Foto: Jovana Vujanović

Vrijeme umjetnika koji su svoje radove stvarali po mjeri ljepote koja oku godi je završeno pojavom onih koji su bili spremni da svoju misao materijalizuju bez obzira na estetiku rada. Ako bih nešto izvukla kao zajednički imenitelj svih pojava i tokova savremene umjetnosti, to bi onda bila prednost ideje i stava nad samom materijalizacijom rada.

Angažovanost savremenih umjetnika gotovo da više nije stvar izbora – od njih se očekuje da proaktivno djeluju ukazujući na problematična mjesta u društvu. Lokalne, pa čak i regionalne problematike, samo su specifičniji oblici globalnih. Ekološke teme, migracije, ratovi, feminizam, sudari konzervista i modernista, lijevih i desnih, pomijeranje granica sloboda, ili pak njihovo sužavanje… Život u globalnom selu promijenio je pažnju čovjeka da ne misli usko i lokalno, kratkoročno i jednosmjerno, već naprotiv, tjera ga da misli šire, opreznije i promišljenije nego ikada ranije u istoriji. Stoga, svaki problem, čak i fizički i kulturološki daleko, ipak se tiče i nas, jer sve što uzburka mirnu vodu globalnog sela, može doći kao talas – i do nas. Možda je to najslikovitije dokazala pandemija. Umjetnici Abaz Dizdarević i Dino Karailo, svaki na svoj način, problematizuju i u fokus svog umjetničkog djelovanja stavljaju teme karakteristične kako za crnogorsko, tako i globalno, savremeno društvo.

Razmjere koje su migracije dostigle posljednjih decenija, pokazale su nam svu ljepotu upoznavanja drugih kultura, predjela, tradicija, umrežile nas da shvatimo koliko smo različiti a u srži sasvim isti. Oko – parni organ koji je po funkciji, sklopu, mogućnostima, gotovo isti kod svih ljudi… osim tih fantastičnih šara koje vidimo tek kada se nekome sasvim približimo. Nijedno oko onda nije identično. Upravo od te sitne, gotovo nevidljive razlike polazi Dizdarević kada pravi rad BS 4821. Klupko zamršenih USB kablova, priključaka, razdjelnika, završava se sa 50 malih displeja na kojima su slike očiju ljudi koji su migrirali u Brajnšvag. Šta čovjeka tjera da napusti svoj dom, ostavi iza sebe svoje poznato i otisne se negdje u nepoznato, vjerujući da mu je tamo sreća? Za jedne je to bijeg od lošeg ekonomskog, političkog, socialnog života, dok za one srećnije to je stvar izbora. Snimajući “ogledala duše” onih koji idu ili ispraćaju njih, Dizdarević je hvatao upravo ono što je isto, ma gdje neko migrirao – ljudsku emociju.

A ko prvi odlazi? Neko bi rekao – pa oni pametni, i ne bi pogriješio. Odliv mozgova je fenomen savremenog društva svake manje sposobne države da svojim najznačajnijim i najuspješnijim građanima obezbjede one uslove koji bi ih zadržali u sopstvenoj zemlji. To je ozbiljan problem našeg društva, ali ne i samo našeg. Odlazak onih koji bi trebalo da budu lokomotiva društva, akademskih građana, visokoobrazovanih stručnjaka, specijalista, ostavlja društvo za toliko oštećenim da ide naprijed i razvija se brže.

Jezik je vrlo bitan simbol u Dizdarevićevim radovima – prije svega kao organ kojim verbalno komuniciramo. Problematika savremenog demokratskog društva u kontekstu jezika je globalna i tiče se masovnih medija i društvenih mreža, paralelnih stvarnosti i  konstrukcija, prava na javno iznošenje stavova i gdje je svemu tome granica. Odgovore na ova pitanja upravo traže današnje generacije. A problem je već opipljiv i djeluje izuzetno polarizujuće. Nasuprot radu ogromnog jezika koji reprezentuje njegov nemjerljiv značaj i uticaj, stoji rad sačinjen od 51 tegle “mrtvih” jezika. Oni simbolički predstavljaju sve one “vlasnike” jezika koji svjesno biraju da o problemima ćute. U prvom redu se odnosi na gorepomentu lokomotivu društva. Nebrojeno puta u istoriji se pokazalo da kada intelektualna elita utihne, vrata se otvore i svom silinom nastupi primitivizam i beznađe.

