Foto: privatna arhiva
Zamišljena da poveže i zbliži ljude, digitalna tehnologija, ne samo što je veoma brzo pokazala svoju nadzornu moć i porobljavajuću ulogu, već je čovjeka bezpovratno napravila autistično usamljenim. Paradoks očiglednosti, no ne i prvi i poslednji kad je “pametno drustvo” u pitanju.
Znači, pokazaće se i izučavaće se da za srećan život pametna tehnologija i nije baš neophodnost. Ugrožavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, nadziranje kao trajno stanje, poništavanje individualnosti, kreativnosti, pa dalje, mišljenja i slobodne volje, samo su neki od zornih primjera.
Tek, digitalno doba kreiralo je čovjekovu drugu prirodu, koja je postala suštinski samo pukom realizacijom multimedijskog nametanja, posredovanja i propagiranja. U takvom ambijentu suštinski nedostaje iskustvo stvarnog življenja koje je ključno za djelovanje u neposrednom ljudskom okruženju i u među-odnošenju s drugima. Šta ćemo i kako doživjeti ne zavisi više od čovjeka. Izgubio je on svoju aktivnu djelatnu ulogu u kreiranju vlastite pozicije u odnosu na okolinu. Konačno i stvarno, ta autistična usamljenost odraz je stanja postojećih dominantnih svedigitalnih konstelacija i na njima masmedijskog kreiranja kolektivno nesvjesnog.
Iz svega rečenog, djeluje pomalo pesimistično, pomalo i čudno, ali ne i slučajno, tek savremeno, to pametno doba dovodi nas pred pitanje – dilemu: umire li živa riječ? Ljudski kontakt u digitalnom dobu postao je suvišan, subverzivan i zastario. Ljudi sjede jedni pored drugih a opet daleko, bez žive riječi, kao prosute tačke po kosmosu. Komercijalizacija i konzumerizacija stvorila je samo lažnu prividnu povezanost.
Suštinki, ljudski kontakt i usmena riječ u novoj digitalnoj stvarnosti postao je luksuz, jer iskustvo čini ljudskim. Umjesto ljudskog kontakta, savremeno doba karakteriše izobilje daljinske hladne interakcije, gdje suštinski tehnologija konzumira i upravlja čovjekom.
Automatska obrada najvećeg dijela čovjekovih aktivnosti, robotizacija, vjestačka inteligencija, algoritmi, beskontaktno poslovanje, učenje na daljinu, problematizuje i istiskuje upotrebu žive riječi i njen tradicionalni koncept i ulogu.
Komunikacija na klik, sms, mail, ekran koji sve vidi i govori, mehanički operater nas informise,…tek polako ali sigurno, živa riječ postaje i višak i luksuz.
A kako se taj kraj čovjeka usmenog doba, između ostalog vidi tu među nama u realnom zivotu? Tako, kao da je već davno minulo doba vrsnih oratora, sjajnih retoričara, lucidnih polemičara briljantnog usmenog kazivanja, podjednako u političkoj, akademskoj, intelektualnoj i medijskoj javnosti. Ni blijede replike tog usmenog doba da vidimo danas. Gotovo da je ukupna javna arena postala izraz jeftinih populističkih doskočica, tabloidno uličnih uzrečica bez stvarnog smisla i sadržaja.
Nema te prave usmene riječi ni u dnevnom, običnom, našem raz-govoru. Izgubila se ona “definitivno” negdje. “Njen “narativ” potpao je pod vlast digitalnih emotikona i parajezičkih formi i skraćenica današnjeg hibridnog rječnika malog fonda riječi i još manje rječitosti. A tamo gdje nema širine i dubine, usmene riječi i njenog dijaloga, konačno nema ni dubine propitivačke kritičke misli. I eto poslušnog podanika koji ne misli, ne pita i ne zbori.
I tamo gdje rijec usmena bijaše tradicionalno sve kao dio običajne kulture, etnologije, identiteta, načina i stila života, više je nema. Odumire u digitalnim ratama. Ostaju tek blijeda sjećanja na one i ona vremena koja su uzvišenom usmenošcu širila vidike jednog šireg kulturološkog horizonta, na kojem se za riječ snagom duha borilo i riječju i za riječ odgovaralo.
Konačno, krajem usmene riječi, onakvom kakvom se je vjekovima prenosila u nasljeđe jedne velike civilizacijske baštine, dokida se i jedna epoha, jedna fenomenologija etike i govorne estetike, jedna kultura koja se nikad ne može nadomjestiti bilo kojom digitalnom protezom, algoritmom ili vještačkom inteligencijom. Naravno, ne ni bilo kojom palanačkom trivijom koja govoru ne liči.
A šta tek u diskursu ove teme i posthumanističkih principa kao novih determinanti ljudskog postojanja, donosi npr.globalni koncept “Society 5.0 – Superpametno društvo, tek se da naslutiti, ali i predvidjeti da će ziva riječ biti sve više na margini neposredne ljudske komunikacije.
Za ovu temu postavićemo pitanje – dilemu: da li smo mi gospodari digitalnih tehnologija, ili one gospodare nama? Je li tehnologija pomoćnik čovjeka, ili su čovjek i njegova usmena riječ prevaziđeni pametnom tehnologijom?
