Foto: Facebook

Jedna davna crtica o predstavi koju je režirao Jagoš Marković, što će se dugo pamtiti, i crtica o čarobnjacima i “čarobnjacima” našega vremena…

…vratio sam se u pozorište. Ali ono „malo“. Za đecu. U prepunoj sali KIC-a izveden je „Čarobnjak iz Oza“. Nas četvoro nijesmo trepnuli. Pa su onda uslijedila pitanja: zašto Doroti nema majku, zašto je vjetar oduvao Doroti, je li ona vještica muško, đe je bio Čarobnjak…? Jagoš Marković i glumci Gradskoga pozorišta napravili su pravo malo čudo. I, nije samo u đečijim ušima dugo nakon spuštene zavjese odzvanjala ona Čarobnjakova replika upućena Doroti, Slamenku, Limenku i Lavu: „Ja ne postojim, sami ste“.

Foto: Gradsko pozorište Podgorica

Danima nakon gledanja predstave đeca su se maskirala u likove iz „Čarobnjaka“. Napokon su televizor i pametni telefoni bili u drugome planu. Ali i to je kratko trajalo, jer su zaželjele da se podśete kako zbilja u predstavi izgledaju njihovi novi junaci. I onda smo Doroti i drugove potražili na Youtube-u. Ludilo internetskih pretraživača i jeste u tome što po nekome principu sličnosti nude rezultate koji su izvan virtuelnoga svijeta nespojivi. Google nam je na monitoru nudio sekvence filma „Čarobnjak iz Oza“ iz 1939. godine, iz đečijih i školskih predstava, iz Jagoševe predstave ali i, neđe pri kraju liste, sekvencu iz govora jednoga od domaćih crkvenih velikodostojnika.

„Pa, je li ovo Čarobnjak iz Oza?“

Nova pitanja su se ređala jedno za drugim: „Što čiko ima takvu zlatnu kapu, što mu je tolika brada, je li njegov zlatni štap sa zmijama čarobni, može li on štapom da pomogne Doroti da se vrati kući u Kanzas, ko mu je šio haljinu, živi li on u dvorcu kod ‘Bazara’, što ga ljudi tako vole…?“ I onda mi pane na pamet da odgovorim zloupotrijebljavajući autorska prava Andreja Nikolaidisa, koji je, kad ga je manje upućeni čovjek upitao otkud nama dvije vladike, rekao kako je to vrlo teško objasniti riječima iz realnoga života. Pa se pozvao na Tolkinovu trilogiju „Gospodar prstenova“ i napravio analogiju – „vidiš, ovaj ti je kao Gandalf, a onaj kao Saruman“. Svi za stolom smijali smo se toj uspjeloj i preciznoj analogiji. Ipak, đeca još ne vladaju motivima iz Tolkinovoga romanesknog opusa. „Ne“, branio sam se neubjedljivo, „ovaj Čarobnjak je iz neke druge bajke“.   

I onda je došao Veliki petak. Bio je praznik za oči gledati kako se trpezarija pretvorila u mali atelje: na sve strane bila su razasuta jaja, flomasteri, lakovi za nokte u raznim bojama. Gledao sam kako prvi put u mome domu nastaju dvije „čuvarkuće“. I zađavola, uzmem daljinski u ruke. Da čujem vijesti. Kad tamo, „Saruman“, u prirodnoj veličini. „Čarobnjak“, viknuše đeca i napuštiše „atelje“. Kao hipnotisana gledala su u njegovu sjajnu kapu i štap. „Saruman“ je „kadio“ vjernike NATO integracijama, prljavim privatizacijama, situacijom u Ukrajini… „To je Čarobnjak iz dvorca… A što se on mršti? Je li nešto ljut? Je li ovo zli Čarobnjak?“

Ugasio sam televizor. Obećao sam da ćemo opet ići u pozorište da gledamo Doroti. Da još jednom vidimo kako ta junakinja leti, plovi barkom, pobjeđuje zle vještice. Znam da će prije ili kasnije, no u svakome slučaju prije nego sve vladičanske beśede, magijska djejstva umjetnosti uspjeti da đeci objasne kako čarobnjaci zapravo ne postoje. I kako nijedan namršteni čovjek koji se predstavlja kao čarobnjak nije u stanju da ispuni obećanje, taman kao ni onaj iz Oza. I kako su od svih „čarobnjaka“ na ovome svijetu bitniji oni bližnji s kojima se dijeli dio puta, ili slikaju šare po uskršnjim jajima.

Strpljivo ćemo sačekati taj trenutak. Naoružali smo se knjigama braće Grim i braće Radojević.

(Pobjeda, 2015)