Foto: Luka Ratković
Dragi Will,
Pročitao sam Tvoju javnu poruku koju si mi uputio.
Nije me iznenadilo. Davno sam upoznao Tvoju narav, koja uistinu ima nešto od Balkana. Vjerujem, dakle, da si marljivo, precizno i umjesno prevodeći rukopise s područja Južnih Slovena primio svojevrsni uticaj. Možda to, na koncu, i nije loše. To Te čini sposobnijim da razumiješ književne likove koji su tvoreni ovim bojama, našim socio-kulturnim kodovima.
I kao svi umjetnici, a Ti to jesi – jer bezmalo „prepjevavaš“ naše rukopise, za koje mnogi dobijaju pažnju, pa i nagrade unutar anglo-saksonskoga govornog područja – nosiš sobom jedan nerv više. Kod nekoga, kod pojedinih umjetnika, taj nerv viška znači hrabrost i pronicljivost. A kod nekoga, kao što je slučaj s Tobom, taj nerv odiše povremenom dezorijentisanošću. Eto, taj Ti nerv nije dao da rasuđuješ razumno o procesima koji su se događali 2018. i 2019. godine.
Ali, molim te Will, ne brini, ako si Ti nešto zaboravio, poručujem Ti da čuvam svaki Tvoj mejl koji si poslao. Svaka Tvoja rečenica je pohranjena u mojoj ličnoj arhivi, da služi kao dokaz davnim odnosima koji su krasili veoma važne projekte kojim smo se skupa bavili…
Da Te podśetim, nakon što si od Sekretarijata za kulturu i sport primio dvije rate za demo prijevode, po ugovoru koji ste potpisali, uslijedilo je kašnjenje treće. Naime, na prelazu 2018. u 2019. godinu došlo je do promjene na čelu Sekretarijata za kulturu i sport. Ne očekujem da to razumiješ, ali takvi događaji usporavaju procedure u našoj zemlji. A onda je proradio tvoj nerv: zaprijetio si sudom u Berlinu ukoliko Ti se do roka koji si naveo, ne uplate sredstva.
U petak, 1. februara 2019, napisao si prijetnju:
„…Zakašnjelo plaćanje molim Vas izvršiti što prije! Ako se do 11. februara ove godine dotični iznos ne nalazi na navedenom računu, bit ću prinuđen poduzeti pravne mjere u suglasnosti sa Članom 15 našeg Ugovora o uslugama prevođenja od 20. marta 2018. godina, preko nadležnom sudstvu u Berlinu. Baš mi je žao što predvodnički projekt demo prijevoda dopuštate ovako jadno da “crkne”, i novčano-formalno. Hajdemo barem izbjeći nepotrebni konflikt. Pozdrav, Will Firth“
Dakle, dragi moj Will, Ti si zaprijetio sudom, i pozivao da se izbjegne makar “nepotrebni konflikt”. Svi smo bili u čudu. A ja pomalo i posramljen pred kolegama u Sekretarijatu činjenicom da osoba koju sam predložio za saradnju prijeti sudovima i pominje konflikte. Razumije se, insistirao sam kao umjetnički direktor kod nadležnih da se što prije isplate sredstva, a onda sam Ti, već śutradan, odgovorio:
“Žalim zbog tog tona, koji više sliči jednom Balkancu sa ruba civilizacije nego čovjeku sa zapadnim manirima. Kao što sam Ti ranije kazao, nećeš biti oštećen, a prema mojim posljednjim informacijama nalog za uplatu je proslijeđen finansijskom sektoru. Dakle, novac će biti na Tvom računu onako kako si notirao u svom posljednjem mejlu. Posve iskreno, zbog ovakvog tona i prijetnji koje šalješ, ne osjećam motiv da s Tobom sarađujem ubuduće. Hvala Ti na dosadašnjoj saradnji i želim Ti puno uspjeha u budućim angažmanima. Doc. dr Vladimir Vojinović”
Neću ovom prilikom navoditi šta si naveo u izvještaju o svom angažmanu na tom projektu…
E sad, zašto, dragi Wille, od februara 2019. do marta 2024. godine, dakle punih pet godina (a u periodu od 2020. godine i ne obavljam funkciju umjetničkoga direktora te manifestacije), nijesi uspio naći nove saradnike – nije pitanje za mene. Ponavljam, Ti dakle, od 2019. godine do danas – nijesi uspio naći saradnike na projektu prevođenja crnogorske književnosti. Pa Crna Gora ima i drugih književnika i drugih stručnjaka. Neće biti da je cio proces međunarodne afirmacije pao na jedna pleća. Ili je, možda, u pitanju onaj nerv s početka priče?
Ali, opet da Te podśetim, javio si mi se ponovo krajem 2023. godine, dakle prije nekoliko mjeseci, valjda izazvan najavom da će Fokalizator nastupiti u Lajpcigu 2024. godine.
Evo kako si pisao (u slučaju da si zagubio prepisku, ja je čuvam):
“Pozdrav Vladimire,
saznao sam neslužbeno da ćeš sudjelovati na sajmu knjiga u Leipzigu u martu. Zanima me da li ćeš biti tamo kao glavni urednik Fokalizatora ili možda u nekoj široj ulozi. Posebno u drugom slučaju ili ako bude imalo crnogorski štand što će ga posjećivati izdavači i književni agenti iz raznih zemalja, mogu nuditi da sastavim komplet engleskojezičnih ekspozea i demo prijevoda iz novijih crnogorskih proznih djela”
Zaista, mome čuđenju nije bilo kraja.
Pitao sam se, a sad se još više pitam kad čitam Tvoje kvalifikacije upućene meni danas: je li moguće da sve ovo piše i govori ista osoba, ili je u pitanju bizarna postmodernistička igra identitetom Willa Firtha, koji čas traži saradnju, čas je prekida, čas prijeti, čas molećivo nudi? Provjeravao sam danas svoju sandučad – sva pisma stižu s Tvoje adrese!
Dakle, da li neko ko ima loše iskustvo u radu s jednom samovoljnom osobom želi da nastavlja saradnju s istom osobom? Ako je saradnja s mojom “samovoljom” bila toliko loša, s kojim se razlogom ponovo nudiš da sarađujemo? Pa nijesmo ni stigli da razradimo novi projekat, a zato smo krenuli s novom prepiskom, Ti si mi javno uputio neprijateljske žaoke.
Pa, Wille, čemu to, prijatelju? Čemu to? Da Te ne poznajem, pomislio bih da Te je neko zadužio da to radiš. Ali, znam da nije. Neka svakome od nas služi na čast ono što radi i govori, što je radio i govorio. Neistine koje iznosiš u razgovorima, dragi Wille, samo su blijeda sijenka Tvoga prevodilačkog rada.
