Foto: Nikola Kuprešanin

(Lana Bastašić, Mliječni zubi, Beograd: Booka, 2020)

Mliječni zubi Lane Bastašić, autorke romana Uhvati zeca,za koji je osvojila Nagradu Evropske unije za književnost, zbirka je kratkih priča čiji tematski opseg naznačava već i sam naslov – junaci i junakinje deca su različitog uzrasta, ali na neizbežnom putu da odrastu, ne samo zbog prirode stvari, već i zbog traumatičnih iskustava ili okolnosti kojima su izložena. Ali pred nama nije knjiga u kojoj su dobro i zlo jasno razdvojeni – ako odrasli i jesu glavni negativci, zla su, ipak, i sama deca.   

            Prva priča „Šuma“ odslikava glavne tematske i značenjske preokupacije čitave zbirke, preokupacije koje bi se mogle nazvati frojdističkim. Otac mlade junakinje polako propada, a meštani za to prebacuju njegovoj ženi, iza njenih leđa tvrdeći da mužu prepušta kućne poslove. Devojčica prati oca u šumu, gde se on redovno osamljuje, i shvata da on tamo – masturbira. Nakon što i žena koja porodici prodaje jaja napomene da se „svašta priča po selu“ (str. 12), junakinja još jednom prati oca u šumu, da bi ga tamo naposletku zadavila. Precizan razlog za njen drastičan postupak ostaje namerno nerazjašnjen, ali jasno je ipak nekoliko stvari. Devojčica sama kaže: „Možda sam zato, zbog tih jaja, odlučila da poduzmem nešto“; ona misli da će i žena koja prodaje jaja sad prestati da priča s njenom majkom, pa „nećemo više imati ni jaja“ (str. 12). Iako je još uvek dete, ona zapravo preuzima ulogu koju bi u patrijarhalnom društvu trebalo da ima otac, ulogu čuvara porodice. Sam otac diskreditovan je zato što je „sebi radio ono prljavo“ (str. 11) – ali i zato što uzrokuje patnju majci, koja je, u patrijarhalnom društvu u kome je otac emocionalno otuđen, za devojčicu jedina prava porodica.   

Mržnja prema muškarcu koji je nesposoban da bude emocionalna ili moralna podrška porodici, i zbog toga vredan prezira, ali koji nas uprkos tome mehanizmima patrijarhata prisiljava da ga poštujemo, jedan je od glavnih sentimenata čitave zbirke Mliječni zubi. Ali postoji i nešto intimniji, frojdistički razlog za tu mržnju: za ovakvim muškarcem, iz nekog, detetu nerazumljivog razloga, pati žena – majka, zbog čega dete pada u drugi plan. Majčina „nerazumljiva potreba“ za muškarcem povezana je, naravno, s „onim prljavim“; možda bi se čak moglo reći da, između ostalog, upravo majčina potreba za muškarcem i navodi devojčicu u priči „Šuma“ da ono smatra prljavim. Da je majci potrebna podrška, ili čak „odbrana“, jasno je iz načina na koji nam je majka predstavljena kroz pogled devojčice: ona hipnotisano gleda TV, „lijepu glumicu“ koja kao da poručuje „nešto što samo moja mama može da razumije“ (str. 13), i tako beži od uznemirujuće stvarnosti s kojom ne može da se izbori, prepuštajući decu samoj sebi.

