Foto: Luka Ratković

“Biti generalom nakon bitke je lako, no bilo nas je što smo blagovremeno upozoravali i tadašnji Poslanički klub DPS-a na skaredna rješenja u Prijedlogu zakona (pamte ta upozorenja koleginice i kolege), kao i na pogubnost potpisivanja tzv. temeljnog ugovora (javni apel smo uputili koleginicama i kolegama mjesec i po dana prije nego što su Porfirije i Dritan na Gorici potpisali Ugovor). Bilo je to bez odjeka, razumije se. Ali tada je saopšteno: gledaćete sopstvenu propast… I što se dogodilo? Nijedna stranka od onih koje su se uplele u to klerobirokratsko kolo danas ne odlučuje o svojoj sudbini. Ne vjerujete? Pogledajte, onda, ko i kako sačinjava 44. Vladu. A ko sa strane gleda i preži…”

Istorija, i ne samo istorija, učila nas je da revolucije po definiciji prate krupne promjene u društvu. I da su najčešći uzroci revolucija tromost sistema upravljanja što ne uspijeva da odgovori na krupne korake civilizacije, odnosno tromost sistema koji ne uspijeva da da adekvatan odgovor na naučna otkrića što na određen način idu ispred svoga vremena, ne bi li olakšavali čovjeku sam život.

Zato „ono“ što se dogodilo Crnoj Gori 30. avgusta 2020. godine mnogi s pravom nazivaju kontrarevolucijom – to je „revolucija“ koja je samo dovela ka formalizovanju promjene u sferi društvene svojine. Državnom imovinom je, dakle, i formalno zavladala Crkva. Jer, ako je Đilas korio Komunističku partiju zbog toga što je kontrolisala vojsku, tajnu i javnu policiju i vladu, kako bi pod parolom nacionalizacije privatne svojine omogućila udoban život određenom broju pobjednika u jednoj revoluciji koja je uistinu bila to – revolucija; to je nama kudikamo lakše da ovu „kontrarevoluciju“ prepoznamo tek kao svojevrsnu supstituciju: crkva sad upravlja sistemom onako kako je partija.

Recimo to ovako: nekad su svjedoci potvrđivali učešće borca u ratu, zbog dobijanja boračke penzije – danas crkva i parosi izdaju potvrde da je kandidat za posao bio učesnik litija…

Ono što se, međutim, konstatno previđa, nenamjerno ili svjesno, postvarivanje klerobirokratske bajke, omogućavali su u kontinuitetu dva segmenta društva, takoreći dva konstituenta „nove klase“ – kler i birokrate. Udruženo, jednakim snagama, teren za kontrarevoluciju pripremali su tiho, van reflektora istražnih procesa i forenzičkih mikroskopa – katastarske knjige prepravljene su tri puta. Da, kao u bajci – triput. Godine 1992, godine 2002. i godine 2006.

Isti ti „ljetopisci“ volšebno su, bez znanja pojedinih poslanica i poslanika najjačega poslaničkog kluba, koji je u to vrijeme u Parlamentu „kuvao“ priču o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, članu 62. Predloga zakona docrtali, dopisali tričavih par sintagmema, koji će, kako to danas dobro znamo, sasvim pogodovati odrebama Ugovora Države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Posljedica je ova – na Državi je teret dokazivanja da je njena svojina zapravo njena.

Iako ni kler ni birokrate ne mogu sa sobom zemlju ponijeti, već, logično jelte, u njoj skončavaju, nije prijatno saznanje da kosti vaših predaka, kosturnice i grobnice što čekaju kosti, počivaju na zemlji neke izvanje – ajmo reći srpske – episkopije. E pa, dakle, ako je klerobirokrate zapalo da prepišu, tj. prodaju zemlju, odnosno ako ih je zapalo da prodaju naše još živuće kosti tuđoj crkvi, ako ih je dakle političkom voljom na „poštenim“ i „fer“ izborima zapala uloga prodavaca nekretnina i trgovaca ljudima – neće biti da je nekažnjivo to što su manipulisali dokumentima u katastru, i mijenjali fakte svojim lažima. Samo polako, stiže ruka pravde.

Biti generalom nakon bitke je lako, no bilo nas je što smo blagovremeno upozoravali i tadašnji Poslanički klub DPS-a na skaredna rješenja u Prijedlogu zakona (pamte ta upozorenja koleginice i kolege), kao i na pogubnost potpisivanja tzv. temeljnog ugovora (javni apel smo uputili koleginicama i kolegama mjesec i po dana prije nego što su Porfirije i Dritan na Gorici potpisali Ugovor). Bilo je to bez odjeka, razumije se. Ali tada je saopšteno: gledaćete sopstvenu propast.

I što se dogodilo? Nijedna stranka od onih koje su se uplele u to klerobirokratsko kolo danas ne odlučuje o svojoj sudbini. Ne vjerujete? Pogledajte, onda, ko i kako sačinjava 44. Vladu. A ko sa strane gleda i preži…

Paradoks je u sljedećem – dok su slavile Crnu Goru i uspostavljale je u zajednici najrazvijenijih država, te stranke su odlučivale o svojoj sudbini. A od trena kad bi postale dio klerobirokratske bajke, Crna Gora bi ih kao neposlušnu đecu posadila na bukov škanj. I dobro će biti ako i to mjesto zadrže…

S druge strane, Crkva danas živi svoje najbolje dane. A za kraj, evo jedne od urbanih bajki, koje takav njen bogougodni život najbolje ilustruju:

„Bila jednom tri popa, tri jaka muškarca, od kojih svaki znadijaše po jednu šifru od trezora, a taj trezor bijaše smješten usred Podgorice, podno Hrama Hristovoga vaskrsenja, i od poda do plafona bijaše pun svježih novčanica. I taj se trezor mogadijaše otvoriti samo kad ta tri popa istovremeno ukucavahu po jednu svoju šifru, i onda zajedničkim snagama pokretahu velika trezorska vrata…“