Foto: privatna arhiva

*”I yam what I yam” – “To sam, što sam.”

Mornar Popaj (Popeye the Sailor), jedan od najpopularnijih animirnih junaka, prvi put se pojavljuje u novinskom stripu 17. januara 1929. godine. Američki crtač Elzi Krajsler Sejgar (Elzie Crisler Segar) uvodi ga kao novi lik u svoj strip Timbl teatar. Glavni junak Kastor, u stripu koji je trajao tačno jednu deceniju, uputio se sa svojim drugom Hamom (Ham) na prekookeansku plovidbu. U jednom trenutku obraća se mornaru neobičnog izgleda, sa tetoviranim sidrom na ruci, pitanjem: Are you a sailor? i dobija odgovor: Ja think I’m a cowboy! 1 To je bilo dovoljno Sejgaru da ga uvrsti u Timbl teatar i otada mornar Popaj postaje jedan od njegovih glavnih junaka.2 Trebalo ja da prođe svega nekoliko mjeseci da se Popaj od sporednog lika uzdigne do njegove centralne figure. Ubrzo mu je pošlo za rukom da Hema sasvim ‘izbaci’ iz stripa i zauzme njegovo mjesto.3 A kada je Sejgar završio priču o Popajevom lovu na Prevrtljivu kokošku (Whiffle Hen) i pokušao da ga se ‘oslobodi’, reagovali su mnogi obožavaoci ovog crtanog junaka tražeći od udruženja Herst (Hearst) njegove nove avanture. Njihovim zahtjevima ubrzo je udovoljeno, a njihov junak je, iznenadno suočen sa mnogo ozbiljnijim problemom od onih koje je morao da rješava u Sejgarovom stripu, na njihovu veliku radost ‘preživio’. Popaj, dakle, preuzima ulogu Hema, Kastor Ojl (Castor Oyl) se pojavljuje s vremena na vrijeme, a strip je preimenovan u „Popaj“, tačnije Thimble Theater, Starring Popeye, što će reći da je ovo jedan od rijetkih crtanih junaka koji je, pored toga što je ‘uspio’ da eliminiše glavnog junaka, takođe ‘uspio’ i da preimenuje naziv stripa u kojem se sasvim slučajno pojavio.4
Filmsku premijeru Popaj je imao 1933. godine u epizodi Beti Bup sreće mornara Popaja (Betty Boop Meets Popeye the Sailor). Iste godine Flejšer studio (Fleischer Studio) snima dugometražni igrani film I Yam What I Yam, sa mornarom Popajem u glavnoj ulozi.
Rane tridesete bile su vrijeme oštre tržišne konkurencije između američkih studija koja su se bavila proizvodnjom animiranih filmova – Diznijev favorit bio je Miki Maus (Mickey Mouse), amimirani ‘vladar’ Warner Bros.-a Duško Dogouško (Bugs Bunny) – pa je Maks Flejšer (Max Fleischer), koji je bio veliki zaljubljenik u Sejgarove stripove, predložio udruženju Herst da otkupi autorska prava, što je i učinjeno.5 Prvi film o Popaju rađen je u tajnosti.6 Ubrzo se pojavio i film Beti Bup predstavlja mornara Popaja (Betty Boop Presents Popeye the Sailor), koji je kao dio serijala Beti Bup prikazan u ljeto 1933.7 Popajeva pjesma Ja sam mornar Popaj (I’m Popeye the Sailor Man), postaće zaštitni znak Beti Bupa u narednih deset godina, a sukob Popaja i Badže (Bluto) u pridobijanju Olivine ljubavi, jedna od osnovna niti zapleta u većini ovih filmova. Već je u Beti Bup predstavlja mornara Popaja do izražaja došao po mnogo čemu različit narativni pristup ova dva autora. Sejgar je, po ugledu na zaplete pikarskih romana, postupno i strpljivo, ne propuštajući nijedan detalj, razvijao svoje narativne predloške,8 dok je Flejšer taj narativni koncept smatrao zastarelim, pa je ovještale konvencije ‘ritualizovanih’ priča sasvim odbacio, to jest preinačio u širok opseg sukoba, svakojakih obrta (jednako, očekivanih i neočekivanih) i niz humornih varijacija (komičnih, satiričnih i grotesknih), sa nezaobilaznim gegovima kojima se priče o Popajevim ‘zgodama i nezgodama’ obično završavaju. Popaj je za samo pet godina dostigao slavu Mikija Mausa, tako da je već 1938. bio najpopularniji junak crtanih filmova u Americi.9

