Foto: Boris Đurović

Urednica za poeziju u Fokalizatoru i odnedavno zamjenica glavnoga i odgovornog urednika Tijana Rakočević u septembru je boravila u Sarajevu, u okviru TRADUKI spisateljske rezidencije. Portal PEN centra BiH objavio je juče intervju s Tijanom Rakočević, o literarnim temama koje je inspirišu, o recentnoj crnogorskoj književnoj sceni i tretmanu književnica u okviru nje. Razgovor je obavila Ivana Golijanin, a intervju prenosimo u cjelosti.

Tijana, pišete eseje, prikaze, pjesme i priče, za što ste i nagrađivani i prevođeni. Skloni ste, nazovimo to tako, žanrovskom crossoveru. Da li ta otvorenost literarne forme omogućava autorsku slobodu ili je kod vas riječ o nečemu drugom?

Mislim da je to, uz sve što ste već naveli, jedan od načina da upoznam svoje literarno biće. Prvu zbirku poezije objavila sam kao veoma mlada i, k tome, a imajući u vidu vrlo zrelu knjigu priča koja je trenutno u pripremi, nijesam dozvoljavala da se o njoj govori kao o nečemu relevantnom (biću subjektivna ‒ ta vrsta samokažnjavanja rezervisana je, nažalost, samo za žene). Za mene je to bio – štaviše, i dalje je – opit. Međutim, ono što je zajedničko svim tim izražajnim formama jeste da ne trpe proizvoljnost: nije dovoljno željeti pisati, već se na početku mora znati kako će tekst izgledati kada bude napisan. Nekad ideja za pjesmu završi u priči (i obrnuto).

Na čemu ste radili u toku svog rezidencijalnog boravka u Sarajevu?

Imam potrebu da naglasim da je period boravka u Sarajevu bio jedan od najproduktivnijih u mom stvaralačkom životu i sigurna sam da ću mu se, tematski i misaono, vraćati još mnogo puta. Konkretno, riječ je o dvama proznim tekstovima – priči Izdajnik, koja prati sudbinu dva lika, Andreya i Andriia ‒ prvi je Rus, drugi Ukrajinac; prvi je učesnik sanktpeterburških antiratnih demonstracija, drugi je ukrajinski pristalica ruske agresije sa prebivalištem u Harkivu; prvi je, kao izdajnik, uhapšen i odveden pravo u smrt, drugi je, takođe izdajnik, raščerečen od strane svojih sunarodnika Ona nudi uporedni pregled njihovih životnih filozofija koje su, iako međusobno vrlo različite, motiv da se pažnja usmjeri na uzaludnost ratovanja općenito, ali i da se lojalnost domovini, kao vrlo fleksibilna kategorija, stavi u prvi plan i podvrgne novom vrednovanju. Priča Drugi val nizom interpretativnih tehnika opservira epidemijsku stvarnost i konkretizuje posljedice dvaju različitih stilova života: onog koji ne mari za očiglednu opasnost, i onog koji je se bezmjerno plaši. U njenom središtu su dvoje ljudi koji, jedno iz straha a drugo zbog prezira prema njemu, ni pored očigledne privrženosti ne uspijevaju da se usaglase oko susreta, odnosno oko uslova pod kojim on treba da se dogodi, što je svojevrsna metafora za društveni poredak u kojem različiti svjetonazori koegzistiraju samo ako ne dolaze u međusobni dodir.

Zaista produktivno, čestitam. Imate li opsesivnu literarnu temu ili ste još uvijek otvoreni ka svemu onome što vas zanima i što možete artikulirati kroz književnost?

Ako se patnja, kao jedan prilično rastegljiv pojam, može uzeti kao primjer opsesivne literarne teme (mada bismo se u tom slučaju mogli zapitati postoji li neko ko o njoj, možda i nesvjestan da to čini, nije pisao), onda bi to bio moj odgovor. Naročito sam zainteresovana za istorijske okolnosti i društvene norme koje je uzrokuju, za sve ono što je u našim rutinskim, gotovo automatizovanim postupcima jezivo ali – poslovično izvan fokusa. Nalazim gotovo sablažnjivo uživanje u razgovoru, u pisanju o stvarima koje, da bi se dogodile, traže izvjesnu dozu mentalne razdešenosti. Tako, zaključili bi psihoanalitičari, liječim svoj sopstveni frust. Pisala sam o mjestima koje nikad nijesam viđela i koja možda nikad ni neću viđeti – tako je jedna od priča smještena u Ruandi i govori o genocidu nad Tutsijima – ali u tome, uprkos različitim tumačenjima, ne vidim želju za bijegom, tzv. „disocijativnu fugu“, koliko potrebu da ukažem na prvorazredni literarni univerzalizam. „Ođe“ i „tamo“: to je za mene isto.

Objavili ste zbirku poezije »Sve blistavi kvanti«, pa otuda i moje sljedeće pitanje. Reflektira li se u vašoj, pa i savremenoj crnogorskoj, ali i regionalnoj poeziji, trenutna sociokulturna situacija ili se pjesnici ipak drže podalje od tih tema?

