Foto: UNDP / Bookiranje

I bi Porfirije

I dva su glavna utiska nakon te pośete – falio je narod i falio je mitropolit. A to dvoje je, ispostavilo se, povezano. Očigledno je bilo, ko je oči imao juče i danas, da je Crkva Srbije urušila sve što je pokojni Amfilohije gradio u Crnoj Gori pune tri decenije. Nećemo im u tome poslu smetati, dapače. Neka samo nastave da pokušavaju da promijene lice Crne Gore besramnim politikantskim govorima o popisu. To kvaziistorijsko naklapanje, koje ni riječi ne slovi o tome kako je Rastko izdao katoličanstvo i kako je od pape izmolio krunu za svoga brata Stefana, nego kako je navodno sve nemanjićko poteklo iz Crne Gore – proćiće isto onako kako je autobus s registarskim oznakama iz Loznice, danas, na Bulevaru Svetoga Petra Cetinjskoga. Autobus što je doveo crkvene „navijače“ je stao, zakrčio saobraćaj i vapio za podgoričkim mehaničarima…

I počeše da tuku čelom o pod

U svojstvu novinara, neđe prije referenduma, izvještavao sam s vjerskoga skupa ispred Hrama u Podgorici. Bio je to moj prvi susret s novom relogioznošću u Crnoj Gori. Veliki broj vjernika je čekao Amfilohija. Pa kad je napokon stigao, u povorci crnih automobila, narod je spontano napravio prolaz do ulaza u Hram. Mitropolitu su izvidnica bili pravoslavni omladinci koje sam poznavao od ranije. Bilo je tu i bivših ovisnika, ali i momaka koji su bili članovi kulturno-umjetničkih društava. Svima je zajedničko bilo ono što se i u pogledu njihovom dalo prepoznati – strahopoštovanje prema Amfilohiju. Kad je izišao iz automobila klekli su na jedno koljeno, poneko i na oba, a neko je i čelom udario u beton kojim će njihov duhovnik proći. Na nogama su ostali samo novinari i fotoreporteri… To je, dakle, bilo vrijeme kad je i bivši premijer Zdravko Krivokapić počeo da bije čelom o pod.

I zakovaše Dukljana, i „čirgilicu“ ugasiše

Zapaljivi govori Amfilohija, s narativom o caru Dukljanu koga treba zakovati za Vezirov most (opet s falsifikovanim mitom – popovi inače u svojim falsifikatima svjesno miješaju vrijeme Duklje s vremenima osmanskim), kao i narativ o „čirgilici“ – imali su isti cilj. Bilo je neophodno nauditi novoj, samosvjesnoj Crnoj Gori, i udariti na u to vijeme njena dva najsnažnija uporišta u kulturi: na intelektualce koji su se okupljali oko Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i naučnike koji su se borili za osnovno ljudsko pravo – da nazovu svoj jezik imenom svoje zemlje. Afmilohijev narativ o lažnom jeziku, kvaziintelekualcima, lažnoj naciji koja je „Đilasovo kopile“ mnogima su zavrćeli kapu na glavi. Malo kletvom, oponašajući vladiku Petra I, malo prijetnjom i oštrim pogledima, njegova je riječ šibala i dospijevala do naroda. Ne bi, inače, običaji grčkoga pravoslavlja naselili crnogorske prostore, u kojima bi ranije pop bio ravnopravan s ostalim predstavnicima plemena i bratstava tek kad bi takav položaj zaslužio, i u kojima se čovjek, ulazeći u crkvu, nije klanjao, niti tukao čelom o zemlju kad bi sreo tog istog popa.

Muke po Joanikiju

Vratimo se pośeti. Dakle, je li iko ovih dana primijetio aktuelnoga mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori? Ako i jeste, onda je vidio kako taj čovjek, nemali rastom, izigrava – batlera. U najboljem slučaju šefa sale. Odnos Crkve Srbije prema vjernicima u Crnoj Gori jasno je bio time izražen. Izgubili su krupnu, zastrašujuću mitropolitsku pojavu, a dobili su – Joanikija. Eto zašto na skupovima pred Hramom ovoga puta nije bilo onih masa na koje su u śedištu Patrijaršije navikli.

Tako dolazimo do političkih govora Porfirijevih. I posljednjem strancu u Crnoj Gori, a kamoli našim građanima i građankama jasno je da je Porfirije sa svitom došao u namjeri da zavida posljednje čavle u pokrov sekularne Crne Gore. Dvaput je, novobeogradski, vučićevski nehotično opomenuo pastvu da je ona srpska, srpskoga porijekla, srpskoga jezika. Ako, ako… I treba nam reći ko smo i što smo… No, govornici su mislili su na sve osim na jedno, na jednoga prethodnog Joanikija, koji je 1941. takođe izigravao batlera. Znamo, tj. svi dobro znaju, kako je to s Joanikijem svršilo.

Ko bijaše domaćin

Davno sam prestao da uživam u stihovima Balaševića, kao što sam uživao onda kad smo „razgrtali mrak“ u Crnoj Gori. Uistinu, Balaševićev koncert u CNP-u s dvosmislenim motom „razgrnimo mrak“ bio je nezaboravan. Piređen je za omladinu koja je u Crnoj Gori pružala otpor Miloševićevoj politici.

Ovo je neko drugo vrijeme, vrijeme nekih drugih diktatora, ali gledajući tragove koje je cirkus ostavio za sobom jednako se nameću dvije slike.

Prva je slika iz Andrićeve proze: zemljani krug što je ostao na mjestu đe je stajao cirkuski šator.

A druga je slika – Balaševića u CNP-u: raširenih ruku, s ciničnim osmjehom, gleda u publiku i pjeva – „Odlazi cirkus i ja se pitam sada / ko je domaćin a ko je bio gost?”