Photo: privatna arhiva

1.

Kad je iz bolničkih prostorija stigao glas o za­ustavljenom srcu i ugašenim zjenicama četvo­rogodišnjeg Bodina, Komlen i ja smo bili van­redno potrešeni. Bodin je bio jedino Antovo dijete. Iako je na svijet stigao uz sve poteško­će, nepravde i užase koje mogu zadesiti jed­nu, još uvijek neotkopčanu sudbinu, Antova unutrašnjost kao da je bila zdrobljena plastič­nim eksplozivom i sve dotadašnje nade, emo­cije i želje koje su svakako koračale po tan­kom ledu, sada su najedno potonule prema samom dnu. Komlen je ćutao cijelog jutra u susjednoj sobi, dok sam ja čekirao segmente dnevnih abs rutina. Nalazio sam se na četrde­set trećem trbušnjaku u iskošenom položaju i dodatnu snagu dodavala mi je melodija jed­nog od dvojice slijepih muzičara, koja je bru­jala sa bijelog LED-a od 48 inča. Nisam osje­ćao pretjeranu žalost. Bodin je bio oštećen još dok je plutao u stomaku, i kada je ugle­dao zavodljivu svjetlost života, doktori su ga brže-bolje dijagnozom vratili u mrak. Tijelo nije moglo da podnese odrastanje i život ma­lešnog Bodina je bio okončan već u prvom, najsićušnijem poglavlju. Doktori su u najbo­ljem slučaju pretpostavljali život od tri godi­ne, ali Bodin je grčevito izdržao četiri. Možda se zbog svega toga ovog jutra, u stanu, olak­šanje i nametalo ispred žalosti. Mislim da su i Komlena opsijedale slične nedoumice koje su brzinski klizile od emocija do zdravog razu­ma, i od zdravog razuma natrag do emocija, i razmjenu riječi jutros smo zamijenili razmje­nom pogleda. Da, zaboravio sam i lošu karmu. Nakon informacije o sinovljevoj smrti, Anta je pogotovo mučila loša karma. Anto, Komlen i ja smo bili profesionalni provalnici. Prije svega, strastveni provalnici. Zajedničkim radom obili smo tri hiljade sedamsto pedeset i dvije bra­ve i pojedinačno još po nekoliko stotina. Bili smo zavisni od provaljivanja kuća, stanova, javnih ustanova, trafika, piljara i tako redom. Pored zavisnosti, to je bio i jedini posao koji smo umjeli da radimo. Jedini i koji smo željeli. Nakon saznanja o Bodinovoj bolesti, Anto je znatno gubio fokus i njegov istančani i rafi­nirani ukus za označene kuće oticao je poput odebljanog jezika. Bio je nezgrapan i odsutan pri posljednjim akcijama, te smo Komlen i ja razmjenjujući poglede razumijevanja, neri­jetko i čistili tadašnje nedostatke. Anto je u početku vjerovao da je Bodinova bolest bila precizna meta osvetničkog talasa, pogođena kletvama iz hiljada opljačkanih usta. Komlen i ja nismo željeli da oslabljujemo Antovu od­lučnost i vjeru u bilo kakvu budalaštinu koja ga je opsijedala tih dana, ali ispoljili smo par­če bijesa i ogorčenosti zbog rasturanja zajed­nice koja je bila suština naših života. Kako je vrijeme oticalo, Anto se udaljavao i bilo je ja­sno da će organizacija izgubiti jednog člana. Možda i najvažnijeg.

Sahrana se obavlja danas u 14 časova. Ko­mlen i ja sjedimo na dvosjedu, ne progovara­mo riječ ni nakon duže pauze. Ponestaje nam vremena. Za svaku narednu sekundu mislim da je prelomna. Dok ne stigne, Komlen i ja se lomimo poput dasaka koje padaju i udaraju o špondu. Osjećam sedam svitaca pod kožom. Pulsiraju polifono. Sekunde se primiču i od­miču. Ipak odlučujem da danas opljačkamo kuću. Antovu porodičnu kuću. Komlen i dalje ćuti, ali mu oči pokazuju saglasnost. Svi su u kapeli, cvile i plaču nad sudbinom malog Bo­dina, obuzeti su pretjeranom tugom i bujicom ljudi koji ih prividno spašavaju. Anto ima sef. On ne zna da Komlen i ja pretpostavljamo da ima sef. I ja imam sef. Ima ga i Komlen. Niko ne zna ništa o tome. Bićemo efikasni i stići ćemo na sahranu. Nećemo zakasniti da iskre­no pognemo glave dok Bodina budu spuštali u vječno carstvo kostiju. Uspjećemo. Jer uspi­jevamo svakog puta. Uobičajena prednost na­ših provala u odnosu na provale drugih pljač­kaša je Komlen.

