Foto: Luka Ratković

(nastavak teksta iz prethodnoga broja)

U ljeto 1995. godine Internet je uveo „intelektualnu mrežu“ Intelnet, u vrsti posebnoga metaprostora za svakakve međudisciplinarne ideje i diskurse (Banka novih ideja, thinklinks, humanistička metadisciplina intelnetika itd.). Epštejn tumači da je Intelnet „bio zamišljen kao intelektualizacija tehničkih mogućnosti Interneta“, i pokušaj humanističkoga osvajanja mnoštva elektronskih kanala, pa pita: „Kako pretvoriti sveprožimajuću kibernetičku mrežu u zamršenost misli, u meuđudisciplinarno tkivo svesti?“ /Naravno, suština i jeste mogu li se, kako, za koje svrhe tehnoperfekcije uređa preobratiti u ljudsku upotrebu, ili samo biti pomagala za manipulaciju, postvarenje, podvorenje, pa i zadovoljenje[…]/ I misao, i svijest, koje autor podrazumijeva, ali kontekstualno ne raskriva u internetsko/intelnetskoj saobrazbi, daju mu povoda „mišljenju da je humanistički um osuđen na večito zaostajanje za svojim tehničkim mogućnostima[…]“, u čemu je i tajna postmodernizma. Primijetiću da um svakako, svejedno sa kakvim pridjevskim značenjem, nije dovoljno sposoban, koliko je misao, da nadvlada logos techne. Vidi se i po tome što je, sada pominje kapacitet uvećane misli za 1,3 ili 1,7 puta (valjda uobičajeno miješanje uma i misli) u velikome zaostatku za milionima puta moći sredstava komunikacija. Začudno je što je za nemoć uma prema tehnici uzeo postmodernizam. „I upravo taj sistem neskladnih pokreta, to uviđanje svoje jalovosti, praznjikavosti, nenadoknadive manjkavosti, ta ironija i samoironija prolaska individualnog saopštenja kroz nadindividualni kanal i dobija naziv postmodernizam.1
Misao je svakako tvoritelj i vrhunske tehnike u svakojakoj primjeni. Mislionice koje su smišljene da otjelotvore virtuelnu zbilju, pojmovno ispunjavaju svoju namjenu. Pravo pitanje je: može li se misao zatvoriti u tehnički uređaj, svejedno koliko bio savršen i upotrebljiv. Ili je tzv. vještačka inteligencija (o kojoj raspravljam u Misli prava i potpuna zamjena M/misli). Striktno je zaista tegobno, možda i neizvodljivo, razdvajati um i misao u svijetu tehničkih pomagala, ali je razložno da se pokuša objasniti kako/zašto naizgled zatvoreni univerzum tehnike postaje čovjekova potreba i navika života. Makar koliko se odbijala tehno/info/sajber/sfera, ona je odista postala stvar(a)na stvarnost, svejedno kako se nazivala. Ispisao sam i sam dovoljno suzdržanosti, pa i pogrda na tehničko postvarenje čovjeka. Međutim, smisao i smjer razvoja nije u ništenju, nego u upotrebi tehnike za ljudske svrhe. Zato i misaonu poietiku unosim u virtuelnu umjetnost, kao svojstvo koje je, koliko je moguće, oduhovljuje, puni značenjima i svrhama ispunjenja pravih čovjekovih potreba.
Naravno, veliko je iskušenje hoće li, koliko, za koga sudbina čovjeka od roba do robota, i robe za drugoga biti neminovna, ili ima izlaza i u životu istinskih ljudskih potreba. […]
Veliko iskušenje u digitalizovanju virtuelne stvarnosti je u mogućnosti stapanja.
Digitalna simulacija razvojem mehanizama virtuelne imaginacije dostiže psihološka stanja potpunoga stapanja. Žan-Mari Šefer u tri središta digitalnih funkcija nalazi spajanje djejstava koje je bilo primjenjivano i u ranijim sistemima znakova. Tako je vrsta multimedijalnosti bila neprestano u baletu i pozorištu, naročito u operi. U interaktivnosti uvijek učestvuju subjekt i fizičko okruženje. Digitalna sposobnost fikcije je u objedinjavanju svih mehanizama za simulaciju, kojom se učesnici stapaju u doživljaju virtuelne stvarnosti.2
Subjekt svjesno koristi tehnike digitalizacije da opremljen potrebnim uređajima proživljava željenu stvarnost. Dok traje opsjena, biva zatočen u programiranom svijetu koji ga stapa sa neobičnim iskustvima. Izvan spleta uređaja zatočen je u banalnosti svakidašnjega života iz koga može sam nakratko da izbjegne. Totalizacija virtuelnoga stapanja je moguća samo povremenim „izletima“ u paralelni svijet.
Samo naizgled nestaje prostor/vrijeme u virtuelnome zaboravu zbilje, u koju se ipak sve – vraća, pošto je čovjek fizički nazočan. Virtuelno je samo u opsjegu opsjene. Život je pretežno izvan stroja, ako se ne zađe Iza i srasta sa prividom. Tada se nestaje, opet u okružujućemu prostor/vremenu zbilje – s ove strane, makar kao zemni ostatak.
Hoće li ipak u virtuelnoj svakovrsnoj zanimaciji zadugo biti zanesen zadovoljstvima tehnomagije.
Smišljajući istrajno kako da ispuni P/prazninu u sebi i vremena koje neumitno prolazi.
Hoće li samo iskušavati sve savršenijim tehničkim kreaturama zavisi i od manipulisanja onih koji od toga prave korist za sebe. Izumljivanja Gejtsovih nasljednika Googla, Jahooa, Apla[…] iznova će navoditi na kupovinu i korišćenje uređaja koji su zavodljiviji u ispunjavanju
simulisane
fakcione
fikcione stvarnosti
virtuelne.
Čovjek, svejedno koliko ko želio da se poistovjeti, ne može da se fizički potpuno preseli u kiber – prostor, ali će dovoljno biti zaokupljen da mu preostane samo – san za življenje, ako se i tamo/tako ne pretvori u – igricu?!
Beskrajna igra se nastavlja novim čovjekovim izumima „bjekstva“ od sebe i zbilje koja ga ograničava. […]