1942. Paramount preuzima Flejšerov studio, preimenujući ga u Fejmes studio (Famous Studio)10 u kojemu je do 1957. godine snimljeno 228 crtanih filmova o Popaju, a od te godine oni počinju da se prikazuju i na televiziji.11 Popajeva velika popularnost uticala je na to da su i mnoga druga studija animiranog filma izvan Amerike počela da po ugledu na Paramauntov proizvode ‘licencirane’ filmove o ovom crtanom junaku. Učinci su bili veoma različiti, s tim – tu činjenicu moramo posebno naglasiti – da mnogi od tih filmova, iako su nastajali u tehnički opremljenim studijima u kojima su radili profesionalni animatori, nijesu mogli ni približno da odgovore standardima koje je postavio Flejšer, a potom ne tako uspješno nastavio Fejmes studio.12 Priča o ovom animiranom junaku, koja decenijama bez prekida traje, zaokružena je četrdesetak godina kasnije, tačnije 1980. godine, akcionim mjuziklom Roberta Altmana (Robert Altman) u njegovu čast, filmom u kojem igraju Robin Vilijams (Robin Williams) u ulozi Popaja, Šeli Dival (Shelley Duvall) kao Oliva i Pol Smit (Pol Smith) kao Badža.13
Ono što ‘sagu’ o Popaju u odnosu na mnoge druge značajne junake crtanih filmova čini posebnom i zanimljivom jeste idejno-tematska raznovrsnost fabula na kojima je građena, iako većim dijelom, kako smo već istakli, okrenutim sukobu Popaja i Badže, zapletima koji po običaju započinju Olivinim problemima u vezi sa Badžinim nepredvidivim udvaračkim nasrtajima, odnosno njegovim planovima kako da nadmudri ili skloni Popaja te tako pridobije Olivinu naklonost. Tako u filmu Aladin i čarobna lampa (Aladin and Wonderful Lamp) Oliva piše scenario za film u kojem Popaju dodjeljuje glavnu, a sebi ulogu princeze. U filmu funkcionišu dva paralelna narativna toka, dva komplementarna pripovjedna sloja, jedan sa meta-sinematičkim diskursom – čime Flejšer pokazuje da je i u animiranom filmu to mogućno! – odnosno nizom Olivinih scenarističkih zamisli, i drugi na globalnom nivou priče kao zaokružene narativne cjeline. Pored čudotvorne moći spanaća, koji se u svim filmovima o ovom animiranom junaka pojavljuje kao deux ex machina, za mnoge Flejšerove, ali jednako i Najtelove (Seymour Kneitel) i Sparberove (Izzy Sparber) filmove karakteristično je efektno i gotovo u svim slučajevima morfološki opravdano ponavljanje određenih motiva – kompozicionih i strukturalnih epifenomena – pa i ovaj sa Popajevim spasonosnim otvaranjem konzerve. Njihova primjena, međutim, niti kida narativno tkivo priče niti ugrožava njen tok, iako se time, očigledno, želi skrenuti pažnja na određene situacije koje će imati jako asocijativno dejstvo, što je, kada je u pitanju faktura ovih filmova, ne samo opravdan već i poželjan kreativni čin.14 Tako se, preuzet iz Sindbada, u Aladinu pojavljuje motiv lešinara kojega će Popaj ubrzo ‘pretvoriti’ u veliku pečenu pticu, kao i borba sa zmajem u kojoj će koristiti azbest, čime se ostvaruje poseban komični efekat. Još jedan strukturalni detalj koji govori o svemoći obične konzerve spanaća kada se ona nalazi u njegovim rukama, a kojim se, takođe, proizvodi osobeno komično dejstvo, jeste onaj kada Popaj priziva Duha trljajući konzervu (jer u ovom filmu želje se ostvaruju trljanjem!), a ne Aladinovu čarobnu lampu. Inventivno predstavljanje ključnih elemenata fabule, kontinuirana živost, što samo po sebi implicira odsustvo bilo kakvih naznaka htoničnog postuliranja junakâ, bogatstvo likovnih rješenja, gotovo barokna raznovrsnost i raznolikost detalja, posebno se očituju u filmovima Beba u zoo vrtu (Little Swee’pea) i U vojsci (I’m in the Army Now). U prvom Oliva kažnjava Popajevu dobronamjernost i požrtvovanost, i to se dešava uvijek kada Popaj – i dalje smo u ‘realmu’ crtanog filma – svoju naklonost prema njoj i svoje podvige dovoljno jasno ne artikuliše (jer on je mornar, pa ta vrsta artikulacije ne treba posebno da ga se tiče!). U drugom filmu koji spada u sami vrh Fješerovog animatorskog umijeća, sa gotovo homeopatskim doziranjem komičnih elemenata i vješto gradiranim zapletom koji proističe iz jednog Olivinog slučajnog pogleda prema panou sa slikom vojnika i natpisa: „Priključi se!“, ali i njenog zapažanja da joj se sviđaju muškarci u uniformi, sukobiće se dva džentlmena, Popaj i Badža, oko toga ko bi od njih dvojice mogao da bude bolji vojnik. Izdvojićemo dva bitna momenta koji na idejno-tematskom i dijegetičkom planu određuju ovaj film: kulminaciju komičnog diskursa u momentu kada Popaj probija pano sa slikom vojnika sa polovinom njegove ‘uniforme’ na sebi i reminiscentni okvir ili, preciznije, animirani flešbek u koji Flejšer smješta veći dio svoje priče dokazujući po ko zna koji put da se animirani film, kada govorimo o upotrebi filmskih izražajnih sredstava, odnosno filmskoj morfologiji i sintaksi, ni po čemu ne razlikuje od ostalih filmskih vrsta.