Komlen.

Komlen je patuljak.

I uvijek na čelu. Probijač.

Dok stoji pred vratima ili pod prozorom, ne navlači ni najmanju sumnju. Prvi uti­sak svakog prolaznika da je u pitanju dije­te. Drugi utisak nikad ne stigne. Već ste izašli iz sumnjive zone. Antovoj kući nećemo prići na isti način. Njegovi susjedi nas poznaju, a i kuća je danas svakako prazna. Biramo naj­bolji način.

Ulazimo kroz zadnja vrata koja vode u podrum.

Penjemo se pomoćnim stepenicama i već smo u spavaćoj sobi.

Sef se nalazi iza jedine slike. Kao i u mojoj spavaćoj sobi. Pretpostavljam, i u Komlenovoj. Predvidljivi smo u sakrivanju sefova. U plani­ranju provala smo potpuno nepredvidljivi.

Obijamo sef. Pajserom.

Pravimo namjernu buku. Anto bi mogao da posumnja. Neće zbog Bodinove smrti. Niko ne može biti toliko okrutan, naročito ne najbo­lji prijatelji. Ipak smo okrutni. Anto je kriv. Od­bio nas je toliko puta. I vjeruje u lošu karmu. Sam biraš u što vjeruješ.

Spuštamo se stepenicama prema prizemlju.

Komlen zaostaje.

Na dvosjedu sjedi prilično očuvan starac s glavom postavljenom na rukama.

Podiže je i posmatra me.

Spušta pogled k ruci koja drži torbu.

Druga drži pajser.

Starac razumije sve.

Komlen još ne ulazi u prostoriju.

Gledamo se.

Nisam skinuo kapu, ali starci nikad ne zaboravljaju oči. Ni kad se raspadnu do kra­ja. Otvara fioku, hitrije nego što sam pretpo­stavio, i izvlači pištolj. Povlačim se u hodnik i guram Komlena prema ulazu u podrum. Ocje­njujem da je predaleko. Imamo još tri koraka do pucnja. Uskačemo u procjep na podu.

Padamo na vlažne stepenice.

Sve tandrče.

U hodniku smo.

Ne znam kakvom.

Odjek izazvan padom nestaje.

Ne osvrćemo se, ali čujem da starac silazi. Doduše opreznije. Stepenice vode u dubinu, onda smo opet na ravnom. Starac nerazgo­vjetno viče u pozadini. Čujemo i njegove kora­ke, ali naši su brži. Prolazimo kroz jedna vra­ta s rešetkama. U blagom polukrugu hodnika, prolazimo i kroz druga. Starac je tek kod prvih.

Zaustavio se.

I mi se zaustavljamo.

Dok se oprezno vraćamo prema prvim vratima, zveketanje hrpe ključeva odzvanja ja­snije. Virimo i čkiljimo iz polukruga pokušava­jući da nazremo radnju. Starac nas ne primje­ćuje dok zaključava vrata, ali zna da smo tu. Njegov osvetnički smijeh potvrđuje to. Gleda u našem pravcu i isprekidano govori da nikada nećemo izaći iz podzemlja. Komlen i ja starce ne doživljavamo ozbiljno.

Starac odlazi.

Pokušavamo da otvorimo vrata. Komlen shvata da je pajser nestao prilikom pada. Uz zakašnjenje shvatam i ja. Razumijemo se da svakako nije dobra ideja vraćati se u kuću. Ako se ne pojavimo na sahrani u dogledno vrijeme zakomplikovaćemo živote. Otklanjamo mo­gućnost kašnjenja.

