Foto: Privatna arhiva
Možemo sa sigurnošću kazati da nema književnog djela, posebno kada je riječ o romanu, da se u njemu čitatelj ne susreće sa svakodnevnim problemima svijeta u kojem živi i koji ga okružuje, od sukoba s drugim, veoma često bliskim ljudima (porodica, partner, prijatelji), nemirima kako u sebi tako i oko sebe, detaljnim opisima određenih pojava i događaja kojima je pokretač ljubav ili smrt, tragedija, trauma, dok je s druge strane prikaz radosti i nada, želja i težnji koji otkrivaju unutrašnje stanje likova. Danas su najčešće posredstvom književnog diskursa prikazani i predstavljeni antijunaci, odnosno do detalja je prikazan život običnog, tzv. „malog“ čovjeka koji svojim postojanjem ne remeti sklad Svijeta, koji ne učestvuje u društvenim promjenama, ali na koga te promjene najčešće ostavljaju velike posljedice nerijetko mu ugrožavajući egzistenciju. Prikaz savremenog svijeta i života u tom svijetu, prikaz svakodnevice i borbe da se svakodnevica (veoma često do te mjere nepodnošljiva da se pribjegava oblikovanju drugog, paralelnog, nestvarnog, željenog svijeta), čini moguća i podnošljiva, postavljen je i roman Vladimira Vojinovića naslovljen Ne budi je.
Iako možemo kazati da ovaj roman ima dvije paralelne radnje, koje se na neki način prepliću i nadograđuju, romanom se, prije svega, prikazuje savremeno društvo i promjene tog društva koje su prikazane procesom odrastanja grupe mladića u Bloku, prateći sve ono što se dešava u/oko njih, iako ne direktno, prikazuje se društvo i sve ono što se u njemu događa (kroz život mladića), grad, i promjene kroz koje prolaze svi od ljudi do mjesta, također, naznačene su (ne)prilike u kojima se protagonisti zatiču ili koje se samo iz njihovih postupaka daju naslutiti. Za mladiće čije se sudbine oslikavaju radnjom romana, život se koncentrira ispred zgrade u kojoj stanuju, a kroz taj mali prostor (dvorišta takoreći) prikazano je vrijeme u kojem odrastaju, prikazan je duh društva u kojem kao muškarci sazrijevaju, takođe daju se naznake i (ne)kulture, govori se o filmu, muzici, naznačava se ono što je „moderno“, što je in i fokus se postavlja na onoga koji je u društvu „faca“ društva i čija je zadnja; takav je, recimo, Gazda, lik koji je prisutan, koji sve određuje, koga se plaše, čovjek kojeg rijetko sreću, ali je sveprisutan, on je nad Blokom kao duh. Ovdje je riječ o mnogobrojnim likovima „čudnih“ sudbina i njihovih najčešće „šutljivih“ glasova koji se uklapaju u naraciju o gradu kroz intimno-doživljajne odnose. Tako imamo cijelu galeriju takvih likova od grupe dječaka, adolescenata na klupi ispred zgrade kakvi su Mačak, svjedok svega u Bloku (pokušava snimati filmove), Van Dam, Jovo, Miśa, Nina – jedina žena u društvu i najreprezentativniji primjer nesreće, stradanja i propadanja, zatim Bole – student i kockar, Vaske (i mlađi i stariji), porodica Uškenbal, blizanci, te Ćako, „neugledni momčić plave kose i očiju, i po nas nadasve misteriozne prošlosti – znao je više nego svi skupa, i ćutao više nego svi skupa“ (Vojinović, 2017: 16)
Veoma važan odnos u romanu je odnos mladića kako prema sebi, tako i jednih prema drugima, ali i njihov odnos prema životu, kao i prema onom što se naziva prostor grada. Autor taj odnos i posmatra kao fragmente sjećanja i pamćenja i na taj način vjerodostojno i precizno donosi sliku (ne)sigurnog odrastanja i vremena u kojem je sve više riječ o odsustvu empatije. Matthew Arnold navodi da književnost prosvjetljuje ljudski um i duh, osposobljavajući ljude da se oslobode pristrasnih uvjerenja, strasti i predrasuda koje prožimaju njihovu društvenu praksu i svakodnevni život, i upravo je to ono što ovim romanom nastoji, i u čemu uspijeva Vladimir Vojinović. Kroz roman Ne budi je ogleda se pripovjedačeva sklonost ka igri mašte i zadovoljstvu u pričanju, i naracija je izvedena tako da se ne osjeća kad i na koji način se poništava linija između stvarnosti i fikcije, a veoma često ukidajući razliku između mogućeg i nemogućeg, između sna i jave. Ali, ipak, na koncu, ne zanemarujući i odnos prema svakodnevici u kojoj se živi i kazuje o nizu događaja i situacija u koje likovi padaju veoma često bez mogućnosti za spas i obrat. S jedne strane ovo jeste priča o grupi mladića i njihovom odrastanju u Bloku, u gradu, pa bismo mogli kazati da prepoznajemo i elemente bildungsromana, ali i romana čija se radnja koncentrira oko prostora grada preplićući sjećanje, dok je s druge strane ovo roman o dvoje ljudi koji (ni)su preživjeli saobraćajnu nesreću, roman o odnosu supružnika, o gašenju ljubavi i ljudima koji trpe posljedice vlastitih izbora.