Veliki znalac simulisane stvarnosti Nikolas Kar, uvršćen u sto najuticajnijih ličnosti u oblasti informatičkih tehnologija, u svojoj knjizi Veliki preokret (The Big Switch, 2008) zabrinut je za čovjekovo mentalno zdravlje u sveopštoj internetizaciji. „Proteklih godina imam neugodan osjećaj da se nešto ili neko poigrava mojim mozgom, reformatira moja neuronska kola i reprogramira moju memoriju“. Moćnici poput Gugla, Jutjuba, Vikipedija dokopali su se mreže u kojoj će ljudi biti samo neuroni gigantskoga mozga, kako se ranije strahovalo: točkići u mašineriji čiju svrhu drugi određuju. Poređeno je sa poznatim filmom Totalni opoziv Filipa K. Dika i Pola Verhovena, u kojemu Arnold Švarceneger igra Daglasa Kvejda, kojemu su u paket-aranžmanu neobičnih doživljaja smiješali stvarnosne i lažne osjećaje, uspomene. […]3
Karova vizija informatičke zbilje kazuje da smo moguće žrtve pravoga totalnoga opoziva. Čovjek postaje sredstvo sve savršenije i sofisticiranije kompjuterske tehnologije, kojoj se potpuno podređuje.
Moje istraživanje navodi na potrebu otvorene poietičke mogućnosti razumijevanja, tumačenja i vrjednovanja umjetničkih, znači i književnih djela.
Sklon sam pluralnosti poetika i metodika, ako se već želi da održi naviknuti diskurs.
Mogu se dovitljivo i doslovno nazivati odgovarajućim imenima, ali je bitno koliko su otvoreni i prikladni za misaonu poietiku kojom se bavim. U klasičnoj poetici su „oprobani“ načini stvaranja, sa poželjnim obrascima i ishodima. U razvoju umjetnosti su nastajali brojni nekonvencionalni poetski izrazi, koji su stvarali nove i drukčije svjetove. U istraživanju sam „odabrao“ fikcionalne, nemoguće i virtuelne svjetove misli […] Dodao sam i svijet snova i naučne fantastike.
U vrijeme Mreže svih mreža, internetizacije, tehnicizacije, globalizacije, koje zahvataju sve više života, misli, osjećanja, postupaka i pripadnika nacije, moglo bi se razmatrati koliko bivaju novi način mišljenja i stvaranja sistema vrijednosti.
Je li vraćanje u prvobitnu zajednicu novoga tipa sveopšte tehnizacije?

