija je budućnost koja nas čeka ili koja je
već u liku sadašnjosti na (naplatu) stigla.
Konačno, kako bi to rekao pisac i filozof Josip Brodski „koliko god čovjek koga ste
izabrali obećavao da će pravilno podijeliti kolač, kolač neće postati veći, u suštini porcije
će se obavezno smanjiti.“