U Najtelovim animacijama, uporedo sa rafiniranom vizuelnošću i čistim i međusobno usklađenim hromatskim valerima, težište se pomjera prema verbalnom sloju priče, odnosno dijaloškim replikama i specifičnom humoru koji imaju gotovo identično sinematičko dejstvo kao i neverbalni iskazni elementi, uključujući i one sa naglašenim gegom. Tako u filmu Zamalo vjenčani (Nearlyweds) Popaj kaže Olivi: „I, takođe, želim da mi budeš moja žena.“15 U filmu Luda vožnja taksijem (Taxi-Turvy) izdvojićemo, takođe, dva bitna momenta: prvi je vezan za upotrebu lule koja Popaju služi da bi zavario prepolovljeni automobil što stvara neobičan komični efekat i ujedno ukazuje na autorovu živu maštu i inventivnost, kao jedinu pravu mogućnost da se izađe iz prepoznatljivih klišea (što je samo jedna u nizu ‘upotrebnih vrijednosti’ Popajeve lule, iako je dominantna ona, lajtmotivska, kojom ovaj crtani junak isisava spanać iz konzerve); drugi momenat vezan je za Badžinu komičnu repliku sa implicitnom – i to verbalnom! – meta-sinematičkom ‘porukom’, što, moramo priznati, nije prirođeno svojstvo animiranog filma, kada se obraća Popaju sljedećim riječima: „A, ne, u ovom crtaću nećeš pojesti spanać!“ U Spanać za krticu (Gopher Spinach), vjerovatno jednom od najboljih filmova o Popaju, iako se u njemu ne pojavljuju ni Oliva ni Badža, a njihove uloge preuzimaju Krtica i Razjareni bik, vodi se pravi rat oko spanaća, sa eksplicitnim moralno-didaktičkim porukama. Dokaz da je i u crtanom filmu mogućno obrađivati takozvane ‘ozbiljne teme’ pokazuje i detalj kada Popaj, pošto je s puškom u ruci svog neprijatelja Krticu, koja mu je uništila usjev spanaća, pritjerao uza zid, traži od nje da se pomoli.16 Krtica pokazuje hrabrost kojom je Popaj začuđen, ‘nema srca da je ubije’, vidi se čak i suza u njegovom oku, i upravo na ovom mjestu do izražaja dolazi velikodušnost ovog crtanog junaka (kad to kažemo, onda, ako ništa drugo, u vidu imamo njegovo antropomorfno obličje, što ponekad i u crtanom filmu može biti dovoljan razlog za tu vrstu uopštavanja). Već u sljedećem momentu, kada Popaja napadne Bik, Krtica staje u njegovu odbranu.17 I, konačno, ono što iz ovog filma izdvajamo kao posebno značajnu pojedinost jeste poučna strana priče o toleranciji i prijateljstvu prevashodno namijenjena djeci, iz koje bi i odrasli mogli ponešto da nauče: film se završava tako što Krtica kopa rupe, u Popaj u njih stavlja stabljike spanaća. U Bokserskom meču (Out to Punch) izdvajamo Najtelov vješto varirani motiv upotrebe cementa, sa kojim stvara mnoge komične situacije,18 ali i Popajevu nabreklu mišicu iz koje izlazi natpis The End. U nekima od gore pomenutim filmova, onda kada je trebalo predstaviti Popajevu nadolazeću snagu nakon progutanog spanaća, kroz njegove mišice počinju da ‘kruže’ snažne mašine sa pokretnim zupčanicima; Popajev ‘let’ Oliva prati kroz dvogled, a potom i Badžin (iz bokserske Arene u bolnički krevet).
I da zaključimo. Filmovi Simura Najtela na najbolji način opovrgavaju odavno prisutnu tezu da je nakon filmova Maksa Flejšera njihov junak Popaj izgubio na izražajnosti i uvjerljivosti. Naprotiv! Mišljenja smo da je upravo Najtel svojim filmovima velikim dijelom doprinio Popajevoj popularnosti. Isto to se može reći i za filmove Izija Sparbera. No, za razliku od Flejšera i Najtela, Sparber se više okreće mističnim elementima u kojima ulogu Badže, kao što je to slučaj u Ukletom brodu (Spooky Swabs), preuzimaju duhovi, a u Sanjivom Popaju (Shuteye Popeye) jedan nestašni i dovitljivi miš. Ono što je, takođe, neuobičajeno kada govorimo o ovom Sparberovom filmu jeste činjenica da je ovo jedna od rijetkih ‘animiranih epizoda’ iz koje Popaj ne izlazi kao pobjednik! To je, svakako, nezamislivo u Popajevom sukobu s Badžom, ali ne i kada su, primjera radi, u pitanju krtica ili miš koji ‘gostuju’ samo u jednoj od brojnih Najtelovih ili Sparberovih epizoda i kojima jedino iz tog razloga može biti dopušteno da ga na ovaj ili onaj način nadmudre. Uz to, miš je još od Diznijevog vremena junak koji je stekao auru nepobjedivosti, pa bi čak i ovo njegovo kratkotrajno pojavljivanje u slučaju obrnutog ishoda na neki način narušilo mitsku sliku o još jednom značajnom junaku crtanih filmova. U filmu Petak trinaesti (I don’t scare), Sparber progovara i o sujevjerju.19
Nakon pobjede nad duhovima u Ukletom brodu Oliva se oduševljeno obraća Popaju: „Duhovi su nastradali, ti si jeo spanać!“ Ponositom i raznježenom Popaju u takvim situacijama ostaje jedino da potvrdi ono što i toliko puta do tada: „A i mornar sam Popaj ja!“