Postaje li postvarivanje tehnikom, osmišljeno ideologijom, vođeno tehno-logikom, koje zadobija metafizičke razmjere utonuća u virtuelnu stvarnost, – novo čovjekovo stanište.
Virtuelna stvarnost je mnogo više i neizvjesnije od utisnutoga kompjuterskoga znaka, programa VI (Vještačke inteligencije, makoliko bila savršena)… U virtuelnome doživljaju čovjek je, kako bi se reklo, i objekt i subjekt sopstvenoga života, uokvirenoga tehničkom magijom slika, zvuka, dodira…
Jesu li techne supstancija, tehnika egzistencija, tehnouređaji simulacija… života… Iščezava li nacija u sveobuhvatnosti techne, ili se preoblikuje u novim načinima činjenja i doživljaja zajednice?
Jesu li proizvođenje ideologije i tehnike u postvarenome svijetu istovrsne: da se sve što se stvori pretvori u robu, tehnika u robota, čovjek u (novovjekovnoga) roba?
U virtuelnoj umjetnosti su kôd i algoritam obrasci izvršenja. Algoritam je binaran: 01. Tehničkim hardversko/softverskim pomagalima se sve dekoduje.
Tehnika vladanja je doslovno prigrabila i primijenila praktičnost tehničkih pomagala da se ispuni osnovna svrha: apsolutna vlast pod imenom tehničkoga ratia. Techne biva svedena na ideološki kod koji sadrži i sažima volju za moć u svakodnevnoj primjeni prisile. Demokratske institucije samo tehnički nose imena vladavine naroda. Manipulacija masama, pa i nacijom operacionalizovana je kroz masmedije koji su uzorni sljedbenici vlasti.
Pitam: koje/kakvo/za koga preobražavanje: za aktera, sa-učesnika, sačinitelja, naručioca?
Spajaju li se ideologizacija nacije i ideologizacija tehnike u orbitu virtuelnoga prostora?
Ideologija je naveliko ušla u grotlo tehnikuma, da ga oblikuje, usmjeri i opravda. Naravno i iskoristi za svoje svrhe vladanja. Ideolozi nijesu više banalni zavoditelji mase za dnevno-političke ciljeve, nego sofisticirani softveraši, koji algoritamsko kodiraju bezbrojne igrice i programe, poplavljuju internetske komunikacije. Oni u svakovrsnim programima formulišu poželjne „istine” i sisteme vrijednosti, koji se interiorizuju u osobe, i postaju sopstveno uvjerenje „igrača”, „čitača”, konektora, „kolektora”… Vjerovatno pretjerujem u opisima, možda izgleda i u osudama. Pokušavam samo da „prozrem” mogućnosti ideologizacije tehničkoga univerzuma za pragmatične ciljeve onih koji hoće da zarade i da zavladaju.
U svijetu u kojemu živimo više je stvarnosti, sve više i svakorsna Virtuelna stvarnost.
Sve realnosti izvan stvarnoga života bivaju mogućnost da se do/pro/nad/živi svakidašnjica u drukčijim svjetovima.
Uranjanjem u virtuelni svijet spoznaje, doživljaja, osjećaja, svim čulima, poistovjećivanja, misaonoga otkrivanja sredstvima opsjene instalacione tehnike, u instalaciono okruženje… biva zavisnik, koje se ispunjava novom i drukčijom zbiljom. Stvarnost, i koju ne opažamo, postoji. Ako se sve svede na opažajno, onda se čovjekov svijet sužava, zatvara, hermetizuje. Virtuelna stvarnost je samo mogućnost da se otkrivaju čovjekove sposobnosti vizuelizacije i osobene spoznajno-čulne i misaone tvorbe.
Digitalnu opsesiju proziru Matthew Fuller i Andrew Goffey u filozofskoj knjizi „Evil media“ baveći se upravo sivom zonom u kojoj digitalni mediji funkcionišu, objašnjavaći strategije, trikove, obmane i prevare u hipnotizerskoj „proizvodnji“ stvarnosti, pa otud i „zlo“ u naslovu djela, posebno pogubnoga za djecu.
Željko Rutović, na osnovu knjige, predstavlja digitalni pejzaž:
„Transparentnost virtuelnog svijeta u kome žive današnja djeca, iz korijena je izmijenio sveukupne tradicionalno-patrijarhalne socijalne obrasce vaspitanja, obrazovanja, igre, prijateljstva…Inteligentna zajednica budućnosti, u čijem je centru digitalni pejzaž, donosi novo prošireno iskustvo fizičkog svijeta, koje se prožima i često integriše u virtuelni hibridni poredak. Stasale su nove socijalne uloge, novi komunikacioni standardi i nove (pro) pozicije ponašanja mladih kojima je digitalno doba ubrzalo djetinjstvo i sazrijevanje, a samim tim i preobražaj ukupnih društvenih odnosa.“ Ilustruje činjenicom da se, prema istraživanju „Birmingham Science City“, 54 odsto malih Engleza prije se obraća za savjet Guglu nego roditeljima ili nastavnicima. Već počinju da prestaje podučavanje djecu pisanim slovima, što znači da kultura apsolutnoga digitalnoga poretka postaje totalna (moj kurziv, DI) i neumoljivo disperzivna. Najpoznatija štampana enciklopedija na svijetu, Enciklopedija Britanica, poslije 244 godine prestaje da izlazi.
Virtuelni svemir izmjestio je prirodno središte svijeta, izolovao biološki raspored fenomenoloških izvora i zadovoljstva igre, druženja, komunikacije, učenja…
