Foto: Nebojša Radović
Ako je tačna ona „U početku bješe vječni, bezgranični tamni haos“, onda ga mi sa početka mrdali nijesmo. Ne znam kako drugačije početi priču o situaciji u kojoj se nalazi Crna Gora i mi svi zajedno u njoj.
Da li krenuti u analizu stanja po geografskim cjelinama, napr. sa sjevera ka jugu, ili analizirati po društvenim oblastima, ne znam šta je gore. Na sjeveru kao da se utrkuju ko će napraviti veći incident i ko će se istači po besprizornijem ponašanju. Treba li luču takvog ponašanja dati, očigledno uzaludno školovanom predsjedniku opštine Pljevlja, koji je nažalost završio školu, ali mu izgleda „ništa nije ušlo u glavu“, pa se još jednom potvrdi ona narodna „tikvu u vodu, tikva na vrh vode“, ili su to, koliko se iz medija i objavljenih fotografija moglo viđeti, kako se to lijepo pravnički kaže „bezbjedonosno interesantna lica“ ili narodski rečeno uličari, kojI više puta sprječavaju održavanje sjednice Skupštine opštine Andrijevica, kako bi onemogućili smjenu njihovog predsjednika. Za razliku od Pljevljaka, oni očigledno od škole imaju samo mali odmor, ali „pod kapu isto“, što su svojim ponašanjem i pokazali. U centralnom dijelu Crne Gore, ali i šire, prvenstvo u „ponašanju“, sa nimalo šanse da ga neko pretekne, pripada predsjedniku opštine Nikšić, kojega „prava zdrava“ optužiše za nedolično ponašanje, a on samo namiještao sat, iako je u mnogo situacija prije ove sporne, pokazao da ga „u srce pogađa“ himna matične nam zemlje, pa ga zbog nacionalne pripadnosti na pravdi boga optužiše. Ne bješe junak, ka što se prikazuje, pa stisnu petlju da kaže što znamo da misli, nego opet ne znasmo da je i on „operisan“. Tuzi i pola primorja imaju amneziju, koja ih spriječi da se okite povodom važnog praznika, ali kad nema ko da ih opomene, može im biti da čine što hoće. A i nije im se čuditi, kad im je srce i glava neđe drugo i kad im se sa glavom drugi pita, dobro smo i prošli, moglo je i gore. Uvijek može gore, pokazalo se. Mislili smo da smo najgore makli i da je stigla promjena, kad ono samo zamjena, i to loša zamjena, da ne može biti lošija.
Ako krenemo po društvenim oblastima onda opet, jedna drugu preskaču po „ljepoti prikaza“. Školstvo smo oburdali do temelja krenuvši sa smjenama stotina direktora, mada je nekima i bilo vrijeme da odu, pa sada pravosuđe slaže odluke koje će nas koštati mnogo, do reforme koja nam se prikaza kod polaganja mature. U zdravstvu stanje, da ga samo velikom neprijatelju možeš poželjeti. Gase se institucije po kojima smo nekada bili prepoznati, kvalitetan kadar odlazi, smanjiju se plate ljekarima, a i neka, kao da je neki problem završiti tu medicinu. Traje „samo“ nekih desetak godina, a i bili su „preplaćeni“, tako da ako prifali kadra to može bilo ko završiti i brzo i jednostavno. A i svako selo ima po neku babu koja zna da „pregasi“ ako nam što bude loše, a „velikaši“ će i onako na liječenje u inostranstvo, ako im što bude. Privreda, samo „bože uzdrži“ jer nam je to jedino i ostalo. Ako ima kakav domaći poslodavac, što prije ga zgaziti, strane što prije oćerati, jer su vjerovatno u vezi sa nekadašnjom vlašću, a mi ćemo opet „suva ljeba“ pa dokle mognemo…
Glavna tema oviha dana je sastavljanje nove Vlade, koje nešto zapinje, i ne nazire se pozitivan kraj. Većinci su postavili neka pravila kojih bi se svi trebali pridržavati, ali mislim da bi ih trebalo dopuniti. Kao prvo i najvažnije, koje treba staviti u Ustav, i da bude odrednica od sad na dovijeka: bez obzira na rezultate izbora i koliko ko ima mandata, da novu Vladu mogu sastavljati samo „oslobodiooci“ od 30. avgusta 2020. godine. Kao drugo, isto jako važno, da u Vladu mogu samo oni za koje SPC da preporuku i blagoslov. Ostala pravila se mogu mijenjati, ali ova dva da budu