Foto: Goran Vojinović

(Milovan Đilas. Sabrane pripovijetke IV: iz periodike i neobjavljene. Podgorica: Fokalizator, 2022)

Za nama je četiri godine rada na priređivanju Sabranih pripovjedaka Milovana Đilasa.

U posljednjem, četvrtom tomu, našle su se dvije skupine poslijeratnih Đilasovih pripovjedaka: pripovijetke koje su do pojave ove publikacije bile neobjavljene i pripovijetke koje su rasute po periodici – časopisima, listovima, neđeljnicima, dnevnim novinama, pokojem izboru. Datumi nastanka tih pripovjedaka odgovaraju u najvećoj mjeri poznoj fazi Đilasova stvaralaštva, koju smo ranije nazvali postzatvorskom, ali brižljivome posmatraču neće promaći podatak da je neke od neobjavljenih pisao upravo na robiji. Po svemu je sadržina ovoga toma analogna sadržini prethodna dva. Korpus tema, pripovjedačkih strategija i odabir figura pripovijedanja – poznati su.

No tek na osnovu ove publikacije postaje jasno u kojoj je mjeri Milovan Đilas bio predan umjetničkome tekstu, budući da se, zahvaljujući uspostavljenoj hronologiji objavljivanja pripovjedaka, koja je utemeljena u autorovim datiranjima na kraju svakoga teksta, lako može zaključiti da je Đilas posljednju pripovijetku o ljubavi njemačkoga zarobljenika i seljanke-udovice okončao nekoliko mjeseci prije smrti. Tome svjedoči i bilješka koju je donijela redakcija Letopisa Matice srpske uz Đilasovu pripovijetku Ljubav na Tari. U fusnoti, na posljednjoj stranici Đilasova narativa navodi se da je pripovijetku u književnoj ostavštini autora pronašao Branko Popović i priredio je za objavljivanje. Redakcija Letopisa dalje navodi da je Popović u zaostavštini pronašao Đilasovu zabilješku, na kraju nedovršene priče Dvoboj kod umuklog vira, u kojoj saopštava da je odlučio da prekine stvaranje novih djela: obustaviti pisanje: neću više da pišem lepu literaturu (pripovetke): malo elana, malo vatre, usamljenost, 21. 10. 1994.[1]  Ali, to nije i jedina pripovijetka koja je ostala nezavršena. U porodičnoj arhivi Đilasa postoje još tri zapisa, bolje reći tri rukopisa nezavršenih pripovjedaka, o čemu ćemo detaljnije prosloviti u Pogovoru.

Na osnovu analize Dnevnika iz posljednje faze njegova života, dolazimo do zaključka da je pisanje i objavljivanje za Đilasa imalo višestruki značaj, ništa manji od tkanja dijegetičkih svjetova na sljedovanjima listova toalet papira u vlažnim i nezagrijanim zatvorskim ćelijama. Danas u ‘Politici’, piše Đilas, objavljena moja pripovetka ‘Jevrejka’: držao sam do toga, kako zbog toga što mi je stalo da se opet, posle toliko godina pojavim s pripovetkom u ‘Politici’ tako i zbog pojava antisemitizma kod nas, u Beogradu…[2] 

Đilas je, dakle, vjerovao da njegova proza može da, kao i socijalno angažovane međuratne pripovijetke kojima je, zahvaljujući Politici, dopirao do najšire čitalačke publike i širio uticaj pokreta socijalne literature, ponovo pozitivno utiče na društvene procese. Upravo zato mnoge njegove priče i pripovijetke objavljene u ovome tomu donose atmosferu oprosta, melanholičnog osvrta na đetinjstvo, śećanja na prve ljubavi, pokajničkog pomirenja ranijih ljutih suparnika ili neprijatelja… Bezmalo epski pohod na mladicu, skoro pa mitsko biće iz Drine, slika, recimo, hemingvejevski, obračun naratora s rječnom nemani, ali u prvom neposrednom dodiru ribolovca i mladice, nakon bjesomučne bitke, ima onog uzvišenog poštovanja poraženoga neprijatelja, kakav srijećemo samo kod drevnih kazivača ili pjesnika-pripovjedača usmenih proza ili pjesama. Đilasov narator saośeća s poraženim neprijateljima, a da to nije slučaj samo s izuzetnim primjercima rječnih riba, pokazuje i nedovršena pripovijetka Nebesnici, koja slika grupu četnika odmetnika u planinskoj pećini, opkoljenu jedinicama policije, Udbe i vojske. U tome i jeste draž ovih proza – one daju najmanje dvije tačke gledišta s kojih se pristupa jednom istom pitanju ili problemu.