Situacija naznačena u priči „Šuma“ postaje temom priče „Krv“, gde ćerka samohrane majke alkoholičarke pati od osećanja krivice, neprestano se brinući za neuračunljivu, mada ne i zlonamernu, ženu. U priči „Recital“, majka se zbog odsutnog oca redovno zapušta, spolja i iznutra, i konstantno je emocionalno nedostupna ćerki, koja je prema majci ambivalentna. Značajno je da ova devojčica takođe smatra „sramotnim“ (str. 91) uzdisaje i njihanje nastavnice klavira dok demonstrira kako bi izvedba kompozicije trebalo da izgleda. Njoj je odbojna majčina patnja za ocem, njena potreba da svet ceni njenu (nekadašnju) lepotu, isto kao što joj je odbojno i sve telesno. Ona se poistovećuje s tradicionalno intelektualnim muškarcem, koji je iz porodice fizički odsutan: „Bila sam sigurna da između mene i Betovena, mene i Baha, mene i svih drugih mrtvih muškaraca koji su napisali sve te note, postoji prećutni dogovor da nećemo praviti budale od sebe“ (str. 91-2). Napokon, umesto da majka bude podrška ćerki, tako što će je pratiti na recital u muzičkoj školi, ćerka postaje podrška majci. Ona se obuče prema majčinoj zamisli (nalik na majčinu odeću sa venčanja) i prihvati da joj ova napravi pletenicu, iako stezanje izaziva dekoncentrišući bol u glavi, a potom joj kompoziciju pripremljenu za recital odsvira kod kuće. U muzičkoj školi, nakon što nastavnica neprijatno reaguje na odsustvo oba devojčicina roditelja, ona ponavlja sebi kako sve to više nije važno. Računao se koncert koji je održala kako bi majci, kratkotrajno i prividno, popravila raspoloženje.  

I ostale priče zbirke otkrivaju patrijarhat kao privid koji odrasli oba pola nastoje da održe, između ostalog i zato što im to omugaćava da od nekog – od dece – uvek budu jači. Priča „Krugovi“, na primer, tematizuje sadistički odnos muškarca na poziciji moći – nastavnika fizičkog – prema učenici koja je dobra u matematici, ali ne i u sportu. Čitava priča ubedljiva je karakterizacija nastavnika koji ima kompleks niže vrednosti jer njegov predmet niko ne uzima za ozbiljno, kao i učenice koja mrzi nastavnika jer mora da se povinuje besmislenom autoritetu njegove ocene. Nakon što svi učenici odu na naredni čas, junakinja priče još uvek trči poslednji krug. Nastavnik u tom trenutku počne da se guši, progutavši, pretpostavljamo, mentol bombonu koju tako iritantno sisa („Tli..kluga, ponavlja kroz bombonu“ [83]), a postupak maltretirane učenice još jedna je pobeda slabijih u zbirci Mliječni zubi – pobeda politički nekorektna i moralno kompromitujuća, pobeda koja nije istinska pobeda, ali koja nas osnažuje i ispunjava osvetničkim zadovoljstvom. „Dan na bazenu“ priča je o tipičnom slučaju ambicioznog ali neprijatnog oca, u kojoj se opšta mesta uspešno izbegavaju tako što se u radnju ubacuju fantastični elementi, ali i otvorenim krajem, koji ipak podrazumeva neku vrstu dečakove emancipacije, koju dočekujemo s olakšanjem. „Posljednja večera“, s druge strane, bizarna je priča, ispripovedana u prvom licu množine, o staroj tetki koja je (po svemu sudeći) seksualno zlostavljala svog nećaka, sadašnjeg oca porodice koji tetku i dalje posećuje jer ga na to „prisiljava“ žena, očekujući nasledstvo.  