Dizdarevic, Absence of sense, foto: Duško Miljanić

Jednakost je jedno od ustavom zagarantovanih prava demokratkish društava u kojima, širom svijeta… i nije baš tako jednako. Posebno ne kada govorimo o polovima. Jedan dio te nejednakosti svakako da dolazi od naših različitih bioloških sposobnosti kao dva različita pola, a negdje je samo nametnuti sociološki kontekst. Rad “=?“ (equal ?) možemo svrstati u onu grupu umjetničkih radova koji se prvenstveno bave feminističkom temom ali je Karailo posmatra i problematizuje kroz religijsku prizmu. Nago žensko tijelo smješteno u šupljinu zida, tako da joj se vide samo oni karakteristični ženski atributi, uokvireno je LED diodama. Želja umjetnika bila je da napravi paralelu sa klasičnom umjetnošću i aktom koji je vjekovima vladao kao motiv. Međutim, višeslojnost rada, od posmatrača traži da mu se studioznije pristupi. Na LED diodama vrte se kratki citati izvučeni iz raznih religijskih knjiga a koja se tiču žene. Takav način prezentovanja tih citata, ne može a da ne podsjeti na kratke marketinške krilatice. A u tome leži i njihova sličnost. One se uvlače u polje nesvjesnog i kreiraju naše ponašanje i stavove, te u tome i jeste njihova ogromna moć. Stavljanjem ženskog tijela, bez lika, u okvire, poput izloga u prodavnici, jasno ukazuje na činjenicu da je žensko tijelo još uvijek jedno od najznačajnijih kapitalistčkih produkata. Posmatranje žene kao nešto više od reproduktivne mašine, kućanice i odličnog kapitala za generisanje novca, kao i vlasništva muškarca, je socijalni konstrukt koji je očigledno teško prevazići. Problem leži upravo u sudaru pogleda na ženu zapisanih prije više hiljada godina koja se kose sa svim savrmenim pravima i sobodama žena.

Religiju treba shvatiti kao bitan faktor u kreiranju ličnosti pojedinca ali i kultura. Rad “We trust” sačinjen je takođe od poruka i citata iz religijskih knjiga koje se preko projektora reflektuju  prostorijom. Za razliku od prethodnog rada koji direktno sukobi na neki način tradicionalnost religije i savremeno shvatanje žene, “We trust” pokazuje koliko su zapravo religije slične, gotovo identične u promovisanju ljubavi, mira, tolerancije – kao osnovne vrijednosti na kojima se temelje.

Karailo, WE THRUST, animacija, foto: Duško Miljanić

Iako se Dizdarević i Karailo bave različitim temama u svojim radovima, one su vrlo isprepletane, vrlo zamršene i često gdje počinje jedna, kao posljedica se nastavlja druga. Savremeni umjetnici osjećaju i reaguju na sve što se u društvu dešava. Oni osjećaju i reaguju na nevjerovatnu brzinu razvoja i transformacije savremenog društva ali i probleme koji usput nastaju. Tu su da poentiraju i da nas zapitaju, natjeraju da se zamislimo… Dižući svijest i ukazujući na probleme umjetnici poput Dizdarevića i Karaila jesu ona lokomotiva društva. I istina, možda još uvijek nemamo rješenje svih problema, ali dok aktivno radimo na njihovom riješavanju, svijet je bar za zeru bolje mjesto. Upravo u tome leži neprocjenjiva vrijednost savremene umjetnosti, a samim tim i savremene crnogorske scene.