Umjesna je Rutovićeva prosudba da je multidisciplinarno promišljanje „nove komunikativnosti“ i nove pismenosti, te opasnosti onlajn svijeta od digitalnih predatora,(moji kurzivi, DI) izazov i nužnost podjednako društva, akademske zajednice, medija… Zalazi u suštinsko objašnjenje da je tržište„legitimno“ opravdanje što nema odgovarajuće medijske edukacije. Svetost i nedodirljivost slobodnoga tržičta je, dodajem, zabran koji neoliberali strogo nadziru i čuvaju. Rutović napominje da se tako originalno i olako shvaćen liberalni kapitalizam posebno u ovome žanru reflektuje na djecu. Digitalno, hladno i sračunato doba, zahtijeva od nas da osluškujemo djecu, sa opomenom da duša gubi čar onda kada prestanemo da se sjećamo sopstvenog (tradicionalnog) djetinjstva. Inače, svako sjećanje, ili preciznije, kultura sjećanja danas postaje ravna senzaciji.4 Izumioci i vlasnici najnovijih info-tehnologija su multimilijrderi, među najbogatijima na svijetu. Sveobuhvatnost potrošačke kulture može biti ispunjiva samo ili najviše za imućne. Najveći dio savremenoga čovječanstva živi u bijedi ili na ivici siromaštva. Razumljivo mi je što se kori upotreba tehničkih čuda za vrstu porobljavanja ljudi, pa i djece. Izlaz i izbava nijesu u zabrani djece da se internetizuju/digitalizuju, nego u društvenome programu i sveobuhvatnim mjerama da se usklade čovjekov život i svijet sa stvarnim potrebama humanoga društva, u kojemu je tehnika čovjekovo sredstvo a ne napast ili pošast. Neoliberalistička ideologija, strategija i djelatnost će težiti neprekidnome uvećanju kapitala za najbogatije svim sredstvima. Sve dok je pohlepa noseća sila izbijanja što većih profita neće se dosezati do zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba.
Novi izazovi nastaju u Digitalnoj galaksiji.
Razvoj Interneta omogućuje nastanak i primjenu hiperteksta u svjetskoj mreži mreža.
U totalizaciji digitalizacije i vituelizacije pimjenom sve savršenijih tehničkih pomagala vjerovatno nije predvidljivo što će sve i kuda da zaokreće i sa knjigom. Prorokovati je samo vrsta zabave, zabune ili želje ili straha od neizvjesne sjutrašnjice. Nazivi su, makar koliko bili dovitljivi, najčešće proizvoljni. Mogao bih i ja sve da proglasim za postmodernizam, ako se sluti koliko će se iskušavati novi tehnički izumi i u svijetu umjetnosti. Misao jeste tvoračka u svemu što nastupa. Zavisi od moći i svijesti/savjesti čovjeka hoće li svoje „osvajanje“ sebe i svijeta usmjeriti za svrhe zadovoljenja ljudskih potreba ili za porobljavanje jednih drugima!
Noviji izdanak izdaha postmodernizma je internetski mix u kome pod imenom nove kulture ostaju samo kombinacije odlomaka, navoda, fragmenata, parčića, brikolaža, kolaža. Prepisivanje drugoga autora, bez navođenja izvora, nije više krađa, plagijat, nego samo jedna od tehnika književnoga pisanja. Nestaju autorstvo i originalnost, još se zadržava tzv. autentičnost, pa nagrade dobijaju i knjige koje su krpara prepisanih tekstova. I u muzici i u likovnoj umjetnosti se miksuje po proizvoljnim prohtjevima.5 Postmodernizmu ne pripisujem krivicu za tviteraturu, vrstu novoga medija i socijalne mreže u kojoj je sva vještina da se u najviše 140 slovnih znakova sabije lična poruka. Vrhunac je svakako što se i djela klasične književnosti tvituju. Tako je i Beketov Čekajući Godoa sveden: „Vladimir i Estragon stoje pored stabla i čekaju Godoa. Njihov status nije apdejtovan.“ Džojsov Uliks optiče: „Čovek se muva po Dablinu. Detaljno pratimo svaki minut njegovog dana. Verovatno previše tvituje […]“.6
Dovitljivo je kako se može poigravati sa svime što je čovjek stvarao i čini ga samosvojnim u svemiru. Haiku i aforizmi su na dobar način isprobali/isprobavaju sažetke misaone tvorbe. Čovjek će stalno tragati za novim izražajnim sredstvima svoje mašte i darovitosti. Vjerujem da ipak neće zatrti moć neograničenoga misaonoga treptaja.
Hoće li u navali novih medijskih omama, interneta i video igara nestati Deveta umjetnost, Strip, koji je slavio svoj uspon sedamdesetih godina dvadesetoga vijeka, a začetke, kako vele ljubitelji, imao još u praistorijskim pećinskim crtežima. Opstaće, vjerovatno, koliko bude uspijevao da medijsko/magijskom tvorbom nalazi i opčinjava čitaoce/gledaoce.
Umjetnost će istrajavati uprkos mogućoj želji i nakani da se sve pretvori u virtuelni svijet, svede na danonoćno fejsbukovanje i tvitovanje.
Nastajaće novi, „dovitljiviji“ načini svakovrsnoga performansa, hepeninga, hiperrealizma, virtuelnoga igrokaza […], pa će se žudjeti za „klasičnim“, „modernim“ oprobanim po spoljnim „otiscima“ oblicima umjetničkoga stvaranja.
