Photo: privatna arhiva
1.
Kad je iz bolničkih prostorija stigao glas o zaustavljenom srcu i ugašenim zjenicama četvorogodišnjeg Bodina, Komlen i ja smo bili vanredno potrešeni. Bodin je bio jedino Antovo dijete. Iako je na svijet stigao uz sve poteškoće, nepravde i užase koje mogu zadesiti jednu, još uvijek neotkopčanu sudbinu, Antova unutrašnjost kao da je bila zdrobljena plastičnim eksplozivom i sve dotadašnje nade, emocije i želje koje su svakako koračale po tankom ledu, sada su najedno potonule prema samom dnu. Komlen je ćutao cijelog jutra u susjednoj sobi, dok sam ja čekirao segmente dnevnih abs rutina. Nalazio sam se na četrdeset trećem trbušnjaku u iskošenom položaju i dodatnu snagu dodavala mi je melodija jednog od dvojice slijepih muzičara, koja je brujala sa bijelog LED-a od 48 inča. Nisam osjećao pretjeranu žalost. Bodin je bio oštećen još dok je plutao u stomaku, i kada je ugledao zavodljivu svjetlost života, doktori su ga brže-bolje dijagnozom vratili u mrak. Tijelo nije moglo da podnese odrastanje i život malešnog Bodina je bio okončan već u prvom, najsićušnijem poglavlju. Doktori su u najboljem slučaju pretpostavljali život od tri godine, ali Bodin je grčevito izdržao četiri. Možda se zbog svega toga ovog jutra, u stanu, olakšanje i nametalo ispred žalosti. Mislim da su i Komlena opsijedale slične nedoumice koje su brzinski klizile od emocija do zdravog razuma, i od zdravog razuma natrag do emocija, i razmjenu riječi jutros smo zamijenili razmjenom pogleda. Da, zaboravio sam i lošu karmu. Nakon informacije o sinovljevoj smrti, Anta je pogotovo mučila loša karma. Anto, Komlen i ja smo bili profesionalni provalnici. Prije svega, strastveni provalnici. Zajedničkim radom obili smo tri hiljade sedamsto pedeset i dvije brave i pojedinačno još po nekoliko stotina. Bili smo zavisni od provaljivanja kuća, stanova, javnih ustanova, trafika, piljara i tako redom. Pored zavisnosti, to je bio i jedini posao koji smo umjeli da radimo. Jedini i koji smo željeli. Nakon saznanja o Bodinovoj bolesti, Anto je znatno gubio fokus i njegov istančani i rafinirani ukus za označene kuće oticao je poput odebljanog jezika. Bio je nezgrapan i odsutan pri posljednjim akcijama, te smo Komlen i ja razmjenjujući poglede razumijevanja, nerijetko i čistili tadašnje nedostatke. Anto je u početku vjerovao da je Bodinova bolest bila precizna meta osvetničkog talasa, pogođena kletvama iz hiljada opljačkanih usta. Komlen i ja nismo željeli da oslabljujemo Antovu odlučnost i vjeru u bilo kakvu budalaštinu koja ga je opsijedala tih dana, ali ispoljili smo parče bijesa i ogorčenosti zbog rasturanja zajednice koja je bila suština naših života. Kako je vrijeme oticalo, Anto se udaljavao i bilo je jasno da će organizacija izgubiti jednog člana. Možda i najvažnijeg.
Sahrana se obavlja danas u 14 časova. Komlen i ja sjedimo na dvosjedu, ne progovaramo riječ ni nakon duže pauze. Ponestaje nam vremena. Za svaku narednu sekundu mislim da je prelomna. Dok ne stigne, Komlen i ja se lomimo poput dasaka koje padaju i udaraju o špondu. Osjećam sedam svitaca pod kožom. Pulsiraju polifono. Sekunde se primiču i odmiču. Ipak odlučujem da danas opljačkamo kuću. Antovu porodičnu kuću. Komlen i dalje ćuti, ali mu oči pokazuju saglasnost. Svi su u kapeli, cvile i plaču nad sudbinom malog Bodina, obuzeti su pretjeranom tugom i bujicom ljudi koji ih prividno spašavaju. Anto ima sef. On ne zna da Komlen i ja pretpostavljamo da ima sef. I ja imam sef. Ima ga i Komlen. Niko ne zna ništa o tome. Bićemo efikasni i stići ćemo na sahranu. Nećemo zakasniti da iskreno pognemo glave dok Bodina budu spuštali u vječno carstvo kostiju. Uspjećemo. Jer uspijevamo svakog puta. Uobičajena prednost naših provala u odnosu na provale drugih pljačkaša je Komlen.