Roman Ne budi je sastavljen je od devetnaest poglavlja u kojima su prikazane slike koje se urezuju u svijest ostavljajući neizbrisiv trag. Kroz poglavlja se smjenjuje prošlo i sadašnje, život u Bloku i život u vlastitom bloku, onom između četiri zida (kasnije samo u glavi) supružnika sa tek rođenom djevojčicom čiji se problemi naziru još u prvom poglavlju romana u kojem je u cjelosti prikazan njihov odnos, kao i ono što je dovelo do toga da sve pođe u neželjenom pravcu (s početka manje svađe, kasnije sve otvoreniji sukobi koji idu skoro do netrpeljivosti). Možemo kazati da ovaj roman u prvi plan (kada se govori o osjećanjima) postavlja samu ideju ljubavi, dvoje ljudi koji se sreću, zaljubljeni su zapravo u tu ideju ljubavi, predaju se jedno drugom, dok ih kasnije spajaju zajednički planovi, ideje i motivi, kao i dijete koje čekaju, da bi se dogodio vrtoglavi obrat u kojem se odnos mijenja pod teretom zajedničkog života i obaveza jednog prema drugom. Tokom radnje jasno pratimo kako ljubav počinje, kako blijedi, na koncu, kako se gasi i završava. „Počeo sam da volim način na koji me posmatrala. Počeo sam da volim sebe onakvog kakvog me je ona viđela.“ Zatim, nešto malo kasnije Viktor konstatira da „To više nije zajednica, to je trula slamka nekadašnjeg gnijezda.“ (Vojinović 2017: 33, 41)
Osnovna radnja Vojinovićevog romana jeste čovjek i njegova porodica, odnosno stradanje te porodice, gubitak porodice, dok teret nepodnošljivog nosi pojedinac, u ovom slučaju muškarac, suprug i otac. Romanom je ispričan u prvom licu i njime se prikazuje kako vanjski svijet stvarnoga u kojem se samo preživljava ne i živi, tako i unutrašnji svijet čovjeka koji pokušava živjeti nakon saobraćajne nesreće, odbijajući prihvatiti gubitak, na način gradnje vlastitog paralelnog svijeta u kojem je sve moguće i u kojem su (još) svi živi i funkcioniraju zajedno kao porodica. Riječ je o pripovjedaču u prvom licu, ali situacije iz kojih on govori su nešto drugačije i njegova pozicija se mijenja kako se mijenja radnja i kako se fokus pomjera s grupe mladića iz Bloka na intimni prostor doma. U prvom slučaju je pripovjedač koji direktno ne sudjeluje u radnji, ali poznaje sve šta se dogodilo, i on s jedne vremenske distance niže događaje i karaktere likova (iz sadašnjosti govori o prošlosti) i tako ima različite uvide i stajališta u/o svijetu o kojem priča, dok je u drugom toku radnje pripovjedač aktivno sudjeluje u radnji i priča zapravo ono što on pro/pre-življava.
Romanom se prati sudbina porodice koje više nema, a koja nastavlja postojati još samo u svijesti onoga ko sebe i krivi za njen nestanak, stoga glavni protagonista Viktor odbija prihvatiti stvarnost te oblikuje novi prostor i vjeruje da život kakav on želi zbilja postoji, to je život u kojem su supruga i kćerka žive, te se ponaša u skladu s tim (npr. na ulici gura prazna dječija kolica, sa suprugom razgovara o svakodnevnim poslovima i obavezama, pri tome trpi strašne fizičke bolove (posljedica saobraćajne nesreće), i tako, sve do samoga kraja romana uvjerava čitatelja u istinitost i riječi i skladnog života. Mi, zapravo, tokom cijelog romana pratimo porodicu čije postojanje prekida teška saobraćajna nesreća, a da to saznajemo tek na kraju, pri čemu slijedi čitalački šok, jer pripovjedač cijelo vrijeme čini sve da povjerujemo u ono što on govori, i nijednog trenutka ne sumnjamo u istinitost njegove priče, nego se i empatijski odnosimo prema likovima. Čitatelj razumije likove (posebno Viktora) jer razumije njegove potrebe, želje i njegove strahove i tako se na njih ne gleda kao na protagoniste nego stvarne ljude koji su „izišli“ iz književnog teksta. I to je smisao dobre književnosti: da mi od prve rečenice do posljednje vjerujemo u ono što nam je kazano, jer je važno oblikovati priču u koju će čitatelj povjerovati, a autor je uradio upravo to. Prije svega, inovativno, a onda i skladno, vispreno i smisleno Vladimir Vojinović je romanom Ne budi je, sada sasvim objašnjiva i jasna naslovna sintagma (neka sve ostane kako jeste, neka niko ne budi život i ne vraća (ga) stvarnosti), oživio