U vrijeme kad sam objavila tu zbirku i sama sam se, osim u nekoliko pjesama sa izrazitim feminističkim nabojem, držala podalje od njih. Nijesam imala hrabrosti da budem oštra i politična, ali sam vjerovala i da tendencija, ogoljena do srži, književnosti ne donosi ništa dobro. Na koncu, iz nastojanja da se nikome ne zamjeriš, iz nastojanja da se nimalo ne kompromituješ – nikada nije nastalo ništa istinski vrijedno. Sada kod sebe, ali i kod drugih, uglavnom onih koje cijenim, uočavam zdravu demarkacionu liniju između fikcije i zbilje, ali se, istovremeno, i ne ustežem da iz druge, dajući joj prihvatljiv oblik, izolujem upotrebljivu građu.

Koji su književnici/ce najviše uticali na vaš rad?

Na ovo pitanje mogu s uspjehom odgovoriti samo oni kod kojih je izbor spao na svega nekoliko njih, pa ću zato, diveći se lakoći s kojom Margaret Atwood govori o najkompleksnijim temama – lakoći koju i dalje, ni uz nadljudski napor, nijesam uspjela da dosegnem – prvo pomenuti nju. Tu su i Simone Weil, Susan Sontag, Olga Tokarczuk, Dubravka Ugrešić, Alice Manro i mnoge druge. Autorice.

Kada pišete, razmišljate li o publici? Kako zamišljate svog idealnog čitatelja?

Možda publika ne bi željela da bude tako doživljena, ali bojim se da o njoj razmišljam tek toliko koliko mi je potrebno da korigujem neki tekst. Živeći u svojoj imaginarnoj palanci, naučila sam da se zapitam zbog čega bi mi se moglo zamjeriti, ali i da odolim porivu da ugodim baš svakom. Bile su mi potrebne godine da sebi oprostim male tekstualne nesavršenosti, pa moj idealni čitatelj, da budem iskrena do kraja, ne vidi baš dobro. Ili vidi i – znajući da sam dala sve od sebe – beskrajno mnogo prašta.

Kakve čitalačke trendove zapažate u Crnoj Gori, a kakve u Bosni i Hercegovini? Koje od bosanskohercegovačkih autora/ca koje ste čitali ima najviše odjeka u Crnoj Gori?

Ne bih rekla da se, izuzmemo li to što je bosanskohercegovačka književna scena veoma raznolika, čitalačke publike bitno razlikuju – argument za tu tezu nalazim u činjenici da su, prije svega, festivali i sajmovi knjiga, pośećeni onoliko koliko se njihov sadržaj kvalitetno (ili, bolje reći, pametno) prezentuje javnosti. Savremeni čitalac i u jednoj i u drugoj zemlji traži prijemčiv, intelektualno neopterećujuć sadržaj koji često nema veze sa onim što su čitale generacije naših roditelja (što samo po sebi ne bi bilo predmet kritike kada ne bi istovremeno podrazumijevalo i promociju literature vrlo upitne vrijednosti). Crnogorke i Crnogorci najradije čitaju Abdulaha Sidrana, Medihu Šehidić, Feridu Duraković, Dževada Karahasana, Darka Cvijetića i mnoge druge. Zapravo, bosanskohercegovačka književnost je u Crnoj Gori, rekla bih – upravo zbog pomenute raznolikosti, čitanija od drugih.

Koje su, po vašem sudu, najčešće književno iskorištene teme u savremenoj crnogorskoj književnosti? Kako biste ocijenili trenutno stanje na književnoj sceni i koja je vaša pozicija na njoj?

U jednom od svojih javnih izlaganja na temu tzv. „ženskog pisma“ istakla sam da su se u crnogorskoj književnosti „zadržale harizmatične očinske figure opterećene diskursom moći i diskursom stradanja“. To bi bio odgovor i na prvo i na drugo pitanje.

Mislite li da su književnice na crnogorskoj književnoj sceni u podređenom položaju u odnosu na svoje kolege?

Nijesu podređene, nego ih, ako pitate većinu muških kolega, i nema. Nema ih, doduše, ni ako pitate njihove kolege iz regiona, ali ne zato što žene u Crnoj Gori uopšte ne pišu ili zato što, avaj, ne pišu dobro (usudila bih se reći: ni bolje ni gore nego muški autoriteti), nego razlog za njihovu nevidljivost nalazim u tome što etablirane kolege, koje se s ponosom deklarišu kao feministi – ili mi je, oprostićete, promaklo – nikad nijesu napisali nikakvu, ni negativnu ni afirmativnu, kritiku o njihovom književnom radu. (Zašto bi? Nije lukrativno.) Nevidljive su jer u određenom životnom trenutku moraju birati između pisanja i potomstva. Nevidljive su jer ekskluzivna društva rijetko primaju nove članove. Nevidljive su jer… možemo ovako do unedogled.

