Foto: Boris Đurović
Relacije: Aćin – Todor, Četveroručno
Uvod za ovu čudesnu knjigu trebalo je da napiše Tonko Maroević, čovjek koji je za sebe govorio da više pripada XVI nego XXI stoljeću. A odistinski je pripadao svim vremenima, pa je u sva ta vremena neočekivano otišao jedanaestog dana ovog prestupnog kolovoza, u svom i gradu Petra Hektorovića. Ožalošćen što je ova knjiga na tako surov način (Kakav dobro obavljen posao, Smrti…) uskraćena za Tonkovu renesansnu misao i rijetku erudiciju, razumio sam da je ovo ionako knjiga o čovjeku, nestalom čovjeku; njegovim strahotama i čudima.
Tako, tragalačka ova knjiga promijenila se i prije nego što je nastala. I nas je promijenila, kao što je doživjela i mijenu svog sadržaja.
Tonkov dobri duh ipak stanuje u njoj. Dragi moj prijatelj i maestralni mentor, stvorio je odavno Napisane slike – ta knjiga je istorijsko-teorijska šifra za razumijevanje odnosa između teksta i slike. Otud su i Relacije bar pohvala napisanim slikama. Interesantni i razuđeni slikopis, kao (ne)namjerna zajednička linija dva vrsna stvaraoca – Aćina i Todorovića.
Svojevremeno, Tonko je ispisao posvetu: Hortus conclusus, Jovici Aćinu, est modus in rebus. Taj znalac svih stvari govorio je da je Mediteran za njega mjera, prvi i zadnji vidik i tako se odavno upisao u ovu knjigu čije je mjesto dešavanja i samo Sredozemlje. A saučesnik je autor ciklusa slika Mediteran – Rajko Todorović Todor, taj glasnik kreativne sumnje i neuporedive energije. Pa nije slučajno što obojica stvaralaca shvataju da su uvijek na počecima, obojica rado promišljaju u fragmentima ili ciklusima. Njihov vidik je (i) mediteranski.
Evo kako mi znameniti Starograjanin pomaže (iz nekog vremena, iz nekog svijeta) jer ovo su zazivanja drugog / u hodu gipkom, u prohodu s onu / stranu života. Mnogo mudrosti je izgovarao o odnosu književnosti i likovne umjetnosti, a što se može prirodno primijeniti i na knjigu Relacije. Recimo: Neodvojivo su, stoga, upućene jedna na drugu i u različitim transmutacijama i nejednakim dozama ‚osuđene’ na trajnu suradnju. Upravo na takvim temeljima, na takvim dozama i promjenama plana, na tom komešanju slike i teksta, njihovoj naizmjeničnosti, sazdana je ova knjiga. I njene osobine jesu preobražaji u ljudima, umjetnosti, svijetu.
Nije ovo ni objašnjenje Todorove umjetnosti, niti je traženje sličnosti i razlika u poetikama. Više je razgovor, a najviše podsticaj među izražavanjima. Ove izmaštane, pa svejedno uobličene u slova ili nacrtane linije dva stvaraoca, funkcionišu kao – razmjena nemira. Može se govoriti i o istovremenosti pojedinih umjetničkih poteza. Kao da jedan drugom ustupaju snoviđenja.
Prepliću se nizovi dva neuhvatljiva umjetnička rukopisa. Slike koje ulaze u tekst i riječi koje izlaze iz slika, tvore posve novi medij po kome ćemo dvojicu prepoznavati. I njihova ćutanja su relaciona; u vezi su njihove tišine, baš kao što su u su-djelovanju njihova osmatranja. A koja ukazuju na ono što se dešava izvan slika i iznad teksta – sam život, propadljivi, no i izrazito mistični. Da li je onda sve, zapravo, pisanje po napisanom, da li je sve slikanje po naslikanom, pa slikanje po napisanom, pa…? Šta se nalazi ispod tih naslikanih i ispisanih površina, nečije sudbine, memories, nečija pisma, albumi…
Ovdje je preispitivanje mogućnosti umjetnosti u istu ruku i preispitivanje savjesti. Važno je naglasiti: nesvakidašnje umjetničko prepoznavanje imalo je početnu tačku susreta u poeziji, ili – sa poezijom. Povezao ih je još jedan pjesnik koga nema, Novica Tadić: Petli poju ja sam sada / moj portret na zidu.