1 “Da li si ti mornar?” / “Ne, ja sam kauboj!”

2 Ipak, Popaj u tome nije usamljen – nije jedini junak koji će strip ’zamijeniti’’ filmom.

3 Oliva, Kastorova sestra, u Timbl teatru je bila prisutna još od 1919. godine, Pera Ždera i Badža (Kvrga), pojavili su se 1932., a Kića godinu nakon njih.

4 Ovaj Popajev ’uspjeh’ u direktnoj je vezi sa očekivanim komercijalnim efektom koji se javio kao po­sljedica njegove nagle popularnosti. Ta okolnost, očigledno, može otvoriti temu o ‘eksploataciji’ po­pularnih crtanih junaka od strane velikih kompanija koje se bave proizvodnjom stripova i animiranih filmova, ali to, dobrim dijelom, prevazilazi tematski okvir ovog rada.

5 Ugovor između King Features Syndicate i Hearst Syndicate povodom ’prelaska’ nekog crtanog junaka iz jedne kompanije u drugu, što je u to vrijeme, koliko nam je poznato i kasnije, bio svojevrstan prese­dan, sklopljen je 17. novembra 1932. godine.

6 Jedan od najistaknutijih i najiskusnijih animatora Ronald Krendel (Ronald Krandel) za taj poduhvat dobio je odvojen prostor u Flejšerovom studiju.