Komlen.
Komlen je patuljak.
I uvijek na čelu. Probijač.
Dok stoji pred vratima ili pod prozorom, ne navlači ni najmanju sumnju. Prvi utisak svakog prolaznika da je u pitanju dijete. Drugi utisak nikad ne stigne. Već ste izašli iz sumnjive zone. Antovoj kući nećemo prići na isti način. Njegovi susjedi nas poznaju, a i kuća je danas svakako prazna. Biramo najbolji način.
Ulazimo kroz zadnja vrata koja vode u podrum.
Penjemo se pomoćnim stepenicama i već smo u spavaćoj sobi.
Sef se nalazi iza jedine slike. Kao i u mojoj spavaćoj sobi. Pretpostavljam, i u Komlenovoj. Predvidljivi smo u sakrivanju sefova. U planiranju provala smo potpuno nepredvidljivi.
Obijamo sef. Pajserom.
Pravimo namjernu buku. Anto bi mogao da posumnja. Neće zbog Bodinove smrti. Niko ne može biti toliko okrutan, naročito ne najbolji prijatelji. Ipak smo okrutni. Anto je kriv. Odbio nas je toliko puta. I vjeruje u lošu karmu. Sam biraš u što vjeruješ.
Spuštamo se stepenicama prema prizemlju.
Komlen zaostaje.
Na dvosjedu sjedi prilično očuvan starac s glavom postavljenom na rukama.
Podiže je i posmatra me.
Spušta pogled k ruci koja drži torbu.
Druga drži pajser.
Starac razumije sve.
Komlen još ne ulazi u prostoriju.
Gledamo se.
Nisam skinuo kapu, ali starci nikad ne zaboravljaju oči. Ni kad se raspadnu do kraja. Otvara fioku, hitrije nego što sam pretpostavio, i izvlači pištolj. Povlačim se u hodnik i guram Komlena prema ulazu u podrum. Ocjenjujem da je predaleko. Imamo još tri koraka do pucnja. Uskačemo u procjep na podu.
Padamo na vlažne stepenice.
Sve tandrče.
U hodniku smo.
Ne znam kakvom.
Odjek izazvan padom nestaje.
Ne osvrćemo se, ali čujem da starac silazi. Doduše opreznije. Stepenice vode u dubinu, onda smo opet na ravnom. Starac nerazgovjetno viče u pozadini. Čujemo i njegove korake, ali naši su brži. Prolazimo kroz jedna vrata s rešetkama. U blagom polukrugu hodnika, prolazimo i kroz druga. Starac je tek kod prvih.
Zaustavio se.
I mi se zaustavljamo.
Dok se oprezno vraćamo prema prvim vratima, zveketanje hrpe ključeva odzvanja jasnije. Virimo i čkiljimo iz polukruga pokušavajući da nazremo radnju. Starac nas ne primjećuje dok zaključava vrata, ali zna da smo tu. Njegov osvetnički smijeh potvrđuje to. Gleda u našem pravcu i isprekidano govori da nikada nećemo izaći iz podzemlja. Komlen i ja starce ne doživljavamo ozbiljno.
Starac odlazi.
Pokušavamo da otvorimo vrata. Komlen shvata da je pajser nestao prilikom pada. Uz zakašnjenje shvatam i ja. Razumijemo se da svakako nije dobra ideja vraćati se u kuću. Ako se ne pojavimo na sahrani u dogledno vrijeme zakomplikovaćemo živote. Otklanjamo mogućnost kašnjenja.
