Foto: Lucija Milović
Bila je jedna mala, gospodski lijepa, nježna, paučinasta, kao lady Marianna Guillonk što je bila.
Imala je zlatnoplavu kosu nalik njoj, nježne ruke i prste, krupne oči svevideće, a glas koji je uvijek bio melem i utjeha kad je teško, i podrška i snaga kad je gusto. Sandokanov “Biser Labuana” na barski način.
***
U tople sobe naših domova, silovito je, kroz crno-bijele televizore, 1977. godine banuo Malezijski tigar, natjeravši tako radne ljude, građane, žene i djecu da zaborave “Servisnu stanicu”, Burduša i ostalu dvojicu, Sama McLouda – “Šerifa u Njujorku”, Paju i Jareta i beogradske ilegalce, i da se skupa sa njim upuste u oslobađanje ponosne Malezije od mrskog engleskog zavojevača. Američku TV seriju, uz italijansku sinhronizaciju, režirao je Sergio Sollima, po djelu slavnog spisatelja Emilia Salgarija; glavne uloge tumačili su indijski glumac Kabir Bedi i zanosna Carole Andre.
U svih šest epizoda, nedjeljom popodne, Jugosloveni su pratili kako se razvija borba jačeg i slabijeg, ali i kako ljubav dva sukobljena svijeta spaja u jedan, a sve nepremostive razlike postaju bezazlene. Sandokan, koji se na čelu odanih Tigrova otisnuo na more da napada engleske i holandske brodove, sveteći se onima koji su mu ubili rodbinu, oduzeli kraljevstvo, a njega natjerali da živi kao odmetnik, i Marianna, djevojka iz plemićke kuće, izuzetne ljepote, humanosti i dobrote, kreirani su kao epski arhetipovi muškarca i žene s kojima su se gledaoci morali identifikovati. Ili im se barem diviti.
Mjesto dešavanja: udaljeno 100 milja od Bornea stjenovito ostrvo Mompračem, na kome su smješteni Tigrovi sa porodicama, 250 ljudi, pripadnika raznih naroda: Malezijaca, Tajvanaca, Indusa, Javanaca, Filipinaca, pod Sandokanovim vođstvom. Među njima su vjerni prijatelji Yanez De Gomera, Sambigliong, Giro Batol, Morski pauk i ostali, kasnije pristiže i Tremal-Naik. Na drugoj strani sile zla, oličene u britanskoj imperiji: prvi od svih, lord James Brooke, stvarna istorijska ličnost, koji se posvetio borbi protiv gusara, zbog čega je od brunejskog sultana dobio titulu “Radža od Saravaka”, surov, ali sa posebnim mjerilima o časti i poštenju, zatim nesuđeni Mariannin vjerenik, mornarički oficir sir William Fitzgerald, i najomraženiji lik serije, čije je ime postalo simbolom podlosti i bezosjećajnosti – princ Batù, izdajnik-zločinac, koji je sipao vodu zaraženu kolerom u bunare i uništio Mompračem, nakon čega je nepokoreno ostrvo palo u ruke Engleza. Kap koja je gledaocima prelila čašu bili su Dajaci – lovci na ljudske glave, najgori od svih ubica Azije, sa lobanjama na čamcima.
Za razliku od drugih “ratnih” serija, ova nije imala srećan kraj. Režiser je zatvorio krug, nakon što je u posljednjoj hajci na preživjele Tigrove metak pogodio Mariannu u grudi. Sahranjuju je, Sandokan plače i ostavlja prsten pored groba, a Sambigliong urezuje u kamen njeno ime. Do rake, malo kasnije, stiže i surovi lord Brooke. Naređuje vojnicima da stanu i ispale plotun u slavu lady Marianne Guillonk, dok šapće: “Laku noć, divna princezo…”. Ujedinjenost dobra i zla u slavu vanvremenske ljepote.
***
Popularnost Sandokana je bila tolika da je italijanski “Panini”, u svim zemljama gdje se prikazivao, puštao u promet album sa sličicama iz serije. Prodaja je išla odlično, a tiraži su nerijetko doštampavani, i u SFRJ, naravno. Novu 1978. djeca su dočekala u majicama sa preslikačima Sandokana i Marianne, a njihovi su likovi bili na koricama školskih svesaka, lenjirima, privjescima, plastičnim ogrlicama, minđušama…
Singl sa muzikom naslovne špice TV serije je bio u Top 10 mnogih evropskih zemalja, izvođač: Oliver Onions, svi ga džuboksi imali. I onaj Teta Danijelin, preko puta Luke. Mjesecima se pjevušilo po barskim ulicama: “Corre il sangue / Nelle vene / Grande vento / Nella notte calda si alzerà!”, uz gromki povik u krešendu: “Sandokan, Sandokan / Giallo è il sole e la forza mi dà / Sandokan, Sandokan / Dammi forza e ogni giorno ogni notte / Il coraggio verrà!”.
Na našoj verziji italijanskog koji nije imao puno veze sa pravim.
Godinu dana nakon prvog buma, usnimljen je nastavak serije “Tigar ponovo živi”, takođe sa Kabirom Bedijem kao Sandokanom, ali ni blizu toliko popularan kao prvijenac. Tokom devedesetih, urađena je i animirana verzija, s tim što su, umjesto ljudi, glavni junaci tigrovi. Kao i sve iz tog doba, ni to nije imalo puno veze sa stvarnošću, i nije bilo dio priče o pravom Malezijskom tigru.
Uostalom, treba pitati nešto malo starije Jugoslovenke, šta je, krajem sedamdesetih, njima značila pojava robusnog Indusa? Posteri Kabira Bedija krasili su sobe i udatih žena. Jamčim za to, sjećajući se moje bivše komšinice.
***
“Biser Labuana na barski način” nikada nije postala moja djevojka, bar ne onako kako sam ja želio. Razmijenili smo nekoliko poljubaca, dugo pričali u borovoj šumi šušanjskoj, brali školjke sa stijena oko Sutomora, igrali u diskoteci, liječili jedno drugo od stomačnog virusa, ali ništa više od toga.
Bila je sredina osamdesetih i takve su ljubavi bile najnormalnija stvar.