U većini priča, preovlađujuće teme i motivi – agresija jačih prema slabijima, uzrokovana nesigurnošću, ali i preokretanje ovog odnosa – dobro su artikulisani, emocije su sublimirane u dosledne strukture, priče često imaju otvoren kraj koji održava motive u pozitivnoj tenziji, a čitaocima se prepušta tumačenje krajnjeg značenja. Ipak, ponekad se preovlađujući sentiment frustrirane pravdoljubivosti javlja kao višak koji u tekstu nije funkcionalan. Na primer, poslednja priča zbirke, „Tata stiže kući“, prati pripremu porodice za očev povratak iz rata (devedesetih). I ovde je majka naklonjena ocu, pa osim što zbog njegovog povratka zabranjuje deci aktivnosti tokom kojih bi se mogli povrediti i tako „upropastiti“ doček, ona takođe mužu „namešta“ da u kolaču pronađe novčić. Priču pripoveda žena koja se seća neprijatne epizode iz detinjstva, potaknuta aktuelnim ponašanjem svog brata koji se, nedovoljno muškarac prema očekivanjima svoje majke/patrijarhata, okrenuo nasilju nad ženama. U narativ prodiru velike količine ironije i prezira, koji bi se, možda, mogli opravdati činjenicom da odrasla žena pripoveda iz perspektive mlađe sebe. Ipak, jedan detalj otkriva da je pripovedačica zapravo previše i, u okvirima priče, neobjašnjivo jetka, i njen glas tada postaje isti glas koji na momente čujemo i u drugim pričama zbirke, kao i onaj koji smo čuli u romanu Uhvati zeca. Naime, kada tata napokon stigne kući, ugledavši decu, on komentariše kako su ona sada „velika“ (str. 117). Pripovedačica ovo cinično, s jedva savladivom mržnjom, tumači kao očevu nesposobnost da bilo šta pametnije kaže: „Mora da se sjetio kako je dobro to reći o djeci. Da su veliki. Ne treba da zauvijek budu iste veličine“ (str. 117). Zaista, on ni kasnije neće ostvariti istinsku bliskost sa svojom decom. Ali činjenica je takođe da deca zaista brzo rastu, da ovaj otac zaista dugo nije video svoju decu, i da je to, najverovatnije, prvo što bi i neki bolji otac spontano rekao.

Priča „Bog od meda“, recimo, podleže tendenciji da se stoput potcrtava ono što je očigledno, tendenciji koja je bila prisutna i u autorkinom romanu. Odmah na početku shvatamo da su junakinjini religiozni roditelji zapravo licemerni „hrišćani“, ksenofobi koji s Isusovim učenjem nemaju nikakve veze. I uprkos tome, opsesivno nastojanje majke da ubije kućne mrave koje doživljava kao štetočine stalno nam se tumači. Devojčica kaže (u doživljenom govoru): „Majčin plan je uspeo, rešila se svih insekata, a kuća je opet čista i prazna, zatvorena za sav život koji bi je mogao uznemiriti“ (str. 39). Malo posle, kada napokon ode kod komšinice „veštice“ (u stvari samo Jevrejke), ona „ulazi u kuću bez Boga. On je ostao tamo, u drugom dvorištu, gde su mravlji leševi prekrili suvu zemlju“ (str. 43). Ukratko, priča nikuda ne napreduje od ideje koja nam je iznesena na početku. Isto tako, iako u većini priča dečiji pripovedački glas/perspektiva dobro funkcionišu kao taktika za ostvarivanje značenja, ovde taj postupak rezultira pomalo moralizatorskim opštim mestima, npr. kada se devojčica pita – „koliko bi dece stalo na barku umesto jedne krave?“ (str. 36).   Uprkos nesavršenostima, Mliječne zube Lane Bastašić vredi pročitati. Mada pojmovi kao što su „nastavnik fizičkog“ i „muzička škola“ zvuče kao nešto iz detinjstva u koje nije zanimljivo vraćati se, za razliku od ideje o povratku dve mlade žene u prošlost po izgubljeno prijateljstvo i ljubav, činjenica je da ova zbirka pokreće ozbiljne teme, prevashodno o komplikovanom odnosu dece i odraslih, čije su implikacije dalekosežnije nego što na prvi pogled deluje. Njihovo domišljanje i razrada prepušteni su čitaocima – na nama je da odgovorimo na pitanje šta se ovde zapravo desilo, ko je odgovoran za društvo u kome živimo, koji su legitimni načini borbe, i, napokon, gde smo u svemu tome mi sami.