Članica ste uredništva časopisa za književnost i kulturu »Fokalizator« iz Crne Gore. Koliko časopisi za kulturu u Crnoj Gori utiču na stvaranje javnog mišljenja?

Osim što izlazi četiri puta godišnje (i, samim tim, formirajući književni ukus, nudi veoma precizan uvid u savremenu književnost u zemlji i regionu), »Fokalizator« je nedavno prerastao u portal na kojem se može pronaći sažet pregled najvažnijih novosti iz oblasti politike i kulture. Ta je časopisna dimenzija, naročito u doba sve vidljivije klerikalizacije crnogorskog društva, veoma važna, pa ni časopis više nije medij nego – multimedij, platforma kreirana sa ciljem da se sa donosiocima odluka iz oblasti kulture komunicira čak i onda kada se od njihove podrške direktno zavisi. Stoga, čini se da nema boljeg indikatora u kakvoj društvenoj klimi nastaju naše knjige.

U vašoj biografiji stoji da ste angažovani u Vladi Crne Gore. Na koji način usklađujete književni rad s tim? Ili, preciznije, kakav je odnos između vašeg političkog/društvenog angažmana i onog književnog? Kako „mirite“ puno radno vrijeme i pisanje?

Frilenseri (ili kolege iz svijeta umjetnosti koje nijesu imale priliku da rade u nekoj državnoj instituciji) kao ključnu prednost takvog angažmana izdvajaju to što se ne mora brinuti o egzistencijalnim potrebama; rijetko su svjesni da je to slaba kompenzacija za vrijeme koje je autoru/ki potrebno da bi pisao/la. Rad u administraciji karakterističan je i zbog toga što, željeli vi to ili ne, ubrzo izgubite kontakt sa ljudima sa kojima biste, po prirodi stvari, imali mnogo više tema za razgovor i sa kojima biste razmjenjivali konstruktivne ideje, koji bi vas, u krajnjem, podsticali da rastete u onome za šta nesporno imate talenta. S druge strane, ne vjerujem da postoje idealni uslovi za bavljenje književnošću, pa su krokiji, rasuti uglavnom posvuda, dovoljni da ne zaboravite šta je vaš supstancijalni poziv.

Kao autorica ste dobili dosta priznanja – koliko je to bilo medijski ispraćeno? Uopšte uzev, je li književnost medijski atraktivna i kakva joj se pažnja na tom polju posvećuje?

Da li je bilo medijski ispraćeno ‒ jeste. Da li su svi mediji prenosili takve obavijesti – nijesu. Potrebno je, razumijem, i pomalo lične vrline da se, uprkos javno iznesenim neslaganjima sa veoma pristrasnom, neprofesionalnom, stranački upogonjenom uređivačkom politikom, objavi neki tekst. U tom smislu su omanule i one medijske kuće koje su do prije dvije godine važile za bastion slobodnog novinarstva, a koje su se, u trci za profitom, stavile u službu jedne od najmračnijih ideologija nastalih na eksjugoslovenskom prostoru. Međutim, upravo to navodim kao potvrdu svoje dosljednosti i vjerujem da moje iskustvo nije usamljeno. Za sve ostalo, tu su, kao i uvijek, Pobjeda i njena sjajna novinarka Dragana Erjavšek.

Koliko su književne nagrade, pjesničke večeri i festivali značajni za književnike/ce?

Rekla bih da su važni jer, osobito autoru u usponu, ulivaju samopouzdanje – mnogo puta mi se desilo da vijest o nagradi dobijem upravo u trenutku kad preispitujem vlastitu autorsku vrijednost. Festivali pak nude uvid u savremenu književnu produkciju, dugoročno povezivanje u okviru esnafa i neke nove, plodonosne saradnje.

Sljedeće pitanje često za kraj postavljam autorima i autoricama: Patimo li danas od „viška“ književnosti? Mislite li da se mnogo toga piše i objavljuje bez promišljene i dugoročnije koncepcije, i da se tako u „moru“ svega izgube potencijalno vrijedni autorski radovi?

Hiperprodukcija u oblasti književnosti doprinijela je svojevrsnoj „smrti urednika“ – to nije samo lice čije će se ime naći na vrhu impresuma, već je to neko ko aktivno sudjeluje u stvaralačkom procesu. Problem, dakle, ne leži u brojnosti autora, već u činjenici da ne postoji nikakvo regulatorno tijelo čije mišljenje može presuditi da se nešto (ne) objavi. Čak i na društvenim mrežama, koje su, čini se, zamijenile svaki drugi medij, primjetno je da vrlo znaveni ljudi, zaslijepljeni popularnošću ili utiscima drugih, svesrdno preporučuju djela u kojima nema ničeg osim emocionalnog profiterstva i prizemne, stilski nesređene patetike. I to me, iskreno, plaši.

*Ovaj intervju je objavljen u okviru projekta “Web portal P.E.N. Centra u BiH”, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo. Intervju je prvotno objavljen u štampanom izdanju lista “Oslobođenje” (oktobar/listopad 2022).