Ovaj slikopis (ne)očekivanog zbližavanja poziva na priče koje se autorima moguće nijesu ni dogodile ali su ih ipak stvorili. Aćinove maštarije su i uspomene o slikama, a Todorova umjetnost je i sjećanje na literaturu. Pri tome, intenziteti stvaranja tvorca Strvina su, Aćinovim načinom, obuhvaćeni kao nikada ranije. Ovo je knjiga i rasprava o bojama, koja daje nove oznake Todorovom djelu. Kako se samo u ovoj knjizi boje mijenjaju: riječima, gledanjem, poniranjem, ćutanjem. Koliko je crvenih boja, koliko je žutih… Imaju li sve posebna imena, pa koja onda prekriva onu prvobitnu? Naprosto, Todor bojama dodjeljuje svojstva; Aćin sačinjava zavodljivu paukovu mrežu mnoštva simbola.
I kako se samo mijenjaju slike pred našim pogledima. Jer, oba su umješni posmatrači. I nije bitno da li je riječ na početku ili to bješe slika, kada je pogled svakako prije svega. Pogled je prvorođeni. U sliku Aćin ulazi manirom mistika, ćutanjem. (Kad istinski gledam, vodim ćutljivi razgovor sa svetom, tako i sa Todorovim slikama.) Tako se dolazi do srodništva. Otud se i Todor javlja sa svake slike; lica, lica, lica…
Ukazujućina Todorovu vanrednu intuiciju, Jovica Aćin nam predstavlja učenje o tome na koji način se slika posmatra. Vidi on u ovim radovima i nešto gorgonsko. A mi tada pomislimo na Generaciju 9 kao (može li biti?) neki crnogorski oblik grupe Gorgona. Uostalom, Gorgona ne govori ni o čemu. Nedefinirana i neodrediva.
Na djelu je Aćinov traktat o umjetnosti ali i prvorazredno pripovijedanje, dostojno njegovih najboljih proza. Relacije sjedinjuju vremena i izraze. (Ah, to dostojanstvo vječnih tema…).
Ovo je knjiga sa snovima koji se račvaju u nedokučivim pravcima. Uznemiravajuća istina Todorove umetnosti dovodi nas do nevjerovatnih pripovijesti. I tako je pripovjedač pronašao grad Eks i Sezana, slikara crvene boje i njegovu svetu planinu Sent Viktoar koja je večito žedna sunca. Ili je to utvara, ili oblak, ili je samo likovna forma… A pronašao ga je zato što i Todor, taj apologeta crvenog, biva među planinama koje kistom i snom mijenja. I zato je ova knjiga – predio, jedan ogroman prostor koji se nadvija nad nama ili postavlja pred naš vid. Platno po kome se rasprostiru planine naših mogućih spoznaja.
Uzgred, taj neočekivani junak Relacija, Sezan kaže o Moneu da je samo oko, ali kakvo oko. I ova knjiga je oko; ali kakvo oko. Neprestano podrhtava tekst, kako bi prodrmao sliku, uzajaman je taj čin. Tako nam se bolje ukazuju svjetovi, pa će Aćin razotkriti: Dok gledamo njegove slike i on nas, istim okom kojim mi gledamo slike, gleda nas. Todorove slike djeluju kao sjećanje na nešto što smo možda vidjeli.
Pisac i slikar – oni su koji tragaju. Neizvjesnost te avanture Aćin ovako definiše: To mi kazuje da se u svom traganju donekle pretvaram u ono što tragam. Pri tome gubim pojam za čim tragam. Ne tragam li za sopstvenim senkama koje tragaju za mnom? Eto zbog čega su bliske rođakinje proza Aćinova i slikarstvo Todorovo.
Konačno, Relacije – rasprava su i učenje, rekosmo; no i ljetopis kroz koji damara srce tragača. Kao kod Kafke (Aćinovog Kafke i njegovih crteža, ona Šetnja po krovu) koji je, kažu, bio toliko osjetljiv da je čuo otkucaje srca u drugoj prostoriji. Tako i čitalac osjeća da ovom knjigom vidljivo damara srce istinskih umjetnika. Ali ne, to je malj, ne srce.
Žanrovski potpuno slobodna, bolje rečeno – oslobođena knjiga. Gotovo pa totalna knjiga. Pisana u više slojeva, ovo je knjiga koja se ne okončava.
Zato što je pisana Četveroručno, rekao bi dragi naš Tonko. Četveroručno.