Nastavljamo dalje.
Nove stepenice su znatno duže. Vazduh je ustajaliji i svjetlost skoro da je iščezla. Komadi slični mušicama gnjave nam lica i brzo nestanu. U potpunom smo mraku. Približavamo se slabašnoj svjetlosti na dnu, nailazimo na još jedan otvor. Zaustavljamo se. Zelena svjetlost iz procjepa obasjava izbrazdane ćoškove. Razmjenjujemo poglede i silazimo. Spuštam se prvi i prihvatam Komlena na vrat. Osjećamo se iscrpljeno, usvajamo veličinu prostora, shvatamo da se nalazimo u nepreglednim katakombama. Bočni zidovi su prekriveni gustim crnim rastinjem i mirišu na smolu. Ne znam odakle dolazi svjetlost. Držimo pravac i ne okrećemo glave izvan njega. Trudimo se da ne uočimo sjenke u pokretu. Iako smo svjesni halucinacija, stomaci se grče i koljena osjetno podrhtavaju. Kolutamo zjenicama koliko uspravljen položaj glave to dozvoljava. Mozak mi probada misao da je Anto pod kućom napravio sklonište, u kojem skriva vremensku kapsulu.
Misao prebrzo otupljava.
Stojimo na raskršću.
Ispod nas je novi procjep.
Iz njega se čuje huk crne vode.
Drugi puteljak vodi gore. Pogledamo se. Podupirem Komlena, pokušava da raščisti kamene prepreke. Paučinaste žile se prepliću u prstima koji ih otkidaju. Efikasni smo.
Puteljak je uzak i moramo da ga prolazimo klečeći. Držim Komlena za vrhove stopala, nježno ga podupirem, pokušavamo da se krećemo unisono.
Uspostavljamo veslački ritam.
Više nego uspješno se probijamo k vrhu. Još jednom opipavam torbu. Novac je na sigurnom. Komlen usporava. Kaže da se puteljak sužava. Isprva blago paničimo, te uz dodatni napor otklanjamo prepreke. Grebemo između rubova, uklanjamo sitnu zemlju, izvlačimo krupnije komade i guramo ih ispod sebe. Ponestaje nam prostora, ali osjećam da smo svega nekoliko metara pod zemljom. Jedan kamen povlači drugi i onda se obruši čitav niz. Ostajemo ukočeni. Cvilimo i dišemo usporeno. Otvor veličine šake je jedina mogućnost koja nas vodi dalje. Susjedna prostorija djeluje prostrano. Komlenova ruka ništa ne opipava. Obuzima nas strah, istovremeno. Odjednom, začuje se zvuk pomicanja ploče. Dolazi jaka svjetlost iz susjedne prostorije. Bečimo kroz procjep i navikavamo oči na bijelinu. Čuju se brojni glasovi muškaraca i žena. Urlamo kao nikad i dozivamo pomoć.
Nadjačavaju nas.
Urlamo glasnije.
Grla nas izdaju, zaustavljamo se. Prepoznajemo Antov glas. Utišavamo se i osluškujemo plač. Ne želi da Bodina spuste pod zemlju. Obuzima nas nesvakidašnja jeza. Shvatamo šta se događa. Zjenice nam kolutaju svemirskom brzinom. U prostoriju sporo silazi kanap koji pridržava sićušni sanduk. Glasovi se sada miješaju i prerastaju u histeričnu vrisku i stampedo, dok kovčeg glatko klizi, ponire i biva nježno položen pred naše oči. Pijesak sipi nad njim. Ploča se naglo zatvara, dok lopate zvekeću po betonu. Onda se sve zamrzava. Komlen i ja se tražimo, ali položaj nam ne dozvoljava susret očima. Jedino nam preostaje da žmurimo i zamišljamo Bodina ograđenog hrastovinom. Osjećam Komlenovo drhtanje. Polako i neosjetno, mrak nam prekrije lica. Trudimo se da jedan drugog ne čujemo.
Još jednom opipavam torbu na leđima.
Na sigurnom je.
Nadam se da je i Bodin.
Da smo i mi.