Ono po čemu je karakterističan tematski opseg narativa iz ovoga toma jeste i činjenica da je Đilas velikom korpusu tema pridružio i nekoliko pripovjedaka sa zoomorfnim fokalizatorom. U jednoj od njih (Zasudnik), Đilasov narator bezmalo je rasplodni vo, što je autoru poslužilo da ostvari briljantnu metaforu za sputavanje snage pojedinca u kolektivu. Razmišljanja vola u planini, nakon što će mu gazda uzeti prirodnu snagu i spremiti ga za doživotnu ulogu vola-orača, ironična je poema o pojedincima koje kažnjava sistem. Slično je i s pričom u kojoj dječak od oca dobija zadatak da odstrijeli oboljelog psa Selju.

Inače, među neobjavljenim narativima zapažen je broj onih u kojima se nazire infantilni pripovjedač. U tim pričama Đilas kao da pokušava da sagleda razloge ličnoga usuda – motivi rane bolesti i straha od smrti, dječakova egzekucija oboljeloga psa, nespretnost u prvim ljubakanjima, prvi doživljaji života u većim varošima i gradovima, osveta dječaka kome je komšija poveo u smrt cijelu familiju, smrtna opasnost tokom plivanja u viru, strah dječaka od pogibije prilikom silaska u pećinu, ili dok putujući kroz mrklu planinu za sobom čuje zavijanje vukova… I skoro da su sve te pripovijetke lišene ideoloških, odnosno političkih suđenja – sve je sračunato na to da se na najbolji mogući način ilustruje i naslika emocija straha, i mladoga bića kojega ta emocija zanavijek određuje. Da li je to razlog što je najveći broj ovakvih priča sačekao da bude objavljen tek u ovoj publikaciji? Da li je baš u ovim pričama ukrivena pripovjedačka i životna istina Milovana Đilasa?

No, za naučni ili stručni pohod, pokušaj da se odgovori na ova pitanja čini se besmislenim, baš koliko je i smisleno ponuditi čitaocima da uživaju u čini se neotkrivenim, bezmalo mitskim predjelima Đilasova odrastanja u Crnoj Gori. U Crnoj Gori koju je za NIN opisao na sljedeći način (a taj esej-narativ takođe ćete pronaći u ovome tomu – prvi put je ođe objavljen kao dio sadržine jedne monografske publikacije): Sudbina je moja bila da doživim obe Crne Gore – i herojsku i trivijalnu. U prvu sam verovao i za nju se borio. U tu Crnu Goru i sad verujem. Za nju su mi rođena braća poginula, a mog oca su nedužnog ubili njeni neprijatelji. Druga Crna Gora me darivala i još me daruje poniženjima i zaboravljanjem. Držim da ta druga Crna Gora nije kadra da me dotuče, i to zbog toga što ne sumnjam da ću s prvom umreti. Presitila me ta druga Crna Gora gorčinama: doživeo sam da njene vođe i vojskovođe – drugovi s kojima sam plivao u krvi i sanjao iste snove – doživeo sam da oni okreću glavu od mene i pljuju po meni. Ali sam, istodobno, doslućivao i doživljavao štovanje neznanaca, koji su, ugnjeteni, sačuvali u sebi iskonsku, čojsku Crnu Goru…

Đilasov doživljaj Crne Gore, koji je artikulisan na ovaj način, jedna je od najpreciznijih analiza svevremenih crnogorskih dihotomija, i ujedno drhtaj ljudskoga usuda, koji je proslovio iskustvom, i nervom pisca-klasika.

Klasik Milovan Đilas ostavio je za sobom preko 120 priča, pripovjedaka i narativnih eseja, odnosno preko 2.100 stranica štampanoga teksta (ne računamo one koje je zaplijenila policija, i koje su zagubljene u arhivama Zetske banovine, kao ni one rukopise koji su ostali nedovršeni). Ne samo obimom te građe – koji jesu eseji-narativi, priče i pripovijetke – već i kvalitetima pripovijedanja, Milovan Đilas svrstao se u među najznačajnije pripovjedače crnogorske književnosti, i ne samo crnogorske.

Ako ništa drugo, to pokazuju četvorotomne Sabrane pripovijetke Milovana Đilasa, u izdanju Fokalizatora.

Cilj ovoga četvoroknjižja nije bio da se „ispravi nepravda“ učinjena Milovanu Đilasu – Đilasovo stradanje zbog slobode riječi bilo je takvo da se ono ničim i nikad ne može izbrisati.

Četvoroknjižje ispravlja nepravdu nanesenu pripovjedačkome djelu Milovana Đilasa, koji je jednom zapisao:

povratka nema, ima nezaborava.

[1] Pogledati fusnotu na 289. stranici Letopisa Matice srpske (180/2004, 474/3).

[2] Milovan Đilas. Raspad i rat: dnevnik, 1989 –1995. Beograd: Media Vukotić. 2022.