ono što je nestalo sa snažno prisutnim emocijama koje se konstantno smjenjuju od patnje (i psihičke i fizičke) do radosti (prisjetimo se boravka u bolnici i prvog susreta sa Malom). Glavni protagonist Viktor svakodnevno usmjerava misli na budućnost i propituje svoj odnos prema supruzi u kojem osjeća da ljubav počinje blijedjeti, te je često u strahu i nervozi pred pitanjem: u kom pravcu će se odvijati njihov zajednički život koji je došao skoro do granice netrpeljivosti? On ne gospodari svojom sudbinom, on je ne prihvata, on nakon saobraćajnog udesa gubi vezu sa stvarnošću (uzrokovano šokom, unutrašnjim lomom i bolom koji konstantno negira, potiskuje), pribjegava tome da stvori svoj vlastiti prostor u kojem ostaje sam (isključuje na koncu i brata Gorana koji je njegova jedina konekcija sa stvarnim svijetom) i bori se sa svojim unutrašnjim nemirima, bori se i protiv sebe i sudbine. Na kraju romana, upravo je brat Goran i prijateljica Nina (koji i čitatelju otkrivaju istinu) veza s nestalim svijetom, taj glas razuma koji će pokušati da ga natjeraju i osvijeste da prihvati istinu, da prihvati stvari onakve kakve one jesu i potraži stručnu medicinsku pomoć, ali čini se da je sve bezuspješno.
– (…) ali ti si nastavio kao da se ništa nije dogodilo. Moraš da znaš da ti se svi divimo. Zato Goran misli da je vrijeme da stvari počnemo gledati onakvim kakve one jesu… (…)
– Viktore, tvoj način života. Mislim, to niko od nas više ne može da gleda. Niko ne može da śedi mirno… (…) Dobro znaš da više nema Male. Nema Ma-le. Nema ni nje. Viktore, one su otišle… Svi smo plakali. Zajedno smo ih ispratili, Viktore. (…) Viktore, ti po gradu voziš kolica s lutkom. Đeca od tebe bježe, Viktore. Komšiluk je prestravljen, jebote… (Vojinović 2017: 120, 121)
Viktor obija prihvatiti stvarnost u kojoj nema supruge i Male, on uporno odbija vjerovati bratu, prijateljici, a zapravo je riječ o njegovom strahu od praznine života. Njegovi postupci odaju uznemirenog i psihički labilnog čovjeka, on nije da ne želi nego ne može, nije sposoban prihvatiti gubitak i nastaviti živjeti s tragedijom koja ga je zadesila. Isključivanjem iz svog života najbližih (Gorana) on pronalazi dopadljiv i moguć vlastiti opstanak u svijetu koji se za njega mijenja i deformira, u svijetu u kojem nedostaje razumijevanja, svijetu u kojem pred njim ljudi bježe i pogled (od njega) sklanjaju u stranu. On i u stvarnosti, kao i u prostoru koji je sam oblikovao, ali i u snovima (sjećajući se djeda i straha od brodova) osjeća bol, potištenost, on nije sretan čovjek, on je u konstantnom grču i strahu jer bi drugi (pa i mrtvi) mogli poremetiti njegovo stanje i mir, uslovno kazano, koji je u sebi uspostavio. Viktor postaje zatočenik straha, on ne prihvata ono što se dogodilo, osamljuje se, a period žalovanja „pobjeđuje“ tako što oblikuje novu stvarnost u kojoj je sve moguće, u kojoj brine za tek rođenu djevojčicu i čeka suprugu da se vrati s posla, u kojoj sprema ručak za njih dvije i pokušava normalno funkcionirati.
Roman donosi dirljivu, iskrenu i autentičnu priču o ljudima i njihovoj tragediji, te načinu na koji se pokušava živjeti i nositi s traumom, likovi su predstavljeni, posebno Viktor, sa suosjećanjem, razumiju se njihovi postupci i izbori. Tako dva svijeta, svijet stvarnoga i svijet želje, zatim različitosti koje nerijetko isključuju jedna drugu u ovom slučaju postaju kompaktibilne, stavljajući u drugi plan sve nesuglasice (Viktorove nesuglasice sa sobom i svijetom u kojem živi). I svijet glavnog protagoniste i svijet Bloka iskazan je kroz sveukupnost psiholoških, društvenih i općeživotnih činjenica. Roman govori o traumi, prvo odrastanja i propadanja društva (jer skoro svi likovi iz Bloka kreću u pogrešnom smjeru), a zatim i o ličnoj traumi pripovjedača propitujući granice do kojih čovjek može podnijeti bol i gubitak. Roman Ne budi je Vladimira Vojinovića ostavlja dubok trag na čitatelju, navodi ga da mu se vraća i o njemu razmišlja i dugo nakon čitanja, a razlog je sasvim jasan, ovo je roman napisan na način na koji književnost to i zahtijeva ‒ nov i originalan.