Hoće li digitalizacija knjige, pa i svih umjetnosti, preplaviti svijet? Dokle sežu e-čitači tipa kindl, nuk, ajped. […] Hoće li se gubiti čari čitanja, a nastajati gutači „svarljivih“ knjiga u čarobnim kutijicama. […]
Najnoviji doživljaj priče postaje “knjiga slušalica”: podkast priključen na mobilni. Najavljuje renesansu slušanja, omogućuje bjekstvo od banalnosti “Fejsbuka” i zasićenosti “klik mamcima” – internetskim obmanama.7
Završavam sa napomenama o mogućemu kraju i svake knjige.
Knjiga ipak, svejedno kako se pro-čitavala i pro-suđivala, opstaje. I nakon četiri decenije od kako je u okviru Gutenbergovoga projekta digitalizovan prvi pisani dokument traje rasprava hoće li elektronska knjiga uništiti štampanu knjigu. Najnoviji odgovor su dali Žan-Klod Karijer i Umberto Eko u razgovoru Ne nadajte se da ćete se rešiti knjige (Gradac, Čačak 2011).
Ipak, retorički pitam: Ako se nije ispunila Bartova najava o smrti autora, niti Liotarova o nestanku Velike naracije, pa ni postmodernistička zamjena autora skriptorom, hoće li iščiljeti čitalac?
Za sada, u modi je neoliberalistička komerijalizacija koja sve vrijednosti svodi na dnevnu korist. Golo tržište ne miluje, nego kada uzmogne siluje: knjižare se pretvaraju u krpare, ili liče na piljare, svaštare, jevtine knjige prodaju u kioscima. Njegovo Kraljevsko Veličanstvo Čitalac srozava se na banalnoga konzumenta. Uprkos svemu, dobra knjiga istrajava.
Imaće knjiga stvaraoce svejedno kako se oblikovala i tehnički, estetski itd. obznanjivala.
A knjige će biti dok je Č/čovjeka
A čovjeka će biti dok traga, volim da ponavljam: dok misli
Kada prestane da misli, čovjek više neće imati – smisao
Ipak, koliko se u neizvjesnosti da se u nagonima za kodovanje, tviteranje ljudska misao sabija u okvire, u pokrove?
U svojim knjigama o moćima misli: Misao i smisao, Njegoševo počelo, Omama duha, Sizifova varka, Misao, Misaona po(i)etika, Nadošla misao dao sam brojne razloge, pobude i potrebe a se čovječanstvo usmjeri i usredsredi na svoje najveće sposobnosti upravo u smisaonome djelanju.
Veoma cijenim sve spisatelje koji nude spasonosne ideje, projekte i programe usrećivanja svijeta. Nadohvat su mi u sažetku knjige Juvala Noa Hararija 21. lekcija za 21. vijek, prevedena na 50 jezika u više od četiri miliona primjeraka, i Homo deus, koje se upravo bave načinima za čovjekovo ponašanje u vijeku u kojemu živimo.
U poglavlima prve knjige obuhvata: razvijane iluzije, posao, sloboda, jednakost, zajednica, civilizacija, nacionalzam, religija, imigracija, terorizam, rat, smjernost, Bog, seularnost, neznanje, pravda, postistina, aučna fantastika, obrazovanje, sisao, meditacija. Nemam opaski ni na nabrojano ni na redosljed.
Zastajem na Hararijevu tvrdnju/stav da je posljednji čas da se ljudski rod „uzme u pamet“ i potrudi da upozna sopstveni um „pre nego što algoritmi počnu da odlučuju umesto nas“. U svojim knjigama u vrsti dokaznoga postupka ustvrđujem daje misao stvaralac a um izvođač misli. U knjizi Homo deus: Katka istorija sutrašnjice istražuje projekte koji će oblikovati dvadesetprvi vijek od prevazilaženja smrti do stvaranja vještačkoga života. Nalazi da je pred nama faza evolucije Homo deusa. Bogotvorene/oboženje čovjeka odista jeste lemenita misao i namjera… Ali…
U romanu Prosvećeni svet Stiven Pinker procjenjuje stanje čovječanstva na početku trećega milenijuma i uzdiže razum, nauku, humanizam i napredak kao ideale koji nas vode u budućnost. Život, zdravlje, prosperitet, sigurnost, mir, znanje i sreća su u porastu, što je dar prosvjetiteljstva,uvjerenja da razum i nauka mogu da dovedu do procvata čovječanstva.8
Iskustvo u primjeni načela Prosvjetiteljstva i vjere u razum i neprekidni napredak čovječanstva su nedovoljni za sveukupni željeni razvoj čovječanstva.
Da li i čovjek sam, samim tim što neposredno, neprekidno, spojen, priključen tehno-uređaju, sve moćnijim strojem, postaje i sam vrsta pribora koja služi spoljnoj sili i svrsi, naizgled bezimenoj, bezobličnoj… Pitanje je: Da li je postojeća a nevidljiva sila odista hardver/softver „otjelotvorena“ i vremenom samodjelatna da preuzme sve čovjekove čari i čini?! Logično bi bilo da u ime Techne sve vidi, vodi, nadgleda, vlada…
Mrzitelji svake tehnike, koju, svaku, oglašuju za novoga vlasnika čovjeka, kude nastajući tehnički univerzum.Pravo je pitanje: Hoće li odista Omnia technika biti Gospodar ili sredstvo čovjekove moći da ovlada sopstvenim i spoljnim silama za svrhe Čovjeka, svih ljudi, ili samo pribor i pribježište onih koji čovjeka tehnikom pretvaraju u posjed i podanika za svoje ciljeve?!
Jasni su odgovori, samo je neizvjesno hoće li Ljudi samosvjesno, samodjelatno, združeno (s)misaono uspjeti da pojme i primijene sopstvene moći da zavladaju cjelinom svoga Života.

