Foto: Duško Miljanić/Zetski dom

U Kraljevskom pozorištu Zetski dom nedavno je premijerno izvedena predstava “Pod oba sunca”, režirana po tekstu istoimenoga romana urednika za prozu u Fokalizatoru Ognjena Spahića. Pobjeda je objavila izvještaj i analizu predstave, potekle iz pera Svetlane Višnjić. Autor fotografija je Duško Miljanić. Tekst prenosimo u cjelosti.

Tuga, čiji su razlozi ostali zarobljeni između utrobe i ugušene emocije, kadra je da napravi bol koja je zajednička svim generacijama.

I u toj nesreći, individualnoj i kolektivnoj, svi liče jedni na druge. Na ovim obrascima postavljena je i priča predstave „Pod oba Sunca“ Borisa Liješevića, premijerno izvedena u nedjelju veče u Kraljevskom pozorištu Zetski dom.

Nastala po romanu Ognjena Spahića, naslonjena na posljedice dubrovačkog ratišta, predstava „Pod oba Sunca“ je poput starih kamenoloma, ostavljenih da stoje tik uz ceste na kojima je jedan nesmotren korak dovoljan da napravi odrone iz kojih je nemoguće izaći neozlijeđen, pa čak ni živ. Tišinu kojom je publika u Zetskom domu pratila izvođenje predstave narušavali su duboki uzdasi i poneki jecaj lišen patetike, pa je i aplauz koji je došao na kraju trajao koliko je bilo snage u rukama.

TUGE

U osnovnoj liniji predstava donosi priču o sudaru generacija koje su rasle u istom prostoru, ali u različitim zemljama i pod drugim suncima. Ipak, mreža u kojoj su ostali zaglavljeni zapravo je identična. Osakaćeni svojim izborima, koji su gotovo uvijek izlazili kao pobjednici u borbi protiv sopstvenih želja i ideala, postali su ljudi koji zaziru od svojih odraza. Poput plača mrtvog novorođenčeta, sve neizgovorene riječi, sakrivene istine, napravile su u njihovim životima prostore iz kojih naziru bijeg, ali ne vide izlaz. Ili ne žele da ga vide. Jer, sobe čiji su zidovi odavno postali uski i debeli, stvorile su zacementirane rake u kojima je sahranjen strah. Junaci ove predstave su ljudi oko nas, koje poznajemo, sakriveni iza privida smirenosti i odglumljene sreće. Nesposobni da žive udvoje, ali i okovani bojaznima da nauče da hodaju sami. Zarobljeni u sopstvenom međuvremenu, jedina nit za koju se drže je navika na koju tek poput popodnevne rose pada sjenka nekadašnje ljubavi.

Susreti generacija i problema sa kojima se nose, kako je reditelj Liješević kazao nakon premijere, bili su mu posebno inspirativni u građenju predstave.

– Ta mlađa generacija dolazi u idiličan kraj, ne zna da hoda po ruševinama, a rođena je iz njih. Ulaze u tamni vilajet, a kajanje je tu, ušli ili ne ušli u njega. Predstava je uvijek poziv ljudima da vidimo ko smo, gdje smo. Nešto što traži čovjeka, tjera publiku da nađe čovjeka u sebi, da se sretne sa njim, sa prošlošću, sadašnjošću. Čitajući ovaj roman, radeći predstavu, stalno su nam navirala sjećanja na te godine, na sve što pamtimo – kamione, uniforme, pucnjeve… to je nešto što cijela naša generacija nosi kao kolektivno sjećanje, a tih trauma se ne može nikad osloboditi. Često kada radim stvari koje imaju ratnu tematiku, pokušavam da se bavim sobom, svojim sjećanjima. Ili nesvjesno pokušavam da preradim te stvari, da ih postavim na neko mjesto – rekao je on.

SLOJEVITE TEME

Glumačaku ekipu koja je donijela ovu priču predvodi odlični Srđan Grahovac, a uz njega i Varja Đukić, Marija Maša Labudović, Vule Marković, Jelica Vukčević, Goran Vujović i Jelena Laban.

Glavni lik, koga donosi Grahovac, kako je kazao, čovjek je koji stalno krvari.

– U ovom romanu, predstavi, svi imaju svoje rane koje non-stop krvare. To je suština. Zbog stvari koje su mu se dogodile ubija sebe, pa sve okolo. U godinama sam da pamtim stvari, jako su bliske mojoj generaciji. Potresno je sve to što nam je ,,ušlo pod tepih“. Nije se krilo, jer se ne može ništa sakriti, ali kao da se nije prihvatalo. I taj film koji je prikazan na RTCG-u, a ranije nije smio, i ova predstava, pokazuju da je valjda trebalo da prođe vrijeme da možemo nešto o tome da kažemo – zaključuje on.

Predstava, prema riječima Đukić, donosi niz slojevitih tema koje su vezane za složene odnose ljubavi u nekom određenom kontekstu vremena, situacija.

– Ova predstava je dokumentaristička. Ja sam neko ko je te godine živio i živim ih dalje kao recidive tog vremena, uvijek sa pitanjima šta bi bilo da toga tako nije bilo, kako bi naši životi izgledali. Koliko smo bili uskraćeni zbog politike koja je bila destruktivna za sve ove prostore, koja je stavila čovjeka na minorno mjesto, pretvorila ga u biljku koja se povija kako vjetar duva – rekla je Đukić.

ZA SVE LJUDE KOJI ĆUTE I TRPE

U priči bližoj našoj sadašnjosti, Maša Labudović donosi lik naizgled razdragane žene, čiji upečatljiv monolog otkriva njenu srž. – Kada Mitar i Nevena stupaju na scenu, sve djeluje naivno, čisto, razdragano. Međutim, kada se otvori Pandorina kutija, isplivavaju razne traume iz djetinjstva, emotivne prepreke i ćutnja. Postavlja se pitanje šta je to navika zapravo i zašto se ne usuđujemo da izgovorimo naglas to što osjećamo. Šta je to što nam ne da da progovorimo – strah od nepoznatog, od toga čemu to vodi poslije. Ovo je predstava za sve ljude koji ćute, trpe, koji nemaju hrabrosti da progovore o nekim unutrašnjim problemima, traumama, a možda bi bilo lakše kada bi se sve izgovorilo naglas – kazala je ona.