7 Međutim, oduševljenje Krendelovim filmom i prije njegove zvanične premijere bilo je toliko da su Maks Flejšer i Hearst Syndicate postigli sporazum o proizvodnji i prikazivanju filmova o Popaju u na­rednih pet godina.

8 Sejgar je na pojedinim projektima radio i do dvije godine.

9 O Popajevoj izuzetnoj ‘harizmi’ govori i podatak da je njegov glas, tačnije ‘pozajmljeni’ glas animatora Džeka Mersera (Jack Mercer), u periodu od 1935. do 1938. bio najpopularniji glas na američkim radio stanicama.

10 Iako su nastavili da u kontinuitetu snimaju filmove o Popaju, u Fejmes studiju nikada nijesu dostigli likovni kvalitet i izražajnost koji su imali filmovi nastali u Flejšerovom.

11 Veliku Popajevu popularnost u današnje vrijeme, takođe, potvrđuju brojni klubovi i zvanični sajt nje­govih obožavalaca – Absolute Popeye.

12 To, drugim riječima, iako paradoksalno, znači da kako se uvećavala proizvodnja filmova o Popaju i ra­sla njihova popularnost,, tako je opadao njihov kvalitet. Upravo na ovom primjeru mogućno je ukazati na problem grube komercijalizacije etabliranih esteskih vrijednosti, u konkretnom slučaju onih koji se odnose na animirane filmove.

13 Velika ‘slava’ koju je stekao ovaj junak uslovila je da je u njegovu čast podignuto više obilježja nego što je to slučaj sa nekim vojskovođama iz ratova koji su se vodili upravo u vrijeme njegove najveće popularnosti. Pomenimo samo one najznačajnije: statua u Almi (Arkanzas), postavljena u glavnoj grad­skoj ulici, statua u Kristal Sitiju u Teksasu, podignuta 1937.godine, samo četiri godine nakon Popajevog prvog pojavljivanja na filmu, i u Čester Sitiju (Ilinois), rodnom mjestu Elzija Sejgara, njegovog tvorca, bronzana statua visoka dva metra. Upravo je ona bile na meti vandala (human Blutos), koji su je skinuli s postolja, zakačili za kamion i odvukli. Ubrzo je pronađena sa neznatnim oštećenjima, a ‘Blutosi’ su pronađeni i primjereno kažnjeno. Takođe se čini zanimljivim i to da su se, čuvši za ovaj nesvakidašnji čin, javili mnogi Popajevi obožavaoci nudeći novac za saniranje oštećene statue. Popajeve statue po­dizane su i ispred fabrika za proizvodnju spanaća.

14 Ovdje, prije svih, imamo u vidu djecu kao ciljnu grupu kojoj su filmovi sa ovakvim i sličnim sadržajima, najčešće sa sugestivnim komičnim emfazama, najčešće upućeni.

15 Na jednom drugom mjestu Popaj, dosađujući se, govori u sebi: „Zar ovaj Badža nema svoju kuću?!“, što ukazuje na mogućnost funkcionalne upotrebe unutrašnjeg monologa ne samo u fikcionim već i u animiranom filmu. Ova njegova ‘misao’ iliti pitanje dato je u ‘oblačiću’, kao u Sejgarovom stripu, što se u intertekstualnoj ravni, između ostalog, može tumačiti i i kao autorova namjera da nas podsjeti na nekadašnjeg Popaja, onoga koji je ‘izašao’ upravo iz stripa.

16 Parabola je više nego očigledna i smatramo da je ne treba dodatno pojašnjavati.

17 Krtica prethodno pojede stručak spanaća (čime se, iako kroz komičan odnos zamjene konzumera, ne propušta istaći njegova čudotvorna moć), hvata Bika za rep, vrti ga i baca kao perušku.

18 U Zamalo vjenčanim Badža je u jednoj od svojih lukavo smišljenih akcija zacementirao Popaja u kadi, a u ovom filmu ga je zarobio u zacementiranim cipelama.

19 Oliva, naime, pronalazi iglu i kaže da će onaj ko pronađe iglu biti srećan, što, drugim riječima, znači da će ona biti srećna; tu su i otvoreni kišobran u kući i crna mačka, koji prizivaju nesreću i, konačno, ono što se nikako nije moglo zaobići, slomljeno ogledalo: „O, Popaje, slomljeno ogledalo donosi sedam godina nesreće!“