glavna. Vlada bi trebalo da izvrši reformu, shodno započetom od prije tri godine pa ministarstva nazvati pravim imenom. Ministarstvo prosvjete preimenovati u Ministarstvo prepisivanja, jer što bi se đeca mučila da uče da razmišljaju, ako mogu svi da prepišu isti tekst, kao oni na maturi, a i lakše je kod pregledanja, jer ko bi čitao toliko različitih tekstova kad je ovako lakše. Ministrastvo nauke preimenovati u ministarstvo vjeronauke, jer je lakše pročitati molitvu dva, tri … pet puta nego sad vršiti oglede, dokazivati hipoteze, i ko zna šta sve radi „neke nauke“. Ministarstvo turizma prevesti u Ministarstvo avanturizma, jer je pravi podvig tokom aktuelne sezone doći od tačke A do tačke B iz više razloga (objašnjenje bi potrajalo, a znamo ga svi). Ministarstvo evropskih integracija u Ministarstvo za izbjegavanje evropskih standarda, jer neće nas učiti tamo neka Evropa kako treba, kad mi to bolje znamo. Ministarstvo kulture i medija preimenovati u Ministarstvo kiča, šunda i medijskog taloga, jer kako drugačije razumjeti poteze koje aktuelni vuku. Jedno od očiglednih primjera je i pitanje, kome je pala na pamet ideja da Budvu, predloži za prijestonicu kulture u Evropi, inače prepoznatu po „visokokvalitetnim muzičkim i ostalim sadržajima koje plasira“. Kod imalo svjesnih građana ova destinacija je prepoznata kao oličenje jeftinih i na momente primitivnih sadržaja i svega onoga, pored čega, kad se prolazi treba spuštiti glavu, a đeci prekriti i oči i uši da ne vide i ne čuju dok ne prođu. Kako drugačije nazvati one, koji medije, koji nijesu pod njihovom kontrolom, gase ili nasilno preuzimaju, a forsiraju neregistrovane i one koji, ali bukvalno, pljuju po Crnoj Gori i svemu što je crnogorsko? Ministarstvo pravde, preimenovati u Ministarstvo nepravde, jer ako to ne rade namjerno, kao zadatak, onda se treba ozbiljno zabrinuti za zdravstveno stanje onih koji sprovode pravnu reformu, donose zakone kao TU, ili tretiraju sopstvene građane kao drvene konjiće, koje mogu beskonačno jahati. Ministarstvo rada i socijalnog staranja u Ministarstvo nerada i porodičnog zapošljavanja, a na osnovu iskustava u poslednje tri godine. Kruži priča da u javnoj upravi i javnim preduzećima u Crnoj Gori, nema seksa, a i kako bi kad su svi između sebe porodično vezani. Ministarstvo ekologije i prostornog planiranja, osim što je u samom naslovu u sukobu sa samim sobom, jer jedni bi da čuvaju a drugi da grade, preimenovati u Ministarstvo za uneređenje prostora, da bar imaju opravdanje za ono što rade, (ili ne rade) jer vidimo kako nam izgleda ova naša „ekološka“ ljepotica, zagađenja i divlje gradnje na svakom koraku. Ministarstvo unutrašnjih poslova u Ministrastvo kriminalnih poslova, jer kako za sad stvari stoje, kriminalci sa najboljim rezultatima su upravo bili zaposlenici iz ovog sektora, a i kako ne bi, školovani su da sprovode zakon, ali su se odlučili da to znanje iskoriste kako da ga zaobiđu, i da ne nabrajam dalje…
Kako se može zaključiti iz trenutnog stanja, biće nam bolje, po principu “Danas će u nekim krajevima padati kiša. Ako kod vas ne pada, znači da u tim krajevima nijeste“. Tužna stvarnost nam se ostvaruje svakog dana u sve ružnijem obliku, a kako smo došli do toga? Mislim da je najbolji opis ove situacije dao legendarni Lane Gutović „ Ne plaši me kad je budala usamljena, ona se iz toga izvuče, plaši me kad se budale udruže, preuzmu vlast, pa imaju izvore finansiranja, logistiku, …“ ili je ljepše da završim sa Njegošem: “I cijeli ovi besporeci, po poretku nekome sleduju. Nad svom ovom grdnom mješavinom, opet umna snaga toržestvuje … a nadežda veže dušu s nebom” (Gorski vijenac)
Nadam se da će duhovna snaga vjekovnog istorijskog trajanja Crne Gore presuditi “ovoj grdnoj mješavini”.
