Foto: CPEU
Profesorica ekonomskih nauka Gordana Đurović piše za Fokalizator o integracijama i pravima Crne Gore na zaštitu sopstvenih interesa prilikom stupanja u nove ekonomske zajednice
Crna Gora je postala 192. članica UN juna 2006. godine, kada je formalno počeo proces njenog intenzivnog povratka u brojne međunarodne organizacije, u kojima se štite i promovišu različite vrijednosti i prava savremenih država i sveukupnog stanovništva planete, koje uključuje i sve brojnije migrante i rastući korpus izbjeglica, u potrazi za nekim novim životnim prilikama. Pored multilateralnih, krenulo se i u pristupanje regionalnim organizacijama i mnogobrojnim inicijativama, gdje je Crna Gora uvijek isticana kao primjer odgovorne države i dobrog susjeda. Tih je regionalnih inicijativa u dekadama tranzicije bilo oko osamdeset u široj regiji, od kojih je danas, prema dostupnim podacima, aktivno blizu četrdeset.
Istorija evropskih integracija nas uči da su osnovni motivi integracija politički, bezbjednosni i ekonomski, ali da u njima države zadržavaju atribut suverenosti i pravo veta u oblastima od posebnog interesa. Evropska unija, kao nadnacionalna organizacija sui generis (posebne vrste), zato nas je i privukla. U njoj ima mjesta za male zemlje ( i regije), koje članstvom mogu više dobiti nego što trebaju uložiti, bez straha od asimilacije i gubljenja identiteta. Kao što je u našem Ustavu država obavezna da štiti naučne, kulturne, umjetničke i istorijske vrijednosti (77.2), tako i osnivački ugovori Unije isto to štite, te finansijski podržavaju. U navedenom kontekstu, izdvojiću tri znaka sa našeg integracionog puta.
Službeni jezici Unije
Evo uzmimo primjer multijezičnosti i kulture, kao važnih evropskih vrijednosti. U pregovaračkoj poziciji EU iz juna 2012. godine piše, između ostalog, i da Unija „kontinuirano vodi dijalog civilnog društva i saradnju sa Crnom Gorom u oblasti kulture, sa osnovnim ciljem da povezuje ljude i obezbjeđuje podršku građana za integracije“ (tačka 29). Cijeli tekst pregovaračke pozicije bio je dostupan javnosti sutradan.
A u našoj pregovaračkoj poziciji, za te iste pregovore sa EU, koji su počeli juna 2012. godine, piše i to da će „upotreba crnogorskog jezika kao jednog od službenih jezika u institucijama EU, biti još jedan doprinos obogaćivanju kulturne raznolikosti EU i očuvanju nacionalnog identiteta država članica EU. U tom pogledu, Crna Gora se obavezuje da izradi prevode pravne tekovine na službeni jezik prije dana pristupanja (tačka 24.3). Iako je to jasno i u skladu sa našim Ustavom, cijeli tekst crnogorske pregovaračke pozicije bio je javnosti dostupan tek u martu 2014. godine. Mišljenja sam da je i ovo trebalo objaviti sutradan, da se stvari ne komplikuju. Nije tu bilo ništa sporno.
Kada se na debatama civilnog društva, među mladim, razvije živa rasprava oko jezika i integracija, argumenti za sprovođenje ove obavezujuće tačke naše pregovaračke pozicije nalaze se u sljedećoj tezi: zamislite momenat kada će sve zemlje regije biti u EU. Hrvatska je već uvela hrvatski jezik, Srbija će uvesti srpski jezik, BiH će stoga uvesti još bosanski jezik, Albanija će uvesti albanski jezik, Sjeverna Makedonija stoga uvodi i makedonski jezik, Kosovo ne mora ništa dodatno uvoditi, a Crna Gora, jedina može i treba – da uvede crnogorski jezik kao jedan od službenih jezika EU. Ako to Crna Gora ne uradi, nema ko drugi, i stoga obaveza je države Crne Gore da štiti crnogorski jezik. Na taj način sve države regije su ispoštovane i svi naši jezici, a svi građani mogu tražiti od EU institucija da im se na njihove upite odgovori na traženom službenom jeziku EU, kojih je danas 24. Niko nije diskriminisan, a svi su jezici na taj način bogatstvo jezika Unije i doprinos njenoj multikulturalnosti. Konsekventno, jezik podrazumijeva i zaštitu istorije jedne zemlje, njenih korijena i kulturne baštine.
U prilog prethodno navedenom ide i činjenica, da, kada su 2007. godine i bugarski i rumunski postali službeni jezici EU, to je postao i irski jezik. Iako je evropskoj prevodilačkoj industriji trebalo 15 godina da razvije kapacitete i formira tim prevodilaca na ovaj rijetki i slabo korišćeni jezik, Irska je imala pravo na to, odluka je donijeta i niko nije zapostavljen. Eto, to je Evropska unija.
Evropska valuta
Jedan od zaključaka samita EU u Mastrihtu je bilo postepeno uvođenje evropske valute, koja će se ubuduće, umjesto generičkog imena „eki“ (ECU – European Currency Unit), nazivati posebnim imenom „euro“ , što je i učinjeno 1.1.1999. godine, formiranjem eurozone od 12 članica. Dakle, ime valute je rezultat političkog dogovora u oblasti ekskluzivnih EU kompetencija, akcenat je bio na pisanju valute, ne na specifičnostima izgovaranja, kako bi se, očuvala pravna sigurnost pri navođenju imena valute, na čemu je insistirala Evropska centralna banka. Usvojeno je da naziv jedinstvene valute mora biti jednak u svim službenim jezicima Evropske unije, uzimajući u obzir postojanje različitih pisama. Dugo godina, to je na novčanicama eura označavano kao „euro“ na latinici i „ευρώ” na grčkom alfabetu. Međutim, 2007. godine dolazi Bugarska i u bogatstvo evropskih pisama unosi i bugarsku ćirilicu. Tadašnji guverner ECB, u susret aktuelnom broju članica Unije i budućim članicama iz regiona koje koriste oba pisma, inicira štampanje novih novčanica evropske valute, sa pisanjem imena valute na tri pisma – latinici, ćirilici i grčkom alfabetu. To izaziva konfuziju u zemljama gdje su pisma ravnopravna, a „čita se kako je napisano“. Ipak, novčanice ostadoše takve kakve jesu, niko to ne problematizuje, važno je da se valuta kreće u našim novčanim tokovima. Eto, i to je Evropska unija danas.
