Foto: Vladimir Vojinović

Vijest da je poslije duže i teške bolesti u Nišu preminuo prof. dr Saša Živić, pedijatar i endokrinolog, profesor Medicinskoga fakulteta i politički aktivista, u Crnoj Gori prošla je nezapaženo, iako je otišao veliki prijatelj Crne Gore, jedan od najznačajnijih endokrinologa regiona i autor crnogorskoga protokola za liječenje oboljelih od dijabetesa.

Živić je rođen 23. maja 1960. godine. Medicinski fakultet završio je 1985. godine, magistrirao 1993. na Medicinskom fakultetu u Nišu i doktorirao 1999. godine na Medicinskom fakultetu u Beogradu . Bio je načelnik Odeljenja za endokrinologiju Dečje klinike u Nišu, generalni sekretar Udruženja pedijatara Srbije i član Ujedinjenih protiv kovida.

Živić je od početka višestranačja u Srbiji bio u Demokratskoj stranci, na kratko i u LDP-u, a poslednjih godina u Novoj stranci. Bio je kritičar negativnih pojava u društvu i politici, te kolumnista Južnih vesti i lista Danas, a u svojim tekstovima nije štedio režim “Broja 1”, kako je nazivao predśednika RS Aleksandra Vučića. Obavljao je različite funkcije, a s mjesta pomoćnika generalnog direktora KC Niš smijenjen je “uživo“ u jutarnjem programu NTV krajem februara 2015. godine.

Sašu Živića pamtiću kao čovjeka nevjerovatne energije, koji je svojim ukućanima, prijateljima, saradnicima i pacijentima nesebično darovao dio svoje žrtve koju je podnio na oltar medicini. Često je ponavljao misao “svetlo u glavi, svetlo u životu”, a ta maksima pomagala mu je da se više puta izbori sa najopakijim bolestima i svima pruži lični primjer kako se ne treba predavati i kako treba nastaviti koračati kroz život uprkos problemima.

Doktor je bio i jedan od najobrazovanijih ljekara. Do u detalje je poznavao grčku i rimsku mitologiju, pričajući mališanima s dijabetesom o polubogovima i nadljuskim naporima. Odraslima je citirao Hajdegera i Kanta, s njima raspravljao o estetskim dometima pojedinih filmskih ili televizijskih ostvarenja. Posebno je bio posvećen čitanju djela Vladete Jerotića, smatrajući neprocjenjivim bogatstvom i njegove knjige i poznanstvo s tim autorom. Do kraja života žalio je zbog gubitka Srbije – zbog smrti dr Zorana Đinđića.

Njegova predavanja ostaće upamćena po lucidnosti, po vrcavom humoru, pronicljivim analogijama, preciznim sondažama i – korisnim i upotrebljivim zaključcima. “Dijabetes nije za glupe”, provocirao bi humorom svoje pacijente, “morate stalno da čitate, morate da pratite savremene tokove medicine.”

Na poziv Glavnoga grada Podgorice i udruženja “Dijabetes” Podgorica, Doktor je u Biblioteci “Radosav Ljumović” prije dvije godine održao predavanje o dijabetesu podgoričkim mališanima i njihovim roditeljima. To predavanje i druženje pacijenata s Doktorom učesnici i danas prepričavaju.

Jedno od posljednjih endokrinoloških predavanja koje je održao u Podgorici ticalo se problema rasta i razvoja. Predavanje je počeo poređenjem istorijskih podataka o Njegoševoj, Karađorđevoj, ali i podataka o Vučićevoj i Đukanovićevoj visini, a okončao preciznim preporukama okupljenim ljekarima.

Doktor je imao i više stotina pacijenata širom regiona, i sa svima je bio u kontaktu, pomažući im savjetima u kritičnim situacijama, u bilo koje doba dana ili noći.

Posljednji put sreli smo se u Budvi, tokom njegovog ljetovanja.

Bio je u društvu porodice, a iščekivao je nalaze magnetne rezonance.

Vedar, nasmijan, kao i uvijek, pričao je o bosonogim svecima i antičkim bogovima.

Tu potonju sliku neustrašivoga borca – koji se vedro i prkosno odupire naletima bolesti, onako kako se godinama odupirao leukemijama, dijabetesima, Miloševićevim i Vučićevim kentaurima – pamtiću dok sam živ.

Nek je Doktoru vječna slava i – hvala.