Foto: Lucija Milović
Bila je sredina ljeta, doba kupanja, šetali su pored parapeta, pa Starim korzom do ulaza u Luku njih četvorica, pričajući sasvim obične stvari – gdje će i kako, koga će vidjeti i slično, sve dok lagodne popodnevne teme nije prekinuo Vlajko, rekavši im da ima “veliku tajnu”.
Naravno, i Gojko i Špiro i Bajo su naćuljili uši i bez daha slušali o čemu se radi.
Vlajko je tiho, gledajući ih u oči, rekao kako su prošle noći, kroz napuknut izlog samoposluge “Vračar”, onaj dio što gleda prema parkiću i kući Sjekloća, on i Sejo nekako provukli ruku, dohvatili policu sa igračkama i izvadili dvije velike plastično-metalne puške “Winchesterke”, na metkiće.
Ukrali!
Nije to bilo dobro i neće to biti bez belava, mislio se Bajo, ali je ipak bio dječački oduševljen drskošću i hrabrošću dvojice drugara koji su se usudili uraditi nešto najstrožije zabranjeno. Okruženi oreolom heroja sijali su čitavo popodne, a onda i veče, a jutro je došlo na naplatu.
Majka jednog od njih se probudila ranije, i na svoje čuđenje, vidjela pušku kraj kreveta. Lijepu, novu, a znala je da nisu dali pare za to. Odmah je probudila malog delikventa, koji je, vidjevši je natmurenu kao kad jugovina nosi neveru s mora, brzo sve priznao.
Bez ikakvog izraza na licu, naredila mu je da se obuče, pošla do malog komšije saučesnika, i čupajući ih obojicu za uši, dovukla do “Vračara”.
Prijavila je krađu poslovođi i prodavačicama koji pojma nisu imali da im nešto iz radnje nedostaje, i pred Starotopoličanima, koji su se brzo skupili oko jedne od kasa na izlazu, glasno rekla ko je ukrao puške, pokazujući prstom na dječake koji su u zemlju propadali.
Potom je izvadila pare iz džepa, platila igračke i otišla kući.
Vlajko i Sejo su izašli iz “Vračara” oborenog nosa, i uputili se ka zgradi, sami i pokunjeni, sa puškama u rukama.
Nikad se nisu poigrali njima.