Najavljuju se digitalni humanisti, u zamjenu za analogne (?) humaniste, u 21. vijeku potpuno nova generacija humanista upućenih u potencijale digitalne stvarnosti, koji inspiraciju neće tražiti u političkim i filozofskim „izmima, nego istraživati kako “tehnologija menja naše shvatanje humaniteta…“ Započinje metodologijom koja koristi ultramoćnu tehnologiju i ogromnu količinu uskladištenih digitalnih podataka. „Infrastruktura ove organizacije umrežiće, naravno digitalno, ljude, informacije,alate, i metodologije, u istraživanja i podršku istraživanjima, u svim segmentima društvenih nauka“.9 Namah sam pomislio: nova stvarnost/novi humanisti. Međutim, za sada se svodi na metodologiju istraživanja u humanističkim naukama. Dovoljno, za početak. Pitam: Što je sa cjelokupnom stvarnošću života i svijeta“ Hoće li digitalni humanisti da preuzmu sva prava vladalaca društvima, državama i svijetom? Jesu li oni novi Platonovi filozofi kao poželjni vladari i ili samo – metodolozi? Razumijem da ni politika ni filozofija, ni političari i filozofi, nijesu odavno dovoljno ni pouzdana ni vjerodostojna područja, ni djelatno mislioci i tvorci društva u kojima se srećno živi.
Što najavljuju i što mogu digitalni humanusti?
Prvo, svejedno koliko svako društvo i čitavo čovječanstvo bili umreženi tehničkim sredstvima, život buja izvan zatvorenoga prostora magičnoga prostora teleuređaja, telefona, klimauređaja, prevoznih sredstava…
Danas je svako znaje = Sveznanje
Svakome se čini da sve zna
U vrijeme Postistine nema potrebe za dokazima
Sve što se kaže istinito je
Školsko internetsko samoučko znanje, svako za sebe, ili zajedno dvojno je
Nema potrebe da se misli
Prosipa se ono što um trenutačno hoće
„Što mu na um padne“, kako se kaže.
A odakle – padne?
Iz praznine/punine?
Čega?
Čovjek opstaje zato što ne zastaje nego traga, hoće odgovore.
Moje uzvisivanje misli zapravo i jeste sa svrhom da se sve o-misli…