Kako to izgleda u Crnoj Gori? U važećem Zakonu o centralnoj banci, od starog zakona iz 2000. godine, ostao je baš taj stav 3 člana 1 koji kaže da se monetarna politika CB zasniva na euru kao sredstvu plaćanja i kao valuti rezerve. U Pravopisu crnogorskog jezika je „euro“, u svim crnogorskim propisima, posebno u prekršajnim odredbama, koristi se „euro“ za oznaku valute. Međutim, u stvarnom životu, koristi se i „euro“ i „evro“. To se češće percipira kao politička orjentacija, nego kao poštovanje pravopisa. Vratimo se primjeru sa debata sa mladima. U godinama poslije referenduma, izgovaranje valute bilo je jasno vezivano za političko opredjeljenje, ali se vremenom gubi, preovladava „euro“, posebno među mladom populacijom. Poslednjih godina međutim, sa produbljivanjem naših podjela, opet se unosi politička dimenzija i pojedini javni zvaničnici, baš insistiraju na „evru“, što nekako štrči u njihovim izlaganjima, posebno kada se često ponavlja, pa vam se čini da samo čujete „evrrrrro“, a ne i suštinu poruke. Elem, mladi srećom, većinski to ne forsiraju, i dalje preovladava „euro“, koji se lagano izgovara i vezuje se za novac i ništa više. Ipak, da bi smo postigli konsenzus tokom naših živih debata, predložimo pomirljivi stav: da je najbolje da ove vrijedne evropske valute imamo što više na našim računima i u novčanicima, pa neka je zove kako ko hoće u svakodnevnom govoru. Da se razumijemo, u propisima i zvaničnim dokumentima apelujemo, neka ostane „euro“, čisto radi evropskih integracija, kojima smo deklarativno tako posvećeni.
Integracije i regionalni kontekst
Ostaće zapamćen onaj čuveni zaključak sa Evropskog samita u Santa Marija de Feiri u Portugalu, koji je posvećen Crnoj Gori „Suočena sa ogromnim ekonomskim i političkim pritiskom koji vrši Beograd, EU će nastaviti da podržava napore Crne Gore ka demokratskim i ekonomskim reformama i pozdravlja politiku etničke tolerancije i regionalne saradnje crnogorske vlade“. Podsjetimo se samo da je to bilo u junu 2000. godine, u regionalnom i crnogorskom kontekstu koji nam je još uvijek dosta svjež u sjećanju.
23 godine kasnije, iako još uvijek tako daleko od EU članstva, i dalje se trudimo da budemo dobri susjedi i držimo otvorena vrata za sve, koji na ovom prelijepom parčetu planete, traže neku novu šansu. A pritisci ostali, a i multiplikuju se. Tako najavljuju da nas na popisu može biti i do 700 hiljada, jer je ukrajinski ratni vihor, ali i mnoge druge današnje nesreće, doveo veliki talas novih stanovnika, posebno na primorju. Velika je Crna Gora, i kao mnogo puta prije, ima mjesta za sve u njoj, ali je zato svi zajedno trebamo čuvati i poštovati.
Posvećeni visokim standardima građanske države, multikulturne i etnički tolerantne evropske države, ostajemo zabrinuti da li nam se na tom putu regionalnih integracija dešava da, naivno nošeni univerzalnim vrijednostima (ali u balkanskoj interpretaciji), ne posvećujemo dovoljno pažnje očuvanju naše kulturne baštine, naše istorije, kao i da ne uvezujemo naše istraživače, profesore i studente više u evropski prostor, gdje se ne moraju određi svoga državljanstva, da bi stekli npr. neku jednokratnu finansijsku uštedu za pristup visokom obrazovanju ili razvoju karijere. U međunarodnim časopisima indeksiranim na prestižnim listama, ima mjesta da se istražuje i promoviše i svoja zemlja, ne samo njena ekonomija, već i kultura i istorija, samo se treba malo više potruditi. Naučene lekcije obnove nezavisnosti, upozoravaju nas da je mnogo posla ispred nas po ovom pitanju ostalo otvoreno, nezavršeno ili postignuto napadnuto. Naša je istorijska obaveza, da to ne dopustimo, pa polako – dan po dan, korak po korak, male bitke, velike pobjede.
Poruka
Zato ne zamjerite, dragi susjedi, ako se nekad i pobunimo protiv nekih novih regionalnih inicijativa, poput Otvorenog balkana, i za to iznesemo obilje ozbiljnih argumenata. Jesmo mi za integracije, kako evropske, tako i regionalne, ali nismo za asimilacije. Prostrana je Evropa za sve nas. Pa bila ta Evropa jedna ujedinjena, bila u više prstena, bila samo slobodna ekonomska zona, mi smo partneri u integracijama. Ali isto tako imamo pravo da čuvamo identitet sopstvene države, kako nam i garantuju najviši akti UN i osnivački ugovori EU.
