Foto: Lucija Milović
Kao dvije nestašne vjeverice, njene su gole grudi skakutale kad bi pomjerila vretenasto tijelo prislonjeno na stijenu.
Dijana, Novosađanka, prva za koju smo znali da skida gornji dio kupaćeg kostima na onom parčetu obale od “Inexa” ka plaži Ratac. Prva bez gornjeg dijela, a da nije bila precvala debela ljepotica iz Njemačke koju je muž poslao na more ili Čehinja pregolemih visećih atributa u godinama koje ne ljube gravitaciju.
Zurila je u nju sva klinčadija koja je radila u hotelu, te 1985. svi sa nekih 16 i po, 17, zarobljena u vlastitim nerealnim mitovima pod najmanjim zajedničkim sadržaocem “eh, šta bih joj uradio” i sputana realnim strahovima pubertetlija bez velikog znanja o tjelesnim zadovoljstvima.
Znala je da stražarimo na smjenu kako bi vidjeli trenutak u kome skida neboplavi grudnjak sa žutim suncem koje je pocrtavalo mjesto gdje su se nalazile bradavice, znala je i da žudimo da se upoznamo s njom, makar na sok da je povedemo, znala je i da je jedina raskošna predstavnica ljepšeg pola na kilometar daleko. I tako se i ponašala.
Uz obavezni walkman, sa slušalicama na ušima (zamišljao sam da bi upravo mogla slušati neku pop baladu Georga Michaeila ili Whitney Houston), zaronjena u džepnu knjigu kakve su one što ih nosiš na plažu, bila je na tom peškiru isključena od realnosti, u svom svijetu, kilometrima daleka od mogućnosti da bilo šta ima sa nama.
Dugo bi ležala na stomaku kao da namjerno odlaže trenutak u kome bi njene grudi zasjale u punom sjaju, a ona postala kraljica svih vlažnih snova, od recepcije do pivnice na plaži.
A mi smo znali kad odlazi na ručak, kad sjedi u aperitiv-baru kod Bega, kad ide stazom kroz borovu šumu ka Sutomoru, pravili “zasjede”, kao slučajno se mimoilazeći sjekli strme stepenice do njenog bungalova, uzalud… Taj momenat u kome se dopušteno uključiti, u kome se može reći “zdravo” bez straha da ti neće odgovoriti, u kome se može bar nakratko postati blizak, nikako nije dolazio.
Noću, kad je na terasi “Inexa” bilo mnogo više naroda nego stolova, a “Laseri“ izvodili repertoar na kome bi im pozavidjeli i mnogo poznatiji bendovi, nje nije bilo, i nikada nismo saznali gdje je nestajala i s kim je provodila vrijeme od sumraka do svitanja. Soba je bila prazna, znali smo.
Onda je, nenadano, otišla kući, šest dana prije isteka uplaćenog ljetovanja.
Neko joj je u porodici doživio nesreću – brbljiva recepcionerka iz večernje smjene je ispričala londinerima koji su strpljivo čekali u plastičnim stolicama pored parkinga.
Na naše iznenađenje, tačno na stijeni gdje se Dijana sunčala i izmamljivala poglede i uzdahe nas maloljetnika, stajao je narednog jutra gornji dio njenog plavog kupaćeg kostima sa suncem na strateškom mjestu. I pored njega, kleo se Darko, on vidio – karminom nacrtan “Čiča Gliša”: dva oka, osmjeh i raširene ruke. Umjesto pozdrava prekinutom ljetu i ekipi obožavalaca.
Nikad Darku nisam povjerovao da je baš tako bilo, znao je i ranije da uljepšava istinu.