Nastavljamo dalje.

Nove stepenice su znatno duže. Vazduh je ustajaliji i svjetlost skoro da je iščezla. Koma­di slični mušicama gnjave nam lica i brzo ne­stanu. U potpunom smo mraku. Približavamo se slabašnoj svjetlosti na dnu, nailazimo na još jedan otvor. Zaustavljamo se. Zelena svje­tlost iz procjepa obasjava izbrazdane ćoškove. Razmjenjujemo poglede i silazimo. Spuštam se prvi i prihvatam Komlena na vrat. Osjeća­mo se iscrpljeno, usvajamo veličinu prosto­ra, shvatamo da se nalazimo u nepreglednim katakombama. Bočni zidovi su prekriveni gu­stim crnim rastinjem i mirišu na smolu. Ne znam odakle dolazi svjetlost. Držimo pravac i ne okrećemo glave izvan njega. Trudimo se da ne uočimo sjenke u pokretu. Iako smo svjesni halucinacija, stomaci se grče i koljena osjet­no podrhtavaju. Kolutamo zjenicama koliko uspravljen položaj glave to dozvoljava. Mo­zak mi probada misao da je Anto pod kućom napravio sklonište, u kojem skriva vremensku kapsulu.

Misao prebrzo otupljava.

Stojimo na raskršću.

Ispod nas je novi procjep.

Iz njega se čuje huk crne vode.

Drugi puteljak vodi gore. Pogledamo se. Podupirem Komlena, pokušava da raščisti ka­mene prepreke. Paučinaste žile se prepliću u prstima koji ih otkidaju. Efikasni smo.

Puteljak je uzak i moramo da ga prolazi­mo klečeći. Držim Komlena za vrhove stopala, nježno ga podupirem, pokušavamo da se kre­ćemo unisono.

Uspostavljamo veslački ritam.

Više nego uspješno se probijamo k vrhu. Još jednom opipavam torbu. Novac je na si­gurnom. Komlen usporava. Kaže da se pute­ljak sužava. Isprva blago paničimo, te uz do­datni napor otklanjamo prepreke. Grebemo između rubova, uklanjamo sitnu zemlju, izvla­čimo krupnije komade i guramo ih ispod sebe. Ponestaje nam prostora, ali osjećam da smo svega nekoliko metara pod zemljom. Jedan kamen povlači drugi i onda se obruši čitav niz. Ostajemo ukočeni. Cvilimo i dišemo usporeno. Otvor veličine šake je jedina mogućnost koja nas vodi dalje. Susjedna prostorija djeluje prostrano. Komlenova ruka ništa ne opipava. Obuzima nas strah, istovremeno. Odjednom, začuje se zvuk pomicanja ploče. Dolazi jaka svjetlost iz susjedne prostorije. Bečimo kroz procjep i navikavamo oči na bijelinu. Čuju se brojni glasovi muškaraca i žena. Urlamo kao nikad i dozivamo pomoć.

Nadjačavaju nas.

Urlamo glasnije.

Grla nas izdaju, zaustavljamo se. Prepo­znajemo Antov glas. Utišavamo se i osluškuje­mo plač. Ne želi da Bodina spuste pod zemlju. Obuzima nas nesvakidašnja jeza. Shvatamo šta se događa. Zjenice nam kolutaju svemir­skom brzinom. U prostoriju sporo silazi ka­nap koji pridržava sićušni sanduk. Glasovi se sada miješaju i prerastaju u histeričnu vrisku i stampedo, dok kovčeg glatko klizi, ponire i biva nježno položen pred naše oči. Pijesak sipi nad njim. Ploča se naglo zatvara, dok lopate zvekeću po betonu. Onda se sve zamrzava. Ko­mlen i ja se tražimo, ali položaj nam ne dozvo­ljava susret očima. Jedino nam preostaje da žmurimo i zamišljamo Bodina ograđenog hra­stovinom. Osjećam Komlenovo drhtanje. Pola­ko i neosjetno, mrak nam prekrije lica. Trudi­mo se da jedan drugog ne čujemo.

Još jednom opipavam torbu na leđima.

Na sigurnom je.

Nadam se da je i Bodin.

Da smo i mi.