(kraj)

1 Mihail Epštejn. Postmodernizam. Beograd: Zepter. 1998, 112–113.

2 Žan-Mari Šefer. Zašto fikcija?, 317–319.

3 Nikolas Kar nastavlja da “zastrašuje” saživljene internetovce – zaglupljivanjem. Potvrdno odgovara na pitanje da li Google od nas pravi glupake. /Čovjek je dovoljno prirodno glup, pa mu dodatno “tehniciziranje” nije prijeka potreba./
I teoretičari digitalnoga doba su najavili zasipanje interneta ogromnom količinom svakakvim, najviše bezvrijednim, netačnim, iskrivljenim, krnjim i lažnim informacija. Gubi se moć koncentracije i kontrola razmišljanja. Zapaženo je da se gubi i “moralni kompas” (čiji se centar nalazi iza desnoga uha) razlikovanja dobrih i loših postpaka.(Vesna Knežević. „Ko sam ja kad sam online“. Kultura Pobjeda (Podgorica). 20. avgust 2011, V)

4 Željko Rutović. „Digitalna djeca“. Agora, Pobjeda (Podgorica), 31. mart 2013.

5 Maja-Herman Sekulić. „Digitalna galaksija“. Kultura Umetnost Nauka, Politika (Beograd). 16. april 2011, 1.

6 Milan Mišić. „Tviteratura“, 10.

7 Milan Mišić. „Renesansa slušanja“. Politika (Beograd). 2. januar 2016, 5.

8 Nedeljnik (Beograd). 11. april 2019, 58–59.

9 Stanko Crnobrnja. „Digitalni humanisti“. Kultura, umetnost, nauka; Politika (Beograd). 1. avgust 2015, 2.